Vice Vukov otkrio je kako se osjećao kao pjevač i spisatelj u razgovoru objavljenom u magazinu Gloria, u prosincu 1999.
Niste valjda prestali pjevati? – čudili su se Zagrebčani Vici Vukovu, najpoznatijem hrvatskom pjevaču do sloma hrvatskog proljeća 1971., zatekavši ga jedne subote potkraj studenog kako u knjižari “Levaj” kupcima potpisuje svoj literarni prvijenac, zbirku političkih ogleda “Pogled iza ogledala”, objavljenu u Nakladnom zavodu Matice hrvatske.
Ni prodavačicama u knjižari nije bilo jasno zašto je bivša velika estradna zvijezda, čije su se ploče od 1971. do 1989. skrivale po tavanima i slušale potajice, napisao knjigu koja će 4. prosinca biti predstavljena javnosti u Muzeju Mimara.
-Ne, nisam ni na kakvoj crnoj listi. Barem se nadam da nisam – smije se Vice Vukov. -Zašto sam kao pjevač počeo pisati? Zamislite svijet u kojem žive samo sretni ljudi, koji su potpuno ostvarili sve svoje zamisli i ambicije. mislim da bi u takvom svijetu, postojalo vrlo malo knjiga, jer nitko ne bi imao vremena ni potrebe za pisanjem. Pošto ne nastupam često, barem ne onoliko koliko bih želio, slobodnog vremena i unutarnjeg nezadovoljstva bilo je napretek, pa sam se zato latio pera.
Dozlogrdilo mu je, kaže pijuckajući kavu s mlijekom u svojem salonu, to što je, htio-ne htio, posato jedan od simbola hrvatskog proljeća te svojevrsna okamina domoljubnog pjevača čija je jedina zadaća da svojom nazočnošću uveliča prigodna društvena okupljanja i pritom pjeva domoljubne pjesme.
-Pisanje je način kojim sam nastojao pobejći od te šablone. kad sam potkraj 1989. i 1990. pjevao na seriji koncerata u dvorani “Lisinski”, mislim da sam raskrstio sa svojim 18-godišnjim “mučeničkim” razdobljem. Na pozornici, u prepunoj dvorani, stajao je zapravo, drugačiji Vice Vukov, s vrlinama i manama poput svih ostalih, te pjevač koji želi raditi svoj posao. Htio sam više nastupati, snimati CD-ove, primjerice s ljubavnim pjesmama, koje sam tijekom karijere zapostavio…dakle, nisam želio biti samo simbol hrvatskog proljeća i materijalizacija nagomilanih frustracija javnosti, kojoj je kao i meni, mnogo toga bilo oduzeto.
Pjesma i stvarnost
Nakon objavljivanja CD-a “Tvoja zemlja” s najvećim uspjesima Vice Vukova 1995., te CD-a “Vječni Božić”, telefonski pozivi diskografskih kuća te pozivi na nastupe, bili su sve rjeđi. Poznati pjevač morao se suočiti s činjenicom da je postao upravo ono što nije želio: simbol koji je ispunio svoju zadaću i – otpjevao svoje.
Pa dobro, rekao je sam sebi, ugled koji sam stekao kao domoljub, iskoristit ću u javnom djelovanju te tako pomoći u stvaranju domovine o kakvoj sam pjevao.
-No pjesme su jedno, a stvarnost nešto posve drugo – dodaje s gorčinom. Tako se Vice Vukov, suočen s nemogučnošću da ostvari svoje političke ideje, povukao u svoj dom, i počeo pisati.
Poznati pjevač, za prisilna je boravka u Parizu, od 1971. do 1975., diplomirao na Institutu za visoke međunarodne studije. Nakon povratka u zagreb, 1978., dovršio je studij talijanskog jezika i filozofije na Filozofskom fakultetu i zaposlio se u Nakladnom zavodu Matice hrvatske gdje je radio do 1990.
Kolumnist tjednika Panorama postao je šest godina poslije. Tadašnji vlasnik tjednika Ante Žužul, vlasnik Školske knjige i poznati poduzetnik, prihvatio je s veseljem novog suradnika jer je Vice Vukov, neovisno o prijateljstvu s vlasnikom tjednika, pisao u javnosti vrlo zapažene tekstove, poštivao novinarske rokove i nije se bunio kad bi mu urednici, zbog ograničenog prostora, skratili tekst.
-Tko želi pisati, mora se pomiriti s tim da katkad treba nešto progutati. Nije mi bilo lako – priznaje – jer sam posato pjevač zato što sam se teško mirio s kompromisima koje nameće život. U pjesmi, naime, nema potrebe za kompromisima takve vrste. Pjesmi se ili potpuno predajete, ili je boje zatvoriti usta. Jer publika osjeti trenutak u kojem glazbom dajete sebe, te svojim otvorenim srcem ulazite u njihova. No pisanje je drugačiji zanat, podrazumijeva samodisciplinu, nadzor uma nad osjećajima i zahtijeva kompromisnost.
Netipični Dalmatinac
Dvie godine poslije, svoju je kolumnu “Pogled iza ogledala” počeo pisati za Nedjeljnu Dalmaciju, a njegovi su ogledi danas ujedinjeni u knjizi istoga naziva kao i njegova kolumna. Pošto je pojasnio sve što nije želio postati, te kako je i zašto počeo pisati. Vice Vukov pričao je o sebi kakav jest. Izvan “šablone”.
-Nisam u svemu tipičan Dalmatinac. Još od gimnazijskih dana u rodnom Šibeniku, radije sam, uz pomoć priručna teleskopa promatrao zvijezde nego išao, primjerice, u ribolov. To me jednostavno nije zanimalo, a ne zanima me ni danas. Ipak, dobro kuham i volim privezati pregaču, a tu vještinu savladao sam za “prognaničkog” boravka u Parizu. Pošto je moja supruga Diana sa sinom Emilom živjela u zagrebu, morao sam se snaći sam. Kupio sam francuske kuharice, a nakon metodičnog proučavanja teorije, iskušao sam se u praksi. I samoinicijativno izbacicao začine, ili pak nešto dodavao, onako kako mi se svidjelo. Kao i sve drugo u životu, i kuhao sam na svoj način.
Sam odlazi u nabavku, dodaje, plaća račune u pošti koje skuplja i zbraja njegova supruga, po potrebi šiva jer sve je za njega izazov. Gradeći vikendicu na Braču, Vice Vukov bio je prisiljen svladati gotovo sve zanate: zidarski, tesarski i vodoinstalaterski…Danas ne postoji majstor koji bi ga, tvrdi, mogao “preveslati”. Poznati pjevač već je četiri godine predsjednik Društva Šibenčana i prijatelja Šibenika u Zagrebu.Tom je poslu, čini se, prionuo s mnogo entuzijazma.
-Svih prijašnjih godina društvo se okupljalo jednom na godinu na plesu u jednom od zagrebačkih hotela. Pošto u ovim oskudnim vremenima malo tko ima 400 kuna koje bi trebao dati za večeru i ples, odgodili smo balove za neka druga vremena – veli Vice.
-I dalje se okupljamo, ali sa skromnijim financijskim zahtjevima i potrebama. Splatom okolnosti, onog dana kad, točno u podne, bude predstavljena moja knjiga, na istom će se mjestu, uvečer, održati godišnja večer Društva Šibenčana.
-Moja je obitelj moja tvrđava – ističe Vice Vukov. Obitelj je oslonac iz kojeg crpi snagu, koji ga hrani optimizmom, bodri, bez kojeg ne bi uspio prebroditi teška vremena.
-Tijekom tih olovnih godina uživao sam u očinstvu. Kći Ivana rodila nam se 1978., šesnaest godina nakon sina Emila. Zbog prevelike zauzetosti, premalo sam sudjelovao u Emilovu sazrijevanju. Ivani sam mogao s veseljem mijejati pelene i uspavljivati je.
Temelj obiteljske “tvrđave” Vice Vukova njegova je supruga Diana, 59-godišnja umirovljena inžinjerka teorijske fizike, koja je završila i srednju glazbenu školu te prekrasno svira glasovir.
-Uživam promatrati suprugu kako podučava našu 8-godišnju unuku Vitu, koja polazi drugi razred osnoven te usporedno drugi razred glazbene škole.
Njegova unuka, otkriva Vice, obožava kazalište, a tu je ljubav naslijedila od majke, glumice Ksenije Pajić. Na upit na koga se ugledala njegova kći Ivana, koja, osim što je, nakon završene srednje škole u Americi, upisala studij engleskog i francuskog jezika n azagrebačkom Filozofskom fakultetu, prekrasno pjeva, Vice Vukov samo se nasmiješio.
-Ivana se nakon debuta s pjesmom “Majci”, na mojem CD-u “Vječni Božić”, priklonila jazzu. U tome je potpuno podržavam. I ja volim slušati dobar jazz. Osobito kad, za svoju dušu, u našem domu pjevuši moja kći.
Tanja Vučičević
.