Američki basist Kyle Eastwood (42), s kojim smo razgovarali prije njegovog nastupa na Liburnia Jazz Festivalu u Opatiji, sve je cjenjenije ime u svijetu jazza. Iako su mu, kao sinu modela Maggie Johnson i glumca i redatelja Clinta Eastwooda , na kojeg nevjerojatno nalikuje, u mladosti bila otvorena vrata Hollywooda – još kao dječak je nekoliko puta glumio s ocem – već nakon prve godine studija filma na Sveučilištu California shvatio je da mnogo više voli glazbu.
Svirao je i učio, a nedugo nakon što je osnovao vlastiti kvartet, dobio je 1998. priliku da s njim snimi album za veliku diskografsku kuću Sony. Na tom prvom albumu, “From There To Here”, uz njegov kvartet gostuju i neki poznati glazbenici – primjerice pjevačica Joni Mitchell, koja sigurno ne bi surađivala s Eastwoodom samo zbog njegova prezimena.
Mnogi su, naime, na početku njegove karijere mislili da je priliku dobio samo zbog slavnog oca. “Kolege su me brzo prihvatili. Kad bi čuli kako se zovem, čudno bi me pogledali, no kad bih počeo svirati, prestali bi”, objasnio je jednom.
Eastwood je snimio još tri studijska albuma – “Paris Blue” 2004., “Now” 2006. i “Metropolitain” 2009. – a uz to sklada i za filmove. Na albumu “Paris Blue” je, na očev prijedlog, preradio stari hit Boba Haggarta “Big Noise From Winnetka”, pjesmu koju mu je tata puštao kad je bio dječak, a ta je obrada bila toliko uspješna da je i danas izvodi na svojim koncertima. Autor je glazbe i za osam očevih filmova, a za pjesmu “Gran Torino”, za istoimeni film, bio je lani nominiran i za Zlatni globus. Napisao je i glazbu za film “Rails & Ties” koji je 2007. režirala njegova mlađa sestra Alison Eastwood. Kyle Eastwood je bio u braku s Laurom Gomez, američkom glumicom podrijetlom iz Dominikanske Republike, s kojom ima 16-godišnju kćer Graylen. Razveli su se prije dvije godine, ali o tome nevoljko govori.
Kao glazbenik ste proputovali cijelu Ameriku: jeste li ikada nastupili u Winnetki, gradiću iz pjesme koju izvodite na svim svojim koncertima? – Nisam, na žalost, i nisam sreo Haggarta, ali mi se njegova pjesma vrlo sviđa. Moji roditelji su imali tu ploču i sjećam se da sam je volio slušati. Tatina je ideja bila da je pokušam obraditi, jer je smatrao da bi bilo zabavno snimiti novu verziju. I tata i mama vole jazz pa su me često vodili na koncerte, primjerice, na Monterey Jazz Festival, jer smo stanovali u blizini, u Carmelu u Californiji. S tatom sam išao i u jazz-klubove, a iako se u njih ne smije ući ako nemate 21 godinu, zbog njega bi nam progledali kroz prste. Upoznavao me i sa svojim prijateljima među jazz-glazbenicima, a kako je i sam svirao klavir, naučio sam nešto i od njega.
Kao tinejdžer ste studirali film. Zašto ste odustali i okrenuli se glazbi? – Studirao sam film samo godinu dana. Tijekom tog sam perioda sve više vremena posvećivao glazbi, pa sam shvatio da je volim više od filma. Priključio sam se nekim bendovima, počeo komponirati, studirati je… Tada sam odlučio da ću se godinu dana posvetiti samo glazbi i vidjeti kako će to završiti. Otada su prošle već 22 godine i ljubav nije prestala.
Već nekoliko godina živite u Francuskoj. Zašto ste napustili Ameriku? – Neko vrijeme sam živio u New Yorku, ali mi je to dosadilo. A Francusku sam odabrao jer ondje živi mnogo glazbenika s kojima volim svirati. Unajmio sam stan u Parizu i tamo provodim veći dio godine. Naravno, često sam na putu, a nekoliko mjeseci godišnje zbog posla provodim i u Americi. I moja kći živi u Parizu. Nije joj bio problem doći u stranu zemlju, jer je i prije išla u dvojezičnu školu. Napisali ste glazbu za osam očevih i jedan sestrin film. Kako je raditi s njima? – Bilo je zabavno raditi sa sestrom. Bliski smo, odrasli smo zajedno i bio sam sretan što je svog starijeg brata angažirala da joj pomogne u njenom redateljskom debiju. I s tatom se dobro slažem. Naravno, ponekad ima napetih trenutaka, osobito kad se približavaju rokovi za završetak. Ili kad bi se nešto u filmu u montaži promijenilo, pa bih morao na brzinu mijenjati i glazbu. No, uživam raditi s njim. Uostalom, odrastao sam gledajući ga kako radi, glumio sam s njim, posjećivao ga na snimanju. On ima neke svoje zamisli, točno zna što hoće, pa je svima koji rade s njim onda lakše. Istodobno traži moj doprinos, moje ideje, a to je dobro: imate dobar balans između kreativne slobode i njegovih zahtjeva. I s njim uvijek znate na čemu ste. Na setu ipak imate i slobodnog vremena. Je li istina da ste na snimanju filma “Invictus” s glumcem Mattom Damonom ronili među morskim psima? – Kako znate za to? To je, blago rečeno, bilo uzbudljivo. Bili smo obojica u Capetownu nekoliko dana prije početka snimanja: on zbog filma, a ja zato što sam nastupao na jazz-festivalu u Južnoj Africi. A kako sam znao da ću pisati glazbu za “Invictus”, odlučio sam saznati nešto više o južnoafričkoj muzici, da vidim što ću od nje iskoristiti u filmu. Postavio sam studio u hotelskoj sobi u Capetownu, snimao neke pjevače i zborove, a jedan dan me Matt pozvao da idemo roniti i gledati morske pse. Iz kaveza, naravno, no nije mi bilo svejedno kad sam vidio kako se približavaju rešetkama…
Feđa Kalebić