Što ste pomislili kad ste na prvom nastupu izišli na veliku pozornicu legendarne Scale? – Kad stupite prvi put na pozornicu kao što je ona u Scali, kroz glavu vam prođe pitanje: “Jesam li dostojan ovih dasaka?”
Jeste li za svaki od sedam nastupa u operi “Idomeneo” bili jednako uzbuđeni? – Uzbuđenje prije svakog nastupa je isto: pjevali vi u Scali ili na proslavi obljetnice vatrogasnog društva.
Jeste li se kada vagali prije i poslije izvedbe: koliko izgubite na težini? – Koliko koji nastup iscrpi, ovisi o težini uloge. Nisam se vagao, ali znam da su mi neke uloge bile “teške” i po dva-tri kilograma gubitka.
S čime ćete se, kao uspomenom na ove nastupe, vratiti u Hrvatsku? – Milanska Scala ima predivne “starinske” plakate, koji se nisu bitno mijenjali, tako da ću si zadržati jedan taj plakat i darovati ga svojoj mami da ga objesi na zid. To će joj biti već treći iz Scale.
Jesu li vas vaši roditelji Štefanija i Rudolf došli slušati u Scalu? – Ovaj put nisu došli na premijeru. Moji roditelji, umirovljenici, u jesen nemaju puno vremena jer se treba brinuti oko vrta, voćaka, berbe… A premijera će, naravno, biti još.
Volite li nadimak “slavuj iz Ludbrega”? Tko vam ga je dao? – Čini mi se da je to bio baš vaš kolega, Željko Slunjski, koji se obožava pjesnički izražavati. Taj mi nadimak ne smeta, samo mi je malo smiješno jer si pokušavam zamisliti slavuja s mojim tjelesnim proporcijama.
Kako vas zovu dirigenti s kojima nastupate: mogu li vam izgovoriti ime? – Vrlo su pristojni, pa ako nisu sigurni, pitaju kako se Mužek izgovara. Ako to ne mogu izgovoriti, dopuštam im da me zovu “slavuj iz Ludbrega”.
Za ulogu Fausta dobili ste najvišu državnu nagradu, “Vladimir Nazor”: postoji li nešto, ili netko, za što biste prodali dušu vragu? – Naravno da ne, jer sve što mi u životu treba već imam. (Zvuči kao naslov neke pjesme).
Kome, osim sebi, imate zahvaliti za svoju sjajnu karijeru? – Ne smatram da je moja karijera sjajna, to je prosječna karijera (u europskim okvirima) mladog opernog pjevača. Budem li i za 25 godina pjevao u istim kućama u kojima sad pjevam, e onda me možete pitati o mojoj “sjajnoj” karijeri.
Vježbate li pjevanje svaki dan? – Da, prije mi je bilo dovoljno 15-20 minuta dnevno, no sada vježbam više. Očekivanje kvalitete povećava se s “odigranim utakmicama”.
Što je za opernog pjevača najvažnije? – Najvažnije je da ostane zdrav u glavi i ni u čemu ne pretjeruje, ali da se ničega i ne boji.
Ima li istine u pričama da tenor prije nastupa treba piti sirova jaja i suzdržavati se od seksa? – Ama baš nikakve.
Gdje nastupate nakon Milana? – Nakon Milana slijedi Hamburg, pa moja prva premijera u HNK u Zagrebu, zatim Amsterdam, Torino, Madrid, Šangaj. Dosta za ovu sezonu.
Mnogi operni pjevači uvijek nose svilene marame kako bi zaštitili grlo, a vi nikada – zašto? – Svilena marama ili šal mogu biti korisni ako su takvi vremenski uvjeti, no inače ne vidim razloga za nošenje šala.
Što radite prije nastupa? – Na dan predstave obično se odmaram, lagano se upjevavam, čitam i pokušavam ne pričati previše.
Tko vam je kao mladom pjevaču bio uzor? – Najveći uzor mi je uvijek bio Luciano Pavarotti, ali on, naravno, nije bio jedini veliki tenor: tu su i Jussi Björling te fantastični Fritz Wunderlich.
Padaju li vam teško česta putovanja? – Ne, nimalo, već sam se naviknuo – to je dio mog života.
U kojem biste gradu mogli živjeti? – Od svih gradova u kojima sam radio i živio, mislim da bih jedino mogao živjeti u Beču, u kojem sam i studirao. Beč je super! Suvremen, svjetski, prepun kulture, sve funkcionira, a opet na tri sata od doma.
Što je za vas sreća? – Za mene su sreća zdravlje, ljubav, obitelj, bavljenje pozivom koji volite…
Kako bi izgledao vaš dan iz snova? – Ne znam, nisam nikad sanjao “taj” dan. Možda zato što u svakom svom danu pronalazim nešto iz “snova”?
S kojim specijalitetom vas dočeka mama kad roditeljima dođete u posjet u Ludbreg? – Svaki put je nešto drugo na jelovniku i zaista ne znam što mi je najfinije.
Kakvi ste kad se razljutite? – Jako me teško razljutiti jer imam vrlo visok prag tolerancije. Zapravo mi se vrlo teško i sjetiti nekog mog “ljutog” trenutka.
Ines Stipetić