Ove godine Rovinj jazz festival otvorit će Massimo Savić i Revijski orkestar Zagrebačke filharmonije koji će zajedno izvesti najveće Sinatrine hitove.
Povod za ovakvu glazbenu suradnju je stogodišnjica rođenja Franka Sinatre, a ususret koncertu koji će se održati 4. srpnja u prostoru bivše Tvornice duhana popričali smo s Massimom.
Kako je nastala ideja o koncertu s pjesmama Franka Sinatre?
Prvotnu ideju o projektu Sinatra smo bukvalno spontano pokrenuli bivši dirigent Big benda Hrvatske radiotelevizije Silvije Glojnarić i ja. Dugo je trajalo dok se ideja pretvorila u stvarnost. Skoro pet godina smo lagano pripremali koncert zvan ‘Massimo pjeva Sinatru da bi 2010. to i izveli u Lisinskom. Koncert u Rovinju je nešto drugačiji. To su Sinatrine pjesme, ali kroz klasičnu postavku filharmonije, na čelu sa Zdravkom Šljivcem i uz malu pripomoć mog bubnjara, Marka Matoševića, jer bez swinga se ipak ne može.
Koje Sinatrine albume ili pjesme najčešće slušate kod kuće? Sjećate li se kad ste ga prvi put čuli… Sinatru sam čuo još kao dijete i odmah sam uspostavio kontakt sa tim pjesmama. Kasnije se kroz život jasno uvijek pojavljivao Sinatra ili kroz pjesmu ili kroz film. Meni je jedan od najdražih film u kojem je Sinatra apsolutno i suvereno briljirao, a se zove “Čovjek sa zlatnom rukom”. Da li treba napisati da ja osjećam jednu osobnu povezanost sa fabulom istog?
Arhiva
S obzirom da ste imali obaveza i kao član zirija X Factor Adria, kako se stignete pripremati za koncert? Svi moji koncerti su već odavno pripremljeni. Ja sam netko tko stvarno uživa u timskom radu, pogotovo kada sam okružen sa ovako pametnim i talentiranim suradnicima. Tako da s te strane problema nema. Jedino je problem taj što se jako puno putuje, što su vožnje kadkada riskantne, a bogami i letovi. Ali, iskreno, koliko god da sam izmučen u trenutku kada krenem svirati sa svojim momcima, čitav je umor izbrisan kao gumicom. I dok traje koncert u punoj sam snazi. No, kada se koncert završi, ako sam ga započeo umoran, osjećam se kao prazna vreća krumpira.
Arhiva
Je li vam teže čitati kritike o svojim nastupima i albumima ili ocjenjivati druge kao član žirija? Vrlo rijetko čitam o sebi, jer su stvarno rijetki oni koje cijenim kao kritičare. Mladoj kritici dosta toga fali jer je jednostavno nemoguće da je netko i blizu naslušan kao netko tko je rastao uz The Doors, Hendrixa i tako dalje. Ta se rupa u znanju često osjeća u tekstovima tako da, kao što sam rekao, rijetko to pratim. Jasno da je ocjenjivati puno lakše. No, i tu ima izuzetaka, a to se ogleda u dubini duše pojedinog člana žirija. Možda je bolje reći, krhkosti duše, a ne dubini, jer ako si svjestan da toj djeci to toliko znači nije ti baš lako nekoga poslati kući.
Nedavno ste snimili i spot za pjesmu Kladim se na nas, u novoj zgradi Muzičke akademije. Zasto baš tamo i je li bilo teško dobiti dozvolu za snimanje? Ja sam na sreću privilegiran, kod odabira prostora, ili kod dobivanja prostora, a bogami treba osjetiti i pravi trenutak kada nekoga moliš da ti dozvoli snimanje. Samo da vas podsjetim, kada se obnavljala Džamija, boja se još nije ni osušila, kada smo sa Gonzom tamo snimali video za pjesmu “Moj svijet”. Ista situacija se ponovila sa tek izgrađenim Muzejem suvremene umjetnosti, za pjesmu “Boje”. Sada nam se posrećilo sa novom zgradom Akademije. Morate shvatiti da će Gonzo uvijek za lokaciju odabrati prostor koji još nije sniman, u te svrhe. Upravo, traženje lokacija i odlučivanje na kojim će se lokacijama snimati je od svih Gonzovih talenata, po mom mišljenju, najveći. Da ne spominjem da je velika čast kada ti dozvole snimanje u prostorima koji su od velikog državnog značaja. Tu mislim na Akademiju.
Voli li vaša supruga Sinatru? Koji joj je najdraži pjevač – osim vas, naravno? Moja Eni jako voli pjevača grupe Muse. Voli sa druge strane jednog Renata Zerra, ali tu smo već u stvari kod tekstova. Jasno da voli Sinatru i jednom je imala privilegiju da odsluša cijeli koncert sa Big bendom na generalnoj probi. U gledalištu su bili samo ton majstor Mario Mavrin i moja supruga. Ona kaže da joj je to možda najljepši glazbeni doživljaj.
Arhiva
Feđa Kalebić