Legenda country glazbe Willie Nelson, čija karijera traje od polovice prošlog stoljeća, s 90 godina još stvara glazbu i objavljuje albume te autobusom odlazi na turneje - a tvrdi da vitalnost zahvaljuje cjeloživotnoj vjernosti marihuani.
"Kada umrem, zarolajte me i popušit", kazao je 90-godišnji Willie Nelson, američka country zvijezda, u novom, četverodijelnom dokumentarcu o svom životu, koji se na streaming platformi Paramount + prikazuje pod nazivom "Willie Nelson And Family", aludirajući ne samo na svoju lakonsku životnu filozofiju, nego i na to da je neskriveni dugogodišnji konzument marihuane, zbog čega je nekoliko puta bio uhićen te je, logično, i veliki borac za njenu legalizaciju.
Dobitnik čak 12 nagrada Grammy, autor pjesama koje su postali standardi country i pop glazbe, kao što su "Funny How Time Slips Away", "Hello Walls", "Pretty Paper" i "Crazy", s karijerom koja gotovo bez prekida traje od pedesetih godina prošlog stoljeća, Willie Nelson je postao američka ikona. Vole ga i ljudi koji inače ne podnose country. Nije ni čudo, jer i sam nije trpio žanrovska ograničenja pa je, primjerice, bez da je išta mijenjao u svojoj glazbi, surađivao i s legendom soula Rayem Charlesom, jazz trubačem Wyntonom Marsalisom, tenorom Juliom Iglesiasom, hip hop zvijezdom Snoop Doggom...
Koliko ga cijene drugi glazbenici vidjelo se i na velikoj koncertnoj proslavi održanoj lani u travnju u Hollywood Bowlu, povodom njegova 90. rođendana, kada su mu se tijekom dvije večeri na pozornici pridružili ne samo prijatelji iz svijeta countryja, nego i Neil Young, Sheryl Crow, već spomenuti Snoop Dogg, reggae glazbenik Ziggy Marley i mnogi drugi.
No, bez obzira na sve nagrade, priznanja i milijune prodanih albuma, on sam ima prilično skromno mišljenje o sebi kao glazbeniku: "Dva akorda i istina, to je sve što treba za dobru country pjesmu", rekao je jednom.
Rođen 1933. u teksaškoj zabiti, u Abbottu, prašnjavom mjestašcu od nekih tristotinjak stanovnika, Willie Nelson je sin mehaničara Ire Doylea Nelsona i kućanice Myrle Greenhaw, žene indijanskih korijena, koja je napustila sina i njegovu sestru Bobbie dok su još bili mali. Kako ni njihov otac nije baš bio očinska figura, djecu su odgojili djed i baka William i Nancy Nelson.
"Abbott ima najbolju školu koju sam ikada prošao. Tamo su mi već kao dječaku odlično išli pušenje, piće i psovanje", napisao je Willie Nelson u autobiografiji "The Facts of Life And Other Dirty Jokes" (Životne činjenice i drugi prljavi vicevi), u kojoj s velikom nježnošću opisuje baku i djeda, a u njoj spominje i svoje glazbene početke.
Prva pjesma koja mu je privukla pažnju bila je "Amazing Grace", koju je brzo naučio pjevati, a kada je shvatio da se od branja pamuka tijekom ljetnih školskih praznika može izvući tako da pjesmom zabavlja radnike, nagovorio je baku i djeda da mu kupe gitaru. Kako su i njih dvoje voljeli glazbu i često su pjevali uz pratnju klavira, pokazali su mu nekoliko osnovnih akorda i pomogli mu s prvim glazbenim lekcijama. Sa sedam je napisao prvu pjesmu i sa sestrom Bobbie nedjeljom pjevao u crkvi, a sa 13 je već nastupao s lokalnim bendom Bohemian Polka, izvodeći uglavnom - polke.
U srednjoj školi je Nelson igrao košarku, američki nogomet i bejzbol, uz to radio na školskoj svinjogojskoj farmi, ali mu je glazba i dalje bila prva ljubav. Cijelo to vrijeme nastupao je s lokalnim bendovima, brusio zanat i povremeno radio kao DJ na malim lokalnim radiopostajama, no koliko god se trudio, znao je da od glazbe ne može živjeti. Nakon mature je neko vrijeme bio pomoćni radnik u elektroservisu i promijenio još nekoliko slabo plaćenih poslova, a onda se, vidjevši da sve to nema smisla, 1950. prijavio u vojsku i završio u - avijaciji. Nije, doduše, postao vojni pilot, jer za to nije imao ni dovoljno obrazovanja, niti volje, a ni zdravlja. Zbog problema s kralježnicom otpušten je iz službe nakon samo devet mjeseci, pa se opet našao u Abbottu gdje je upoznao Marthu Matthews za koju se 1952. oženio. U braku je 1953. dobio kćer Lanu, potom Susie, a onda i sina Willieja mlađeg.
Kad se on rodio, Nelson je bio student - 1954. je naime upisao agronomiju na sveučilištu u obližnjem gradiću Waco, no nakon dvije godine je odustao od studija i ponovno se, još više nego ranije, posvetio glazbi. Naravno, uspjeh nije došao preko noći, a obitelj je trebalo hraniti, pa je prihvaćao svaki ponuđeni posao. S obitelji se preselio u veći grad, Pleasentville, gdje je bilo više mogućnosti zaposlenja, potom se pridružio nekom lokalnom bendu, opet bio DJ na radiju, putovao svuda po zapadu, radio kao glazbenik i izbacivač, prodavao Biblije i usisivače, popravljao sedla... Kad nije imao novca, putovao je autostopom, nebrojeno puta spavao u jarku ili pod mostom, a cijelo to vrijeme nije prestajao pisati pjesme nadajući se da će ih moći prodati nekoj country zvijezdi. I kad god je mogao, opijao se do besvijesti.
Sreća mu se osmjehnula kad je u Houstonu upoznao glazbenika Larryja Butlera, koji nije pristao kupiti Nelsonovu pjesmu "Mr. Record Man" za 9 eura, ali mu je posudio 47 i našao mu angažman u lokalnom baru. Preko njega je našao i posao instruktora gitare u glazbenoj školi Paula Buskirka, kojem su se svidjele Nelsonove pjesme, pa je za 47 eura kupio "Family Bible", a za čak 140 eura "Night Life". Kad je ova prva pjesma postala regionalni hit u izvedbi pjevača Claudea Graya, Nelsonu je to bila dodatna potvrda vrijednosti, pa je spakirao kofere i s obitelji se 1960. preselio u prijestolnicu countryja Nashville.
Naravno, nekoliko uspješnih pjesama nisu diskografskim kućama bile dovoljan mamac da ponude ugovor još nedovoljno dokazanom talentu, koji nije izgledao kao country zvijezda i kao pjevač jedva uspijevao nositi melodiju. No, kao skladatelj je imao sve više uspjeha. Njegove pjesme svidjele su se već etabliranom pjevaču Rayu Priceu, koji ga je zaposlio kao basista u svom bendu Cherokee Cowboys kako bi imao stalni izvor prihoda. Stvari su se još više popravile kad je Billy Walker postigao hit s Nelsonovom pjesmom "Funny How Times Slips Away", Roy Orbison snimio njegovu "Pretty Paper", a tada već slavna Patsy Cline otpjevala "Crazy", pjesmu koja je postala najveći hit ikada na američkim džuboksima.
Već 1962. snimio je prvi album "And Then I Wrote", no on je prošao prilično nezapaženo, kao i sljedećih njegovih nekoliko izdanja. U to doba raspao mu se i brak jer Martha više nije htjela podnositi njegova opijanja i afere: jednom ga je, kad je pijan došao kući i zaspao na kauču, umotala u prekrivač da ne može pobjeći i pretukla ga drškom metle. Godinu dana nakon razvoda, 1963., Nelson je već bio u novom braku, s crvenokosom pjevačicom Shirley Collie, s kojom je snimio nekoliko singlica, no kao suprug se nije ponašao ništa zrelije nego prije.
Braku nije pomoglo ni to što su oboje često bili razdvojeni jer su odlazili na turneje, no kap koja je prelila čašu bio je račun iz bolnice u Nashvilleu koji je stigao na Nelsonovu kućnu adresu - za rođenje njegove kćeri Paule s ljubavnicom Connie Koepke, s kojom je, tek je tada Shirley saznala, već godinama bio u tajnoj vezi. Nakon ekspresnog razvoda, Nelson se 1971. vjenčao s Connie i s njom, nakon Paule, dobio i kćer Amy Lee.
U to je doba, doduše, već bio pobjegao iz Nashvillea, jer se osjećao previše sputanim: diskografska kuća diktirala mu je sve uvjete, od izbora glazbe i dizajna omota do načina odijevanja i ponašanja na pozornici. Najviše ga je smetalo što mu ne dopuštaju da snima ploče sa svojim stalnim pratećim bendom, s kojim se toliko povezao da ga je nazvao Family, nego je morao raditi sa studijskim glazbenicima. A kad mu je još u požaru izazvanom nepažnjom izgorio ranč u blizini Nashvillea, gdje je tada živio, svega mu je bilo dosta - i glazbe i takvog života.
Vratio se u Teksas i nastanio u Austinu, koji je tada već bio postao regionalno središte glazbe koja će kasnije dobiti naziv outlaw country (odmetnički country). Tu se se, naime, okupljali buntovnici protiv rigidno formulaičnog countryja iz Nashvillea, koji su diktirali tamošnji diskografski moćnici, pa nije čudo što se Nelsonu činilo kao da je tek tu prodisao punim plućima. Naravno, ma koliko razmišljao o tome, bez glazbe nije mogao. Ubrzo je počeo nastupati po klubovima u Austinu, pa onda privukao pažnju šefova diskografske kuće Atlantic, specijalizirane za jazz, soul i rock, koji su vidjeli da Willie Nelson privlači i mlade koji inače slušaju Led Zeppeline i Doorse. Nelson im, naime, nije imponirao samo svojim pjesmama nego i osebujnim, slobodarskim životnim stavovima, pa su u sve većem broju počeli dolaziti na njegove nastupe.
Kad su stupili u kontakt s njim, predložio im je svoj koncept albuma, ali ih je odmah upozorio kako nije siguran hoće li on biti komercijalno isplativ. No, bezuvjetno su ga kupili kad su mu odgovorili: "Briga nas za komercijalu, idemo stvarati dobru glazbu".
Rezultat je bio album "Shotgun Willie" iz 1973. s kojim je Nelson postao zvijezda odmetničkog countryja. Tih se godina osjećao kao preporođen, napokon slobodan od svega što ga je ranijih godina sputavalo. Pustio je kosu, nastupao u trapericama, našao zajednički jezik s novom, mladom generacijom te nastavio nastupati i snimati albume, a uz to je, nakon što je privukao novu publiku, postao zanimljiv i holivudskim producentima. Sljedećih je desetak godina glumio u nekoliko filmova.
Albumi su mu se prodavali sve bolje, poput "Red Headed Stranger" iz 1975., na kojem je otpjevao i stari country hit "Blue Eyes Crying In The Rain" iz 1947., kod nas poznat po prepjevu "Suze liju plave oči" u izvedbi Ivice Šerfezija. No, ono najbolje je tek uslijedilo. Za Columbiju je snimio album pop standarda, kakve su pjevali Frank Sinatra i Tony Bennett, što je bilo nezamislivo za jednog country izvođača. Šefovi su bili užasnuti idejom i odgovarali su ga od te ideje, no morali su popustiti jer su u ugovoru pristali na stavku da ima potpunu kreativnu kontrolu, a kako bi im utrljao još malo soli na ranu, Nelson je inzistirao da na albumu ne bude njegov portret, nego fotografija noćnog neba, u skladu s naslovnom pjesmom budućeg albuma - "Stardust". I onda se dogodilo čudo. Umjesto da prođe potpuno nezapaženo, album je odmah nakon objavljivanja završio na top listi i na njoj ostao nevjerojatnih deset godina.
U to doba se Nelson već bio razveo od Connie Koepke, dijelom zbog svojih afera, primjerice s glumicom Amy Irving na snimanju filma "Honeysuckle Rose", i 1991. se ponovno vjenčao, s 23 godine mlađom filmskom šminkericom Annie d‘Angelo koju je 1986. upoznao na snimanju filma "Stagecoach". Privukla ga je već prvoga dana na setu - producenti su tražili da skrati kosu, što on nije htio, a ona je spasila stvar rekavši im da će je namjestiti tako da se ne vidi da je duga.
Ostali su u kontaktu i poslije snimanja, a prijateljstvo je s vremenom preraslo u ljubav, pa se Annie preselila k njemu u Teksas. S njom je dobio sinove Lukasa i Jacoba, koji su kasnije krenuli očevim stopama - stariji sin je dobio nagradu Grammy kao koautor glazbe za film "A Star Is Born" iz 2020. U tom je periodu saznao da ima još jedno dijete: 2012. je sreo prijateljicu iz mladosti Mary Haney, koja mu je otkrila da je 1953. rodila kćer Renee. Odnos s petom kćeri kratko je trajao jer je Renee umrla 2017.
Početak braka s Annie obilježili su financijski problemi: ispostavilo se da njegov menadžer godinama nije plaćao porez, nabio mu dug od 32 milijuna dolara, a kako nije imao novca da ga plati, zaplijenili su mu svu imovinu osim sredstva za rad - njegove gitare Trigger. Nakon toga je zaista prionuo na posao. Sljedećih nekoliko godina nastupao je gotovo bez prestanka i uspio otplatiti dug, a potom, u doba kad je već bio u dobi u kojoj mnogi razmišljaju o mirovini, nastavio nesmiljenim tempom stvarati glazbu.
Sad je već navršio devedesetu, ali i dalje snima jedan do dva albuma godišnje i ne kani prestati. A svoju glazbenu filozofiju objasnio je i u dokumentarcu "Willie And The Family". "Dobra glazba nikada ne izlazi iz mode, nego svako jutro izranja poput sunca, a navečer poput mjeseca osvjetljava noć. I iako se, kao i godišnja doba, stalno mijenja, korijeni su joj uvijek čvrsti. I to je sva tajna njene dugovječnosti", rekao je.
