Majstor ste roštilja u svojoj obitelji. Kako ste došli do te cijenjene titule? – Paljenje i održavanje vatre ključni su za dobar roštilj. Urođena vještina i stečena sklonost paljenju stvari donijeli su mi, osim nekih loših trenutaka, kao što je liječenje u izvjesnoj ustanovi, i titulu majstora roštilja.
Kako reagiraju nepca vaših ukućana na vaša jela? – Budući da informacija o sitosti kasni u mozak petnaestak minuta, nepca ukućana uživaju u okusima preko svake mjere.
Volite Istru i imate kuću u Kašteliru. Koji su vam istarski specijaliteti najdraži? – Maneštra z bobići. I to u štancionu ili Varvarima, drugu šetimanu ću pasat poli Var vara, ne rabi da pensam, vero ću pasat na maneštru z bobići.
Jeste li klasičar ili volite nove okuse? – Prijeđoh u tvrde klasičare nakon nekoliko teških gurmanskih udaraca. Salata od rakovice razlog je mog klasicizma.
Volite li ljuto i pikantno, ili ste više “nježni tip”? – Rutina, svagdašnja jadikovka, to je najizvrsniji put prema uništenju svake veze. Raznovrsnost u jelu je recept za dugovječno uživanje u istom.
Jeste li kada bili na dijeti i kako je to završilo? – Odrekavši se svega, smršavih nepunih šest kilograma u mjesec dana. To su bila teška i burna vremena. Samo sokovi i salate, kuhano meso, raci i školjke, voće i poneka riba. Strašna vremena…
Najdraži slatkiš? – Krizna torta. Uredno složeni keksi utopljeni u puding od čokolade. Nekad su me ismijavali zbog sklonosti tako priprostoj slastici, a danas me rado ugodno iznenađuju njome.
Najdraži komad mesa? – Junetina bk, svinjetina bk, uglavnom, poprečno-prugasti mišići.
Kako se snalazite s bijelim bubrezima, brizlama i sličnim stvarima? – Odlučno odbijam jesti čudnovate dijelove životinja.
Pati li vam želudac kad mnogo radite? – Ne. Jedem tek oko ponoći, radnim danima. Plavičasta svjetlost hladnjaka obasja glad ne mi oči tek oko pola noći.
Je li vas kada neko jelo šokiralo? – Više cijena jela nego ono samo.
Osjeti li se recesija na vašem tanjuru? – Prirodno da se osjeti. Služim se zamjenskim stvarima, koristim alternative – kao u predstavi. Jastoga zamjenjuje hlap, tartufe šampinjoni, maslac margarin, fuže makaroni, kovača lokarde, i sve tako, iz goreg u gore.
Može li vam jelo popraviti raspoloženje? – Može ako je moje neraspoloženje vezano uz jelo, glad i slično.
Je li vam žao potrošiti novac na hranu? – Naravno. Žal za potrošenim latentno je prisutna u mom životu. Kada znam da, ma kako jelo bilo ukusno, služi jednom tako animalnom, rudimentarnom osjećaju kao što je glad, onda svijest o gubitku postaje nepodnošljiva. Srećom, postoje prijatelji, rođendani, rodbina i bezbroj drugih besplatnih sati uživanja.
Što vam je najveća slabost? – Neprepoznatljivost pohanih dijelova pileta često me dovodi u nepriliku. Kada vidim da se sustolnik dočepao boljeg dijela pohanca, pomislim da su komadi označeni, na neki meni nepoznat način. To mi pokvari tek.
Idete li na tržnicu i uspijevate li duhovitošću dobiti kakav popust? – Nikada ne tražim popust jer ga ni sam ne bih dao. Hrana ne smije biti predmet pogodbe jer uvijek možeš jesti nešto jeftinije.
Gdje je slađe jesti: u tuđoj ili vlastitoj kući? – U tuđoj kući, naravno, svi ste trude, gledaju reakciju na prineseno. Domaćica sa strepnjom očekuje tvoj sud, a ti vrtiš hranu u ustima i ne brzaš sa zaključcima. Gledaju te u oči tražeći bilo kakav trag, neki podsvjesni znak ugode. Naravno, od mene ne izlazi nikakav sud, uvijek može bolje, neka se prži, peče, pirja jer tek odlazeći, kasno u noći, hvalim hranu, ali opet suzdržano, dvosmisleno.
Jeste li strastveni u kuhinji? – Mislim da kuhinja traži sabranost i profesionalan pristup. Riječ je o odgovornom i slo ženom poslu gdje bi svaki pristup lišen razuma bio koban za domaćina i ukućane.
Mario Kučera
Tekst je izvorno objavljen u magazinu GloriaGLAM (br. 18)