Ja sam si, barem dosad, utvarala da nema onoga što se dešava u bračnoj postelji, ili uopće u muško-ženskim odnosima, što mi je strano, pa i nerazumljivo. A najmanje sam ikoga osuđivala. To nisam činila čak ni onda kad svi drugi jesu.
No u posljednje vrijeme ipak me nešto zbunjuje. Uvijek kad bih pisala svoje kolumne ili držala predavanja, nastojala sam ih potkrepljivati vlastitim iskustvima jer sam željela biti vjerodostojnom. Mora da su to moje čitateljice i slušateljice prepoznale i vjerojatno su mi zbog toga i vjerovale. A onda me zbunila jedna čitateljica svojim neuobičajenim pozivom.
Nazvala me, uvjerena valjda da sam i tu doma, te pitala što mislim o slobodnim brakovima ili otvorenim vezama. I ispričala mi svoju, ja bih rekla ipak tužnu, priču. U petnaestogodišnjem je braku, naizgled skladnom, ali s rijetkim i rutinskim seksualnim odnosima. Njoj je i to dosta, ali ne i njezinom mužu. Dakako, nije zaboravila reći ni da su roditelji dvojice dječaka – jednom je dvanaest godina, a drugom devet. Odlikaši su i pristojna djeca. A njih dvoje nemaju egzistencijalnih problema. Ali, kako to inače biva, ako nema jednih, jave se drugi, još teži.
Jednu večer muž se vratio s posla razdražljiv, supijan, što mu je sigurno dalo hrabrosti da razgovor počne prijedlogom koji ju je zgrozio. – Vidiš i sama, Barbara, da je naš seks nikakav. Ja više ne mogu tako. Volim te, i nikad te neću ostaviti, ali ja moram urediti svoj život onako kako to čine normalni muškarci kojima je seks važan koliko je i meni. Naći ću si ženu za seks, a može i više njih, a neću se ljutiti ako to učiniš i ti. Mladi smo još, od života moramo uzimati najbolje. Već dugo o tome razmišljam, ali nisam imao hrabrosti s tim izaći pred tebe. Moraš me razumjeti. To čine mnogi i dočekaju starost zajedno. Baš onako kako smo se i zakleli – dok nas smrt ne rastavi.
Čini se da se isti čas otrijeznio vidjevši njezino izbezumljeno lice jer je počeo nešto nesuvislo mucati, ali ma što da je više govorio, ona ga nije bila u stanju pratiti. Otišla je, prvi put otkako su u braku, u dječju sobu i ostala s dječacima cijelu noć. On je ujutro poranio na posao, valjda da se ne sretnu, jer je nije mogao pogledati u oči. A ona je nazvala mene, hvatajući se, kako se i inače u takvim situacijama čini, za slamku.
I tu je njezina priča završila. Mislim da više nije mogla ni riječ izustiti. Osjećala sam da je guši, čak sam se pobojala što reći da ne bih dolila ulje na vatru, pa sam počela nešto fufljati. Ne znam kakav je odgovor od mene očekivala, da li utjehu ili preporuku, ali zbunila me. Uspjela sam nekako početi sa seksualnom revolucijom, čak sam spomenula i ženino seksualno oslobađanje da bih se stidljivo dotaknula i prijedloga njezinog muža, nazvavši ga “muškim sanjarenjima” koja su česta, ali ne moraju biti i realizirana. No nisam baš mogla posve izbjeći izravan odgovor pa sam joj preporučila najprije razgovor s njim i svakako odlazak u bračno savjetovalište.
Ne znam kako je sve to završilo, ali ta mi je žena doista dala misliti. Vratila me u doba mojih najvećih aktivnosti, u doba kad sam intenzivno i voljela i bila voljena, ali kategorički tvrdim da mi tako nešto nikad nije padalo na pamet, niti bi mi se tko usudio takvo što predložiti. Već sam možda i dosadna s tvrdnjom da promjena nije nevjera, ali čar ljubavi, pa i preljuba tek samo zbog seksa, nije u javnom isticanju ili hvaljenju, već u njegovoj tajnosti. Tajnovitosti. Eto, slobodna veza ili brak su nešto što mi se ne sviđa, ali, molim, tko voli – neka izvoli!
Moje poimanje takvog odnosa možda će ponovno nekoga iznenaditi, ali ja to smatram povredom partnera. Pogotovo kad ta ideja dolazi od jednoga, a drugi, da ga zadrži, a i pitanje je hoće li mu to uspjeti, prihvaća nešto nad čime se zgraža. Ali, kako je rekla bračna terapeutkinja Jasna Burnać Štefok, prava je sreća što takvih veza i nema toliko koliko se misli. A sve je počelo sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad se seksualna revolucija rasplamsala.
Doduše, za većinu se to odnosilo samo na seks, a ne i na emocionalno vezivanje. Tek manji broj otada prakticira i poliamoriju (vezu za koju zna i partner, a ne uključuje samo seks nego i emocije). Ovdje svakako veliku ulogu, ako ne i presudnu, igra ljubomora. Kod parova kod kojih je jedan partner zainteresiran za otvoreni odnos, a drugi se tome prilagođava, veza često puca, posebno zbog nezadovoljstva i nesigurnosti osobe koja je pristala na ono što zapravo nije željela.
Ima, kažu, i parova čija je veza stabilna zahvaljujući dogovorenoj seksualnoj slobodi. Ovdje, očito, nema ljubomore, ali postoji i još nešto – strahovito balansiranje radi održavanja braka. Možda bi se trebalo osvrnuti i na “bračni kompas” i njegovo usmjeravanje, da ne kažem mijenjanje. U 19. stoljeću brak je tradicionalan, i obvezan, u 20. je romantičan, a u 21. nema više romantičnih postavki, a rekla bih ni pravih ideala.
Kažu da imamo sve više polusretnih i melankoličnih brakova u kojima se ne bira između nezadovoljstva i izlaza, već između umjerenog zadovoljstva i razvoda. Američka psihoterapeutkinja Alex Caroline Robby kaže da je pogreška mnogih što su u otvoreni brak ušli kad je njihova veza zapala u krizu, zasićenost i udaljavanje, pa je siguran put u propast jer otvoreni brak može funkcionirati samo ako je sve drugo koliko-toliko u redu. Jer kada jedno drugome dajemo pravo na preljub, to u konačnici može uništiti brak i kad-tad se desi da strast ili emocija s trećom osobom bude jača.
Složila sam se s našom profesoricom Mirom Krizmanić koja tvrdi da je pojam otvorenoga braka kontradiktoran, jer brak bi trebao biti zajednica dvoje ljudi koji odluče zajednički živjeti uz obostranu lojalnost. Molim da se slobodni brak ili veza ne brkaju s povremenim tajnim, ali slatkim izletima i uletima u nečiju postelju! Jer iz iskustva govorim da su tu svi zadovoljni. I oni koji su “bili na izletu” i oni koji nisu znali za nj, ali su osjetili dobro raspoloženje svog partnera.
Treba reći da gotovo nema čovjeka koji nije barem jednom poželio pomirisati “cvijeće iz tuđega vrta”, ali ne uspije to svakome. Onaj koji to ne zna majstorski izvesti, bolje da se i ne upušta u tako nešto. Stotinu puta sam ponovila, tko nije vičan promjeni, premda je želi, neka se ne miče “iz svoga dvorišta”. Jer i za to, ili možda najviše za to, treba – pameti.