Sve se mijenja, pa i doživljaj ljudske ljepote. I muške i ženske. Ono što se danas smatra lijepim teško da bi se podudaralo s pojmom ljepote prije nekoliko godina, a da o stoljećima i ne govorim.
Vjerojatno je i dobro da je tako. Za svakog u svakom vremenu – po izboru. Ne treba se čuditi ako neki maštaju o pojmu ljepote iz daleke prošlosti. Grčka božica Afrodita ili rimska Venera utjelovljavale su u antičkom svijetu ljepotu popunjenim tijelom s naglašenim oblinama. S današnjeg stajališta bile su debeljuce, ali onda su im se divili čak toliko da su ih i kipari ovjekovječili. Pa i danas, ma tko što rekao, na neki su način ostale lijepe. Renesansa iznova oživljuje taj antički ideal, čak sa zaobljenim trudničkim trbuščićem. Možda bi se ovdje moglo primijetiti da u njima ima nečeg “salastog”. Ali, Bože moj, ni Rubensu ni Renoiru nije smetalo da ovjekovječe taj “svileni sloj”, kako su nazivali vidljive masne naslage na ženskom tijelu. Javlja se i drugi fenomen. Opatice su u srednjem vijeku na neki način određivale modu – izgladnjivanjem kao pročišćenjem stvarale su sliku ženskih isposnica koje su također imale muške poklonike.
Podsjetilo me to na današnje manekenke, koje se ne pročišćuju kao opatice, već to čine prema diktatu modnih kuća i gotovo su 25 posto mršavije od drugih žena. Ne znam jesu li se zbog tog diktata pojavile anoreksija i bulimija, ali nema sumnje da u tome imaju udjela. No nisu ni muškarci ostali izvan svega toga. Te promjene jesu jače kod žena, ali i oni su se prilagođavali nametnutim standardima ljepote. Svjedočila sam vremenu kad je svaki “pravi muškarac” imao brkove jer su žene navodno bile lude za tim frajerskim ukrasom, kad su mnogi briljantinom mazali kosu da bi djelovala što zaglađenije, a time i uglađenije, kad su zulufima isticali muškost, a bradom potvrđivali svoju umjetničku dušu.
Još se sjećam scene koja se dogodila tek koju godinu poslije rata, kad su ratnog druga skojevci ošišali jer je imao nešto dužu kosu namazanu vjerojatno uljem, jer taj sigurno nije imao novca za briljantin. Drug je zgrij šio jer se, eto, ponio kao netko tko kopira “truli Zapad”. A dečko je bio mlad, zgodan i vjerojatno nesvjestan da to što čini nije “u duhu revolucije”. Srećom, cure su za njim poludjele, a drugovi ipak nisu mogli protiv “urotnica”, koje su zbog ljubavi bile u stanju “podignuti novu revoluciju”. Danas muškarac koji želi biti zapažen prati modu, ali muškarčina je onaj koji svemu tome daje neki svoj štih. Ima među njima i silno nabildanih, duge i kratke kose, nađe se i pokoji brk, ali najviše je na cijeni ono “nešto osobno”. Ono što ima samo on.
Moja mlada susjeda na moru poludjela je za jednim Nijemcem. Svima nam je bilo jasno da mu je u krevet uletjela iste večeri kad ga je upoznala, ali još smo se više čudili, poznajući je, što je u njemu ostala sve dok je on bio na odmoru. I na moj upit što se to dešava s njom, je li se uz njega napokon smirila, ali što je presudilo da se zadržala uza nj, odgovor me šokirao – tetovaža. Bilo mi je to i čudno i smiješno, čak me toliko zaintrigiralo jer nisam tako nešto još čula, i kad sam je upitala što ima i gdje tetovirano, puna ushićenja odgovorila mi je: – Na mjestu koje ne može svatko vidjeti. Nisam joj ništa rekla, nisam to dalje komentirala, ali i to je potvrda da je ljepota, odnosno ukus, ipak nešto individualno. A čak i pitanje je li to ono što se i može smatrati – ljepotom.
Nasmijala sam se i jednom članku u švicarskim novinama gdje cure, ali i žene govore kakvog bi muškarca poželjele da mogu birati. Većina je odgovorila sigurnog u sebe, postojanog, šarmantnog, ali samo nekoliko njih dodalo je i – zgodnog. A na pitanje što je za njih muška ljepota, bilo je svakakvih odgovora – od onoga da ima filmski brk, da je atletski građen, visok, do seksi tetoviranog na određenim mjestima. Da nisam čula priču svoje susjede, teško da bih shvatila ovo s tetovažom. Svašta sam se naslušala, vodila ljubav s mnogima, ali, moram priznati, ne i s tetoviranima.
Ima li tetovaža veze sa seksom, ostat će za mene zagonetka, a malo toga je što baš o seksu ne znam. Vjerojatno je ovo i za psihološku analizu. I onih koji se tetoviraju na “samo rijetkima dostupnim mjestima”, ali i onih koje uživaju baš u tome. Kad već govorim o zgodnim muškarcima, ili posebnim, možda bih trebala istaknuti neke iz naše prošlosti koje su žene opsjedale, a neke se ljubavnice zbog njih čak i ubijale. Kako su oni uglavnom već “među anđelima”, bilo bi zanimljivo čuti što žene misle o njihovoj ljepoti ili privlačnosti.
Recimo, Nikola Tesla dovodio je do ludila Sarah Bernhardt, Ivana Meštrovića žene su progonile, kažu da to čak nije ni smetalo njegovoj supruzi, u što ja sumnjam. Mora da je bila iznimno pametna jer je znala da bi ga njezino neprestano predbacivanje otjeralo od nje. Vladimir Vidrić i danas bi bio idol, a Andrić bi svojim romantičnim pogledom ubrzao kucanje srca mnogim ženama. Bela Čikoš, romantik pogledom, osvojio je čak i Slavu Raškaj, za koju kažu da mu je bila ljubavnica. O Nazoru je isprepleteno toliko priča da se više i ne zna koja je istinita, osim one da se jedna učiteljica ubila saznavši da on voli drugu.
Ne znam koliko si čitateljice mogu predstaviti te likove, ali mogli bi svaki od njih “igrati” i danas. Standardi ženske ljepote drastično su se mijenjali. Srećom, imamo dosta slikovnih i kiparskih prikaza ljepote kroz stoljeća. Tako je u starom Egiptu bila lijepa ona žena koja je imala uska ramena i visok struk, dok je u staroj Grčkoj na cijeni bilo bujno poprsje i bokovi. Zna se da su renesansne ljepotice bile punašne, bljedolike i svijetle kose. Početkom dvadesetog stoljeća lijepima su smatrane one koje su nosile dječake frizure, a onda Hollywood u svoje zlatno doba počinje diktirati pojam ljepote – uzak struk, platinastoplava kosa i naglašene grudi. Šezdesetih godina pojavljuje se Twiggy, adolescentica dugih nogu i blijede puti. Slijede supermodeli koji ističu ženu s oblinama i osunčanog tena. Kažu da ovo stoljeće favorizira ženu ravnog trbuha, naglašenih grudi i stražnjice. Poželjna je i zdrava koža, onakva kakvu ima Kim Kardashian.
I što je na kraju lijepo na ženi ili muškarcu? Čime se mjeri, ako se to uopće može uopćavati, ljudska ljepota? Stasom? Očima? Kosom? Mišićima? Tetovažom? Ili i danas vrijedi ona rečenica – o ukusima se na raspravlja. Ja bih rekla da u današnje vrijeme svatko bira, i to je sreća, onoga tko je njemu lijep. A da to može biti i tetovaža na dijelu tijela koji se ne vidi – i to smo spoznali. Sigurno je jedno: što je meni lijepo, ne mora biti i drugome.