Zagrebački pjesnik, romanopisac i slikar, koji je neavno u 81. godini objavio knjigu ‘Bonton’, gdje mlade na duhovit način podučava lijepom ponašanju, otkriva u čemu je tajna dugovječnosti njegova braka, kako uspijeva biti duhovit u teškim vremenima te objašnjava zašto mu se ne sviđaju chick lit i ‘Rat i mir’.
Što vam najviše smeta u ponašanju današnjih klinaca? – Ništa. Više mi smeta ponašanje odraslih, jer oni čine zlo jedni drugima, varaju i vode ratove.
Kakvo ste vi bili dijete? – Nesretno. Roditelji mi nisu mogli priuštiti ni loptu ni bicikl. Jedina igračka koju sam imao odrastajući u selu Sveti Petar Čvrstec pokraj Križevaca bila je drvena ptica čija su krila klepetala kad sam je vukao po podu – dar iz svetišta Majke Božje Bistričke.
Kako ste kćer Kseniju (47) i sina Tugomira (54) dovodili u red kad su bili mali? – S njima uopće nisam imao problema. Nikad nisu imali nemoguće zahtjeve.
Vole li unuci Martin (22), Eva (20), Greta (18) i Fran (15) vaše priče i pjesme? – Vole, ali nisam siguran da su sve pročitali.
Kritiziraju li vas katkad? – Ne, svi vole ono što radim. Dobivam mnogo pisama klinaca koji mi kažu da im moje knjige pomažu kad su tužni ili kad ih nešto boli. Jedino su mi odrasli zavidni. Kolega Alojz Majetić mi je jednom rekao: “Stari, napisal si tak dobru knjigu da te budu stoljećima mrzili”. Zato ja u svom “Bontonu” djecu učim da ne budu jalna.
Koji vam je najdraži dječji pisac? – Osim Zvonimira Baloga volim Johannu Spyri, koja je napisala “Heidi”.
A “ozbiljan” pisac? – Čitam filozofe, ali ne one koji su teški, kalkuliraju i mute. Nietzsche je rekao da mute oni koji su u plićaku – kako bi stvorili privid dubokog.
Sviđa li vam se chick lit? – Ne baš. Od književnih djela tražim da budu aforistična i da poniru u dubinu. No, nisam pobornik ni dugačkih, kompliciranih i zamornih romana kao što je Tolstojev “Rat i mir”. Nemam vremena za epiku.
Što vas opušta? – Ne opuštam se. Liježem oko jedan-dva iza ponoći, a ustajem u šest. Jedva čekam da ustanem i krenem iznova, jer to je prilika da napravim nešto što nisam jučer. Možda su to sitna zavaravanja, ali imaju smisla i raduju me.
Je li lako biti duhovit u teškim vremenima? – Ironija je najbolje oružje protiv glupih i zločestih vlastodržaca – nema većeg zadovoljstva.
Kojeg biste se poroka voljeli riješiti? – Već sam se riješio pušenja prije 35 godina. To je uistinu velika stvar ako se uzme u obzir da sam počeo sa sedam godina. Otac je imao trgovinu, klipani iz susjedstva su me nagovorili da uzmem cigarete i pušim s njima, pa ucjenjivali da im ponovno donesem ili će me “otkucati” roditeljima. I tako godinama…
Što vam supruga Ljubica zamjera? – Ništa, kao ni ja njoj. Imamo savršen odnos i posvetio sam joj mnogo svojih pjesama – što ona niti ne zna.
Čime vas je privukla? – Kosom, očima, stasom… Bio sam mlad i poput mnogih svojih vršnjaka “padao” najviše na ljepotu.
U braku ste 55 godina, u čemu je tajna? – U dobroti moje supruge. Nevjerojatno je privržena obitelji, možda i zato što je u ratu ostala bez roditelja. Ona je najbolja supruga, majka i baka u ovom dijelu zemaljske kugle.
Jeste li kad zaboravili supruzi čestitati godišnjicu braka? – Jesam, no ona mi to nije zamjerila jer se trudim da joj svaki dan iskazujem ljubav, pažnju i poštovanje.
U čemu je tajna vaše vitalnosti? – U neprekidnom radu. Napisao sam stotinjak knjiga, a imam i 200 rukopisa za koje bi mi trebao dvadeset godina prepisivanja na pisaćem stroju. Mislim da ću ih morati uništiti jer se nitko neće snaći u mojim šiframa. Jedino ja znam što znače trokutići, križići, kružići…
Do kada planirate pisati? – Ne znam, to je kao da me pitate do kada mislim živjeti.
Damir Leljak