Kome pripada menstruacija? Kome pripada, dakle, život stigme, život djevojčica ruralnih krajeva (u slučaju Hrvatske – ta nisu li svi krajevi kulturno – većinski ruralni?) Kada dođe ta krv? Kada dođe potvrda nelagode, srama i krivnje?
Djevojčici (11) i dječaku pederu (11) - autofikcija je ovo, ali nije manje istinita od istine same niti manje lažna od laži same, kao uostalom i svaka priča. Ta krv, a naknadno PMS-ovi, naknadne nemogućnosti, onesposobljenosti, omalovažavanja zbog boli, prenemaganja zbog boli, prostori manipulacije istom, primjer su jedinog nesrazmjera koji je organski i supstancijalan između onih koji se osjećaju kao žene i onih koji se osjećaju kao muškarci.
Ona, nazovimo ju Lina, tada dolazi sa suzama u očima reći mi svoju najveću tajnu, a ja u histeriji trčim do bake koja me nepripremljenog šalje u dućan da kupim "to i to" i stavim u škanicl, da susjedi ne vide što dečko iz dućana nosi. Uh, joj, joj!
Činjenice su neumoljive
Cijeli život sam u ljubavi sa ženama, onoj najvećoj – prijateljskoj i cijeli život pratim cikluse i okončanja ciklusa (nerijetko sam znao trčati u dućan po tampone ili uloške i u starijoj životnoj dobi) pa si dajem za pravo misliti kada menstruacija postaje javna, zajednička stvar, a ne intimna, posramljena, zamračena "ženska" tema.
Vjerojatno u onom trenutku kada nastupi ona stvarnija, ona idealnija verzija ravnopravnosti koja u sebi nosi inherentan interes za istinitinijim govorenjem, da ne kažem – izgovaranjem samo činjenica. A činjenice govore sve i neumoljive su.
Na tom tragu: kada je nekome "nešto" u tvom krugu i tebi je to "nešto" - temeljni je zakon i filter empatije i solidarnosti. Naučio sam to preko menstruacije, vjerovali ili ne.
Želim reći da govor o menstruaciji dakako nikada nije samo govor o menstruaciji, već uvijek i konačno o slobodi i demistifikaciji života kao takvog. Što je više prostora dato sablažnjavanju, to je više i potencijalnih sablasti.
Ta nisu li do nedavno (još i 90-ih) žene proglašavali vješticama, zvali ih "hormonalnima"? Bojali se krvi, te "ženske krvi", strahovali od gledanja cigankama u oči, da ne nabrajam druge političke nuspojave straha od ženskog, feminilnog, dakle straha od ženske krvi...
PMS nam svima pripada
No, da se vratim na ipak anegdotu: moj seksizam je varirao, kao i kod svih nas, neovisno bili žene ili muškarci i neovisno spram koga je usmjeren (a uglavnom je spram žena) i došao je do toga da želim i ja imati pravo na svoj PMS u nedostatku, odnosno nedovoljno dobro pojašnjenoj muškoj verziji sličnog stanja, koje dakako nije istim uzročnikom proizvedeno.
Moje prijateljice su se redovito smijale tom mom bizarnom zahtjevu za pravom koje je potpuno beskorisno i koje je tek nuzgredno – metaforičko pravo, a ja sam s druge strane samo htio moći na lakši način pojasniti svoje povremene emocionalne preskoke, iznenadne suze i sreće.
Jedna od njih mi je dala najjednostavniji i najbolji odgovor na taj moj, priznajem, bizaran zahtjev, rekla je: "Nazovi to životom!" To je samo životno stanje, a na njega htio-ne htio, pravo već imaš.
PS. Seksisti ovog svijeta, PMS postoji i svima nam pripada!