Srpska glumica, čiji triler ‘Jedini izlaz’ dolazi u naša kina, za Gloriju otkriva kako je njezin osmogodišnji sin Jakša reagirao na razvod roditelja, da u izlascima voli zapjevati te zašto se boji pernatih životinja.
Anđelku Prpić, 36-godišnju glumicu iz Požarevca, hrvatska publika zavoljela je zahvaljujući televizijskom serijalu “Andrija i Anđelka”. Kroz niz skečeva o muško-ženskim odnosima pokazala je talent za komediju pa je uloga u trileru “Jedini izlaz”, koji u hrvatska kina dolazi 15. travnja, pravo iznenađenje za gledatelje.
U filmu redatelja Darka Nikolića glumi Anu, odvjetnicu čiji suprug Saša, kojeg igra Janko Popović Volarić, pogine u požaru u noćnom klubu, a ona zbog traume izgubi pamćenje.
Osim što je snimila novi film, koji je dijelom sniman i u Splitu, prošla godina donijela joj je brojne promjene i u privatnom životu. Naime, nakon devet godina braka razvela se od ugostitelja Darija Prpića, a zahvaljujući civiliziranim odnosima osmogodišnjem sinu Jakši objasnili su da bez obzira na to što više neće živjeti svi skupa i dalje ostaju obitelj.
Čime vas je privukla uloga Ane?
- Kada sam uzela u ruke scenarij za “Jedini izlaz”, nisam ga mogla ispustiti iz ruku. I odmah sam željela prihvatiti ulogu. Tek kasnije sam počela razmišljati o tome da nikad nisam glumila u trileru te da je cijeli film na mojim leđima... Što sam više razmišljala o tome, pritisak je samo rastao, no znala sam da povratka više nema.
Kako ste se pripremali za ulogu žene čiji suprug pogine u požaru?
- Dosta sam razgovarala s kliničkim psihijatrima koji su se susretali s ljudima takvih sudbina. Opisivali su mi njihovu bol, ali i načine na koje se suočavaju s njom. Jedan od češćih je svojevrsno gubljenje pamćenja, kada mozak odluči izbrisati tragični događaj, a sve kako bi bol bila što manja. Kroz slično iskustvo prolazi i moj lik u filmu.
Suočavate li se u životu s problemima ili bježite od njih?
- Mislila sam da se volim suočiti, no zapravo sam ih voljela pomesti pod tepih. Ne zato što ih se bojim, već jer mi se činilo da njihovo rješavanje suštinski ne mijenja moj život. No, s godinama sam shvatila da vas svaki neriješeni problem kad tad sustigne. Kao što se u narodu kaže, ako ne platiš na mostu, platit ćeš na ćupriji.
Što ste napravili kad su vas sustigli problemi?
- Otišla sam psihoterapeutu. Svi mi imamo svoje sumnje i teške trenutke, a s njima se lakše suočiti ako uz sebe imate stručnu osobu. Svjesna sam da oko toga još postoji neka stigma, neki misle da psihoterapeutu idu samo oni s teškim psihičkim problemima, ali to nije istina. Kao što idemo vježbati kako bismo održali snagu tijela ili pažljivo biramo namirnice kojima ćemo se hraniti, tako je i za našu psihu važno da je pazimo, i to uz nekoga tko će nam dati prave upute. Nije li od brige oko celulita i pokojeg kilograma viška važnije znati što nam se doista događa u glavi?
Čitajte i: Anđelka Prpić kakvu još niste vidjeli! Zvijezda hit serije u trileru koji osvaja regiju
Koji vas je događaj potaknuo da prvi put odete psihoterapeutu?
- Nije bilo konkretnog događaja, nego sam u jednoj fazi života shvatila da mi je potrebno više od savjetovanja s najboljim prijateljicama. Mi žene sklonije smo dijeliti svoju intimu, pitati za savjet, ali i prepričavati događaje iz braka, posla, odnosa s djetetom... I ja puno pričam sa svojim prijateljicama, ali sam osjetila da mi je potrebno nešto jače, neko svježe mišljenje koje će mi pokazati jesam li na dobrom putu. Ne volim se liječiti sama. Kada me nešto boli, odem liječniku i on mi izvadi krv te dobijem nalaze koji pokažu što mi je. Kada sam osjetila potrebu da pročistim misli, potražila sam stručno mišljenje i otišla psihoterapeutu.
Osim psihoterapijom, čime još poboljšavate svoje psihičko i fizičko zdravlje?
- Isključivo ljudima. Sve što se s prijateljima radi. Kafana, šetnja, pidžama party, predstave, filmovi, putovanja... Dobro, sad sam nabrojala većinu stvari koje su nam uskraćene posljednjih godinu dana, ali to su zapravo stvari koje mi održavaju nivo endorfina i serotonina.
Jeste li uspjeli izbjeći covid-19?
- Preboljela sam koronavirus prošle jeseni. Srećom, samo s lakšim simptomima. Dva tjedna u karanteni s Jakšom isprva je bilo zabavno. Detaljno smo očistili stan, odradili sve ono što smo mjesecima odgađali, gledali zajedno filmove i serije... Ipak, poslije šest dana počeli smo zarezivati retke, kao u zatvoru, a sve u želji da nekoga drugoga vidimo. I to smo preživjeli, a sada se ponosimo antitijelima.
Spomenuli ste da volite “kafanu”. Kada ste se posljednji put proveselili?
- Još malo pa ću proslaviti šest mjeseci apstinencije. Posljednje slavlje je bilo moj rođendan krajem prošle godine.
Imate li neku posebnu anegdotu iz tog “kafanskog” života?
- Nažalost, mi žene kada postanemo majke previše se uozbiljimo pa je takvih trenutaka sve manje u mojem životu. No, u mlađim danima je bilo svega. Svojedobno sam se s društvom šalila da u jednoj kafani čim nas nema jedan dan odmah dižu crne zastave. Zezali su nas da smo zapravo njihov inventar. Jednom sam usred grada susrela jednog muškarca, srdačno počela pričati s njim, a moji su me prijatelji pitali tko je on. Bio je to barmen iz jednog noćnog kluba, kojem nisam znala ime, ali sam toliko veselih i neobičnih trenutaka proživjela s njim da sam ga gotovo smatrala svojim rodom. Posebno volim zabavu uz živu glazbu, ali kada su svirači oko mene, a ne negdje u kutu.
Znači li to da u izlasku volite i zapjevati?
- Na veliku žalost ljudi iz moje okoline, jako volim zapjevati. Spadam u kategoriju ljudi koji obožavaju, ali ne znaju pjevati. Nekako mi je najviše žao u životu što nisam rođena s dobrim glasom. Ipak, imam tu glumačku kvalitetu da pjevam s dušom, pa mi poneki falš nekako i oproste.
Jeste li za vrijeme snimanja u Splitu pronašli mjesto za opuštanje?
- Toliko smo radili da nije bilo vremena za opuštanje. Jedino sam pronašla famozna mjesta za hranu. Nadam se da ćemo, kada ova pandemija prođe, napraviti posebnu projekciju u Splitu i tada doživjeti nezaboravnu noć.
Kako gledate na angažman sina Jakše u dječjoj televizijskoj emisiji “Poslovi”? Kako je došlo do toga?
- Tu sam klasična majka i mogu samo reći onu staru “nije što je moj, ali je stvarno divan”. Najbitnije mi je da je to njegov odabir. Već neko vrijeme ide u glumačku školu, gdje su ga producenti primijetili. Glumačka škola je bila njegova želja, baš kao što je i godinu dana ranije tražio od nas da ga upišemo na tečaj crtanja. Jakša doista ima jaku umjetničku crtu. Moram se pohvaliti da je baš nedavno pobijedio na gradskom natječaju za najbolju karikaturu pa sada s još nekoliko djece ide na državno natjecanje.
Traži li glumački savjet od vas?
- Kad mu pokušam dati neki savjet, samo me prekine i kaže da mu je profesorica Nataša pokazala kako treba to napraviti te mu pomoć nije potrebna. Horoskopski je Lav pa traži potvrdu i pohvalu, a zapravo je to i ono najvažnije što roditelj može dati svojem djetetu.
Čitajte i: Glumica progovorila o razvodu: 'Ni zbog čega se ne kajem, nemam potrebu da pritisnem delete'
Koliko je bilo teško objasniti mu da se suprug i vi razvodite?
- Kada smo bivši suprug i ja shvatili da je to kraj, sjeli smo s njim i sve mu objasnili. Naravno, u okvirima koliko jedan sedmogodišnjak može razumjeti. Jakša je razumno dijete, a i mi smo se rastali civilizirano, tako da nije bilo velikih problema. Važno mi je bilo i da se posavjetujemo s dječjim psihologom kako bi sve prošlo što bezbolnije.
Koliko god bio civiliziran, prekid nikada nije jednostavan. Koliko ga otežava kada o njemu pišu mediji?
- Unutar obitelji, a iako smo suprug i ja razvedeni, mi smo i dalje obitelj, znamo što smo i kakvi smo. Na primitivne laži, kakvih je dosta bilo, jednostavno se nisam obazirala. Nisam ih htjela ni komentirati. Kada jednom pipnete u nešto što smrdi, vaše su ruke zaprljane i kasnije je teško oprati se.
Čega se najviše bojite u životu?
- Moje su fobije neobične. Recimo, bojim se golubova i nojeva. Njih zaobilazim u širokom luku. Nekih drugih, velikih životnih strahova nemam. Odgojena sam da budem skromna i uvijek s dvije noge čvrsto na zemlji, pa čak i kada prolazim kroz teške trenutke, duboko udahnem i kažem pričekajmo sutra, kada će sve biti jasnije.
Jeste li ikada sumnjali u svoje glumačke sposobnosti?
- Nije lagano kada zaredate nekoliko neuspješnih audicija. Normalno je da tada počnete sumnjati u sebe. No, ne odustajem tako lako. Slušam svoju intuiciju i ne očajavam ako trenutno nemam neku ulogu. Čekam svoje vrijeme, a u međuvre menu uzimam srodne poslove kao što je vođenje televizijskih emisija.
Koliko često idete na kozmetičke tretmane?
- Glumački je posao takav da trebam paziti na svoje tijelo. No, moram priznati da u tome sve manje uživam. Sve je češće odlazak u kozmetički salon samo obaveza koju želim što prije odraditi. Znam se našaliti da je to zato što sam ušla u godine kada više ne ističem vrline, već skrivam mane.
Prepoznaju li vas i dalje na ulici kao Anđelku iz “Andrije i Anđelke”?
- Često, ali me to ne smeta. Bilo je to divno razdoblje života. Uvijek mi je drago kada se sjetim Andrijinog smijeha i zabave na snimanju. Doista smo puno radili, ali i dobro se zafrkavali. Sjećam se da smo u prvim danima dosta pričali o tome kako će se emisija zvati. Predložila sam da se zove ‘Guza i Smrda’, ali da je Guza muškarac, a Smrda žena. Hvala bogu, brzo su me odbili. Nekoliko godina poslije, kada je emisija već postala hit i ljudi su nas na ulici počeli zaustavljati s imenima likova, došao mi je Andrija i rekao da sam sretna što me producenti nisu poslušali, jer bi me ubio da ga sad ljudi zaustavljaju po ulici i umjesto Andrija zovu - Guza.