U cijelom svijetu paralelno žene su pokrenule jednu važnu, a vrlo intimnu, temu - kojoj je posvećen i cijeli ovaj tjedan. Menstrualnom siromaštvu u različitim kulturama različito se pristupa, dok je Škotska uvela besplatne higijenske proizvode za sve žene, Novi Zeland to je učinio za učenice i studentice. Hrvatska se također pomaknula s mrtve točke, i ohrabrujuće je vidjeti da u nekim primjerima ide za tragom dvije spomenute zemlje. O ovoj važnoj temi razgovarali smo s poznatom kolumnisticom Andreom Andrassy koja je poznata po svojoj otvorenosti o svim temama. Prisjetila se kako su ona i njezine prijateljice iz škole proživljavale taj period prvih menstruacija, koje je neizostavno pratio sram "nošenja uloška u wc".
Što mislite o akcijama da se higijenske potrepštine bilo smanji porez ili da se ukine plaćanje?
Apsolutno sam za to da se na takve proizvode smanji porez jer je apsurdno da se nešto što je esencijalno oporezuje kao luksuz. Ukidanje plaćanja zvuči savršeno, ali mislim da treba biti realan i staviti stvari u kontekst mogućnosti koje pojedina država ima. Škotska ima "besplatne" uloške koji se ipak u jednom trenutku negdje moraju platiti, pa između ostalog mislim da je važno i educirati ljude o tome otkuda dolaze "besplatne" stvari. Bilo bi idealno da se takve stvari budžetiraju kroz proračun, ili čak možda preko poslodavca u vidu dodatka na plaću - kao neka vrsta menstrualnog doplatka, na što će, sigurna sam, određeni postotak ljudi okrenuti očima, a sigurna sam i da to većinom neće biti žene. U ovakvim razgovorima se uvijek nameće i opcija menstrualnih čašica, što definitivno može pomoći u smanjivanju menstrualnog siromaštva i smanjivanju otpada generalno, ali treba imati na umu da ju ne mogu koristiti baš svi... ili ne žele, što je po meni nešto o čemu se isto treba početi pričati i što svakoj ženi treba dopustiti kao preferenciju.
Zašto još uvijek postoji stigma oko higijenskih potrepština, odnosno mislite li da i dalje postoji?
Voljela bih reći da ne postoji jer sam ja odavno napustila ideju da su ulošci i tamponi nešto što se treba skrivati, ali kad vidim komentare ispod članaka o menstrualnom siromaštvu, jasno mi je da su neki ljudi i dalje uvrijeđeni na sam spomen uložaka - opet, rijetko žene. Postoje ljudi koji to i dalje smatraju nečime o čemu se treba šutjeti, nužnim zlom koje se ne spominje, a taj stav dodatno otežava započinjanje dijaloga o boljim uvjetima za korisnice tih potrepština. O ljudima koji misle da su nečiji menstrualni bolovi i problemi pretjerivanje samo zato što sami nemaju identično iskustvo da ne pričam - puno je tu sitnica koje, kad se skupe na hrpu, od nečega što je najprirodnije na svijetu rade bauk.
Što biste iz današnje perspektive poručili sebi u mladoj dobi, kada ste proživljavali prve menstruacije?
Iskreno, ništa puno, mislim da sam napravila sve kako treba. Možda bih si jedino rekla da se malo opustim kad je u pitanju onaj standardna "hoće li netko vidjeti da nosim uložak u wc" panika. Sve cure u razredu su imale taj strah, a zapravo, bilo bi puno bolje da smo tu energiju uložile u ideju da se nemamo čega sramiti.
Tko vam je u tom periodu bio od najveće pomoći?
Imala sam sreću da me mama na vrijeme informirala o konceptu menstruacije - neke cure iz mog razreda su imale puno drugačije iskustvo - i zapravo, ništa nije bilo previše stresno. Tu i tamo sam imala problem s profesorom iz tjelesnog koji nije bio pretjerano blagonaklon po pitanju "ženskih problema" jer je mislio da sve cure u razredu pretjeruju i izbjegavaju obaveze - što je u 50 posto slučajeva bila istina, ali mislim da je izbjegavanje fizičkih aktivnosti nešto na što žene imaju pravo, pogotovo na prvi dan.
Kako je u tom vremenu prije interneta i društvenih mreža, za vas, izgledalo iskustvo prvih menstruacija?
Od posebnih sjećanja imam dva koja su neugodna - jedno za mene, jedno za prijateljicu iz razreda. Moje je kad sam na putu iz dućana srela prijatelja iz razreda, a iako sam mislila da sam na vrijeme sakrila vrećicu iza leđa, sutradan su mi se u školi malo rugali jer su čuli da sam kupovala uloške. Bilo mi je neugodno jer sam imala 11 godina i tad još nisam osvijestila da nema ničeg sramotnog u toj kupovini - ali ruganje je doslovno trajalo par minuta i onda je stalo, tako da nije bilo ništa neizdrživo. Veći problem je imala moja prijateljica iz razreda koja je u srednjoj školi uložak sakrila u čizmu i molila profesora da ide na wc. Jedan dečko iz razreda je to vidio, a kako je uložak bio ljubičaste boje, ubrzo se školom počela širiti priča da je išla u wc jesti čokoladu koju je sakrila u čizmu. Tad je to bio veliki "skandal" jer je bila malo punija, a iz današnje perspektive mi zvuči kao opis osobe s kojom bih se htjela družiti - odlazak sa sata da bi poskrivećki pojeo čokoladu je zapravo odlična ideja.
Čitajte i: Zelena akcija obilježila tjedan menstrualnog siromaštva performansom: ‘Krvavo plaćamo ovaj otpad‘