PRIVATNI ALBUM
10 godina bez Ivice

Deset godina bez voljenog Vidovića: ‘Punih sam se sedam godina, dan po dan, opraštala s Ivicom‘

‘Paralelno s vođenjem Rugantina, punih sam se sedam godina, dan po dan, opraštala s Ivicom. Zaronila sam ne samo u naš zajednički, već u cijeli njegov bivši život. Bila je to u najdoslovnijem smislu moja životna misija kojoj sam bila posvećena poput svećenice‘, opisala je u razgovoru za Gloria.hr udovica Ivice Vidovića kako je nastala knjiga ‘Hod po rubu, s Ivicom‘.

Ovog proljeća napunilo se 10 godina otkako nas je napustio glumački velikan Ivica Vidović, njegova supruga Gordana Gadžić u razgovoru za Gloria.hr ispričala je kako je u njihovoj obitelji proteklo prošlo desetljeće. Njihova djeca Filip i Ana u međuvremenu su stasali u mlade profesionalce i sigurno koračaju glumačkim, odnosno svijetom filmske produkcije. Gordana je u međuvremenu uspješno nastavila voditi Kazališnu družinu Teatar Rugantino, koju je pokrenula s Ivicom 1998., ovog proljeća preuredila je prostorije u Tomašićevoj 4 te od uredskog prostora napravila pravu malu kazališnu scenu.

Prvih sedam godina od Vidovićeve smrti provela je u prikupljanju građe da bi 2018. objavila monografiju "Hod po rubu, s Ivicom”. Presjekom filmova njenog supruga, kao i predstavljanjem monografije, nedavno je obilježena 10. obljetnica smrti Ivice Vidovića u posebnom programu riječkog Art kina Croatia.

image
Gordana je objavila knjigu 'Hod po rubu, s Ivicom'
FILIP VIDOVIC

"Nemam nikakvih saznanja da će se igdje još obilježiti i utoliko sam više dirnuta inicijativom koja je potekla od Art kina Croatia iz Rijeke. Napravili su izuzetnu retrospektivu, zbilja respektabilan izbor, profinjen, to me posebno raduje. Sve čestitke i veliko im hvala”, kazala nam je Gordana Gadžić.

Što biste najviše istaknuli od događaja, života, u proteklom desetljeću otkako nema Ivice?

Prije i iznad svega to je život naše djece. Ivica je otišao kad je Ana imala 17, Filip 19 godina, i njih je, što se kaže, trebalo izvesti na put. Bez Ivice. I bez ikakve institucionalne podrške nama, Ivičinoj obitelji. Ne želim ni na koji način naknadno dramatizirati situaciju, ali isto tako uvijek ću glasno reći da takav odnos (prije svega njegovog matičnog kazališta, ali i šire, općenito struke) ni na koji način nije normalan. Dakle, činjenica da su naša djeca imala pristojne uvjete za život i kvalitetan nastavak školovanja i poslije Ivičinog odlaska isključivo je moja zasluga.

Pred sobom sam u tom prijelomnom trenutku imala skroman, ali jedini alat za preživljavanje - naš Teatar Rugantino. Iskreno, malo je tko tada vjerovao u pozitivan ishod moje samostalne kazališne avanture, uključijući i mene. Nemanje snage za nastavak, neuspjeh i propast bile su daleko izglednije varijante. Ali, eto, čvrsta kakva već jesam, ipak sam izdržala. Ni pola godine nije prošlo od Ivičine smrti, a ja sam već bila u novoj predstavi (bila je to "Terapija", kako pripadajuće ime za takav trenutak!) i kao glumica i kao producentica, a za šta smo dobili i nekolicinu nagrada. Tako je prošla ta najteža godina. Potom su došle druge predstave ("Ljubav za početnike", "Život je čud"o, "ThisCasting", "Moja nuklearna ljubav", "Za umrijet od smijeha", "Sirena i Viktorija", "Boksačko srce", "Uvijek će nam ostati ljubav"...), među njima i neke vrlo uspješne. Iako, i dalje je napeto, nema opuštanja, nije lako živjeti na nezavisnoj sceni, nimalo.

image
PRIVATNI ALBUM

Paralelno s vođenjem Rugantina, punih sam se sedam godina, dan po dan, opraštala s Ivicom. Zaronila sam ne samo u naš zajednički, već u cijeli njegov bivši život. Bila je to u najbukvalnijem smislu moja životna misija kojoj sam bila posvećena poput svećenice. Rezultat tog mog rada, ili bolje rečeno bivanja s njim, je knjiga "Hod po rubu, s Ivicom".

I još nešto, vrlo osobno, za mene iznimno važno, dogodilo se u tih deset godina. Trebalo je zatvoriti moju beogradsku obiteljsku priču. S velikom pažnjom sam se oprostila s ostavštinom svojih roditelja, od najsitnijih uspomena pa sve do prodaje obiteljske kuće. Moj djevojački stan, koji sam u međuvremenu i uredila, ipak sebi ostavljam kao trajno utočište u rodnom gradu.

image
'Hod po rubu, s Ivicom'
PRESS

Često su vas pitali je li vam žao što ste se na vrhuncu karijere, u jeku rata preselili iz Beograda u Zagreb zbog ljubavi prema Ivici. A ja bih vas pitala koje su vam najljepše uspomene zbog kojih se sve isplatilo?

Ima tih slika, detalja, zvukova, uspomena, s putovanja posebno... ne znam, to vam je preintimno, možda i patetično, mora biti pjesma da bi se javno podijelilo...

Znam samo da smo najdublje bili povezani dok smo zajedno stvarali naše uloge i predstave, bilo je to vrijeme iznad banalnosti svakodnevice, vrijeme u kome se kriju naši najljepši trenuci.

image
Gordana i Ivica u predstavi 'Ay, Carmela'
PRIVATNI ALBUM

Koliko je bilo bolno za vas kao umjetnicu, (pa čak i za sam ego, ako ne već za stvaralaštvo), odjednom se kao mlada osoba u punoj stvaralačkoj snazi naći na umjetničkoj margini? Na koji način ste takve teške situacije prolazili kao bračni par, obitelj?

Bilo je bolno, i još uvijek je bolno. To je jednostavno jedan ozbiljan gubitak, jedan, rekla bih, invaliditet s kojim je trebalo naučiti živjeti koliko god je moguće. Naš je život time trajno obilježen, roditeljsku frustraciju sigurno osjećaju i naša djeca, nemoguće je ne prenijeti je na ovaj ili onaj način. Logično je da imaju svijest o tome da nije sve bilo muzika.

Čitajte i: Barbara Kožarić o umjetnikovom kabinetu čuda: ‘Danas je 100. rođendan Ivana Kožarića, ovo su moja sjećanja na njega‘

Pretpostavljam upravo ste zbog tih okolnosti i pokrenuli vlastiti teatar... po kojem principu i tada i sada birate predstave koje ćete postaviti?

Da, Rugantino je nastao prije svega da bih ja mogla igrati. A potom da bi i nešto zaradili jer smo bili u velikim egzistencijalnim neprilikama. Međutim, vrlo brzo je Rugantino postao projekt koji se oteo našoj prvotnoj namjeri. Posljedično, ja sam sve češće postajala menadžer, što je bila nužna, ali ne i željena uloga koju sam preuzimala.

image
Gordana s Anom Filipom i Lukom Vidović.
MARKO TODOROV/CROPIX

Ograničenja za izbor dramskih komada su ogromna, strašno je teško proći kroz ta uska vrata. Uglavnom, maksimalno smo se trudili biti tematski u dosluhu s vremenom, postavljati nama neka bitna pitanja. Istovremeno morate komunicirati s publikom, način na koji plasirate temu ne smije biti isključiv, morate misliti na svoj odraz u drugima. Također, predstave moraju biti komornog tipa, mobilne i s malo glumaca. No, opet moram reći da su ovako skučene mogućnosti imale i jednu dobru stranu, naime, otkrila sam kod sebe komediografski potencijal kojeg dotad nisam bila svjesna.

Rado bih ja pravila drugačije izbore da imam financijski i organizacijski okvir koji bi me u tome podržao, nekako se ipak nadam da još nije kasno uploviti i u hermetičniji repertoar.

Teatar Rugantino poznat je kao jedan od teatara s najvećom kilometražom - poznat po gostovanjima, velikim ljetnim turnejama… Kako se na to odrazila ova epidemiološka kriza i što od Rugantina možemo očekivati ovo ljeto?

Držimo glavu iznad vode što je samo po sebi već ogroman uspjeh za jedno nezavisno kazalište. Meni osobno predah je dobrodošao. No ipak smo prošle godine uspjeli producirati novu predstavu "Uvijek će nam ostati ljubav" (s Jelenom Miholjević i Draženom Čučekom u glavnim ulogama), odigrati nimalo zanemariv broj izvedbi na gostovanjima i u Zagrebu, otvaraju nam se u ovom trenutku neke međunarodne suradnje, npr. sa Narodnim pozorištem u Somboru iz Srbije. Ljeto će pak biti vrlo, vrlo radno, čeka nas turneja s oko 30ak izvedbi, od Osijeka, Karlovca, Kastva pa duž cijele obale uključujući zaleđe i Hercegovinu.

image
Za prvu godišnjicu smrti Gordana je organizirala izložbu "Sjećanje na Ivicu - godinu dana poslije".
MARKO TODOROV/CROPIX

Vi ste ovo proljeće preuredili i uredski prostor Teatra Rugantino u samom centru grada (Tomašićeva 4) u pravu malu kazališnu scenu. Kako su prošle prve izvedbe i što će nam u budućnosti donijeti ta mala scena na odličnoj lokaciji?

Bila je to prva faza preuređenja, moram smoći snage za još jedan korak kako bi to postala jedna zbilja zavodljiva komorna scena. Moguće je i sada izvoditi predstave, komorna čitanja, organizirati književne i pjesničke večeri, i sl. te smo u tom smislu u okviru ciklusa U traganju za izgubljenom poezijom snimili program koji se sastojao od četiri večeri poezije. Moći će se vidjeti na FB stranici Teatar Rugantino te na you tube platformi. Moderatori i izbornici bili su Miljenko Jergović i Ivica Prtenjača, predstavili smo publici pjesnike poput Anđelka Vuletića, Petra Gudelja, Milana Milišića, Josipa Severa, Duška Trifunovića, Raše Livade, Arsena Dedića, Leonarda Cohena, Boba Dylana, Marije Čudine, Anne Carson, Ane Brnardić. U program se uključilo i puno glumaca (Alma Prica, Dubravka Ostojić, Jelena Miholjević, Sreten Mokrović, Žarko Savić, Luka Dragić, Lada Bonacci, Nataša Kopeč, Filip Vidović i Silvio Vovk) te glazbenici Ivan Kapec, Maja Posavec i Marko Lucijan. Svi smo baš uživali.

image
Gordana u predstavi 'Sirena i Viktorija'
PRIVATNI ALBUM

Čitajte i: Najdivniji par u hrvatskom baletu: Otac i kći prvi puta u predstavi premijerno na daskama nacionalnog kazališta

Postoji li nešto što niste stigli napraviti zajedno s Ivicom, što biste možda htjeli napraviti sada - neka predstava, uloga, nešto privatno?

Sada, iskreno, čak i ne. Nemam tu misao. Pa možda, evo..., Ivica je jako volio poeziju, imao je običaj kucati tako na pisaćoj mašini pjesme koje su njemu bile važne. Sigurna sam da bi mu bio veliki gušt govoriti pjesme u svom teatru u okviru gore spomenutog ciklusa pjesničkih večeri U traganju za izgubljenom poezijom.

A što nismo odigrali, a mogli smo, to je polje ogromno. Međutim, ne opsjedaju me takve ideje. Što je bilo, bilo je, gotovo.

Mene inače još uvijek zanima proširiti priču Rugantina na regionalni nivo, ne samo na planu gostovanja, uostalom taj smo prostor već odavno osvojili, već u izboru suradnika (redatelja prije svega, možda čak i nekih glumaca), a potom i u koprodukcijskom smislu. To mi je odavno želja, i da me monografija nije zaustavila, krenula bih ranije tim putem, sigurno bi onda i domet takve ideje mogao biti značajniji.

image
Gordana i dalje uspješno vodi njihov zajednički pokrenut Teatar Rugantino.
FILIP VIDOVIC

Vaša djeca Filip i Ana uspješno su zakoračili u svijet glume i filma. Kako gledate na to? Koliko ste njih uvodili u svoju profesiju kada su bili manji?

Ni na koji način ih nismo uvodili u našu profesiju osim što je svijet filma i kazališta bio naš život. Neke stvari se jednostavno dogode spontano. Filip je imao jedanest, dvanaest godina kad je prepoznao svoj glumački put, dok je Ana znatno kasnije poželjela biti na strani onih koji stvaraju uvjete da bi se film snimio ili napravila predstava.

Inače, veliki događaj u mom životu, a isključivo zaslugom našeg sina Filipa, njegova je uloga u predstavi "Ciganin, ali najljepši". Dobio ju je na audiciji u konkurenciji s još šezdesetak glumaca, dakle na najljepši i najteži način, a potom ju je maestralno odigrao što mu je otvorilo vrata Hrvatskog narodnog kazališta čiji je danas stalni član. Bila je to jedna velika pobjeda. Preponosna sam zbog toga.

Ana, naša kćer, uspješno je pak diplomirala na filmskoj produkciji i polako traži svoje mjesto u profesionalnom svijetu. Posebno je zanima kratkometražni igrani film, tu je imala dosta uspjeha. Film "Cvijeće" koji je ona producirala kao studentica treće godine obišao je silne festivale i čak bio kandidat za studentskog Oskara.

Primjećujem da i Ana i Filip, svako na svoj način, imaju neku vlastitu mudrost s kojom kroče kroz život. Moji strahovi, brige i loše prognoze su uglavnom neutemeljene, život me često demantira. Recimo, kada ja razmišljam o glumačkoj sudbini danas i ovdje, onda ja vidim jednu usku, jadnu perspektivu - jer je to mala sredina, jer je to mali jezik, jer je to mala kinematografija - i naravno da to nije vjetar u leđa mladom glumcu. Ali, kao što znamo, naša djeca su osobe za sebe, oni ne moraju imati ni naše uvide ni naše ambicije, mogu biti ispunjeni i sretni s manjim, ili drugačijim.

Linker
19. prosinac 2021 11:59