Na današnji dan Ivan Kožarić bi napunio 100 godina, taj velikan hrvatske likovne umjetnosti svojim je stvaranjem zadužio Hrvatsku i ostavio neke od najprepoznatljivijih spomenika u Zagrebu. Njegova nećakinja Barbara Kožarić sa svojim bratom Filipom nasljednica je poznatog kipara.
"Ivan Kožarić je moj prastric, stric mojeg oca, brat mojeg pokojnog djeda. Brat Filip Kožarić i ja nikad nismo imali priliku upoznati djeda s očeve strane jer je poginuo u drugom svjetskom ratu, tako da nam je Ivan bio neka vrsta djeda. Namjerno Kažem ‘neka vrsta’ jer je nas Ivan po svemu bio atipičan i svoj. Njegova uloga u bratovom i mojem životu bila je po svemu, atipična, natprosječna i izvanredna", kazala je Barbara Kožarić u razgovoru za Gloria.hr.
Zagrebački dom pun je djela koja su ostala iza njenog voljenog Ivana. Ova terapeutkinja s međunarodnom akademskom karijerom koja se proteže od norveškog Bergena do prestižnog američkog Sveučilišta u Chicagu, svog prastrica, koji joj je bio poput djeda ona naziva - imenom. Vrativši se u Hrvatsku započela je sasvim novu karijeru, jer je shvatila da ne želi biti sveučilišni profesor, nego se baviti terapijom. "Po zvanju sam terapeut. U edukaciji za Gestalt trebam diplomirati, a Imago partnersku terapiju odnosa radim pod supervizijom", govori Barbara koja u svojim terapijama obilato koristi i liječenje pomoću umjetnosti. Tako njezini klijenti stvaraju svoja djela dok se oko njih na zidovima nalaze djela jednog od najvećih umjetnika, člana grupe Gorgona.
"Ivanov utjecaj na moju profesiju bio je indirektan i spontan. Rastući uz njega, osjećala sam mješavinu neke zdrave zbunjenosti i radoznalosti. U mojoj obitelji odrasli su često komentirali kako je neko djelo ‘prava umjetnost’. Meni kao maloj nije bilo jasno o čemu pričaju i kao da sam u jednom trenutku odlučila otkriti što je to ono ‘pravo’. Danas kao terapeutkinji to ‘pravo’ mi znači ono što autentično, nepatvoreno, direktno. Ono nešto što u nama ljudima lezi ispod slojeva ponašanja koji su nametnuti odgojem i društvom", opisuje Barbara koja ne krije da je još uvijek potresena odlaskom njenog Ivana. U Barbarinom sjećanju na velikog Ivana Kožarić, mnogo je anegdota, sretnih, ali i mističnih trenutaka. Od najmanjih nogu gledala je velikog kipara kako stvara.
'Sjećam se kako mi je jednom čitao dio svojeg intervjua u kojem je na sva pitanja odgovarao: 'Ja nisam veliki umjetnik, ja sam samo loš kipar' i pri tome se gromoglasno smijao'.
"U djetinjstvu su me roditelji često ostavljali Ivanu na čuvanje. 'Čuvao' me u svojem ateljeu u Medulićevoj ulici. Nije se direktno bavio sa mnom, kako bi možda neki klasični djed to radio već bi mi dao komad gline, metala, papir i bojice i ja bih ispod njegovog stola radila nešto svoje", opisala je. Tamo su se često družili i s velikom umjetnicom Marijom Ujević, kojoj su i oni uzvraćali posjete.
Čitajte i: Kiparica Marija Ujević - Galetović: ‘Zbog ozljede u mladosti krećem se uz pomoć svog halter-ega‘
"Atelje je za mene bio kabinet čuda. Nisam ja kao mala znala što je umjetnost, niti sam znala veličinu, vrijednost i značaj njegovih skulptura i njegovih djela. Meni su one bile čarobne. Kao neke čarobne igračke koje s djetinjim veseljem izrađuje moj Ivo, najbolji svjetski majstor čarobnih igračaka. Police su uvijek bile pune. Em skulptura, pa nekakvih žica, alufolije, košarice pune igračaka iz Kinder-jajeta, plastične zdjele pune pikula. Svi ti predmeti, neki sasvim obični, u njegovom ateljeu poprimali su posebna čarobni značaj", opisala je prostor u kojem se rađala magija.
Još 2007. grad Zagreb je u cijelosti otkupio Kožarićev atelijer i povjerio ga na čuvanje i pohranu Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. No Barbara zna da je Ivan Kožarić sva ta djela u svom ateljeu stvorio uz blago fićukanje koje je obožavao, kaže, fićukao je i u starosti, a ona je to shvaćala kao znak spokoja i zadovoljstva.
Kipar, čuđenje u svijetu
"Sjećam se mirisa boja. Sjećam se kako mi je kao maloj često kuhao tursku kavu, koju sam ja poslušno pila, sve dok mu moja majka nije objasnila da djeca ne piju kavu. Sjećam se kako mi je jednom čitao dio svojeg intervjua u kojem je na sva pitanja odgovarao: 'Ja nisam veliki umjetnik, ja sam samo loš kipar' i pri tome se gromoglasno smijao, ja skupa s njime jer mu je smijeh bio zarazan, iako mi nije bilo jasno čemu se smijemo. Uostalom, bilo je nebitno ćemo se smijemo. Smijeh je bio stanje sreće", samo su djelići slika Barbarinog djetinjstva.
Zajedno su išli na tržnicu Dolac, koja je bila njegovo omiljeno, ako ne i najdraže mjesto. Hvalio je proizvode, razgovarao se s kumicama. Jednom prilikom primijetio je sina od kumice kako je kemijskom olovkom šarao po smeđem škarniclu. Kožarića je to oduševilo, pohvalio je dječaka i kazao mu da samo tako nastavi jer će jednog dana biti pravi umjetnik.
'Često smo oboje plakali, nekad iz ganuća, iz sreće tog trenutka dodira, zagrljaja i neizmjerne topline, a nekad zbog tuge zbog neminovnog rastanka'.
"Sjećam se kako smo, hodajući gradom često znali zastati jer bi se nečemu iznenada neizmjerno počeo diviti. Odsjaju sunca, travi koja raste iz uličnog odvoda, mački koja pritajeno lezi u nekom puknutom zidu. Ivan je bio čovjek koji je volio svijet, koji se divio svijetu u svakoj sitnici, slučajnosti. Ljepota se nalazila svugdje i on je taj koji me naučio kako se diviti i kako voljeti i kako pronaći ljepotu u svom, neizglednom običnom trenutku egzistencije.
Da bih jasnije ilustrirala o čemu pričam - sjećam se jednog nedjeljnog obiteljskog ručka. Ivan i ja smo bili autori domaće pileće juhe, purice s mlincima i zelene salate. Nakon odličnog ručka, svi razdragani, veseli, puni smijeha i sreće, pričali smo o nama, o našoj obitelji, o našoj djeci. Ručali smo na mansarda prepunoj zapadnog svjetla i jednom trenu, Ivan se dignuo i pastelnom kredu napisao na zidu ispod prozora 'Svjetlosni ćumez’. To je bio najtočniji opis naše obiteljske sreće", prepričala je Barbara.
Skromni ispraćaj umjetničkog genija
Ivan Kožarić preminuo je 15. studenog 2020., u jeku pandemije koronavirusa, a od pokojnika se nije moglo oprostiti mnogo ljudi, istu sudbinu prošli su mnogi koji su u proteklom periodu izgubili svoje najdraže.
"Ivan je doživio duboku starost. Ostavio nas je na pragu stotke. Teško mi je pao njegov odlazak. Dobronamjerni ljudi mi znaju reći - doživio je duboku starost, budi sretna zbog toga. Nije mi to utjeha, koliko god to racionalno zvuči. Ivan je bio osoba najduže prisutna u mom životu i još uvijek tugujem njegov odlazak. Težak mi je bio trenutak kada se moje Sunce vratilo Suncu", iskrena je Barbara.
Njegove zadnje godine života, kaže, ostale su joj u vrlo nježnom sjećanju. Često su razgovarali isključivo putem dodira, držali su se za ruke, gledali u oči. "Znala sam mu nasloniti svoj obraza na njegov, govoriti mu 'ljubavi moja’, često smo oboje plakali, nekad iz ganuća, iz sreće tog trenutka dodira, zagrljaja i neizmjerne topline, a nekad zbog tuge zbog neminovnog rastanka".
Također, nikada nije mislila da će njegov posljednji ispraćaj izgledati kao što je izgledao. "Zbog epidemioloških mjera bilo nas je svega dvadesetak. Obitelj i najuži prijatelji. Možda bi moj Ivan bio sasvim zadovoljan jer su ljudi koji su ga ispratili zaista bili puni ljubavi prema njemu. Međutim bilo ih je toliko puno više koji nisu mogli doći", prisjetila se.
Posebno ju je ganulo kada je u zgradi u kojoj je živio, na njegovom poštanskom sandučiću našla poruku. Uz njegovu isprintanu fotografiju, napisane su riječi: “Bok bok SUSED, bok bok”.
Čitajte i: U stotoj godini umro je jedan od najistaknutijih hrvatskih umjetnika, akademik Ivan Kožarić
Stota obljetnica rođenja Ivana Kožarića, trebala je biti obilježena otvaranjem velike retrospektivne izložbe. "Otvaranje je odgođeno na 1. srpanj zbog korone i tehničkih problema. Duboko vjerujem da će izložba biti sjajna i dostojna našeg velikana Ivana Kožarića, no ipak sam tužna što otvorenje neće biti na sam dan obljetnice", iskrena je Barbara Kožarić, koja je taj važan datum za njenu obitelj htjela obilježiti i učinila je to ovim intimnim sjećanjem na našeg velikog umjetnika.
