Uz pobjedničku pjesmu s ovogodišnje Dore najviše se komentirao nastup Vesne Pisarović (42), koja se nakon dugog izbivanja iz hrvatskog javnog života pojavila na opatijskoj pozornici i u show programu otpjevala nekoliko svojih najvećih hitova. Među njima i pjesmu “Sasvim sigurna”, s kojom se prije 19 godina predstavila na Eurosongu u Tallinnu.
Pjevačica iz Požege, koja je prije dvadesetak godina bila jedna od najpopularnijih izvođačica pop-glazbe, a potom se 2006. povukla sa scene i posvetila jazzu - upisala je studij pjevanja u nizozemskom gradu Haagu, a potom magistrirala na prestižnoj školi Guildhall u Londonu - do pandemije je neumorno radila i nastupala na jazz festivalima diljem svijeta.
Kako Vesna Pisarović karijeru nije gradila na pojavljivanju u medijima, nego na ozbiljnom radu, malo se zna o njenom privatnom životu - primjerice da je već jedanaest godina u sretnom braku s filozofom Ozrenom Pupovcem (44), sinom političara Milorada Pupovca, s kojim je do lani živjela u Berlinu. I danas bi bili tamo da ih koronavirus nije natjerao na povratak u Hrvatsku, a Vesnu i na povratak pop-glazbi.
Kako to da ste odlučili ostati u Zagrebu?
- Početkom prošle godine pripremala sam veliki pop-koncert u Domu sportova, koji je zbog pandemije odgođen, pa sam jednostavno ostala ovdje. U ovom trenutku Zagreb je puno ugodnije mjesto za život od Berlina. Iako nemam priliku nastupati i odlaziti na koncerte, tu se bolje i slobodnije osjećam jer mogu izaći u prirodu. No, zbog korone i potresa to ipak nije grad koji poznajem otprije.
Kako je koronakriza utjecala na vas?
- S obzirom na to da godinama nastupam sa svojim jazz bendom diljem svijeta, snimam jazz pjesme i albume u suradnji s njemačko-francuskim i američkim glazbenicima, predah mi je dobro došao i prva tri mjeseca sam iskoristila da se dobro naspavam. No, u lipnju 2020. počelo mi je sve nedostajati - i moji nastupi, i odlazak na koncerte drugih glazbenika. Danas osjećam gotovo fizičku potrebu čuti glazbu uživo.
Na čemu trenutačno radite?
- Zbog boravka u Hrvatskoj osjetila sam poriv da što prije realiziram album na našem jeziku. Engleski je za sada u ladici i čeka neko bolje vrijeme. Prilično mi je sada jasno kakvom zvuku težim i nadam se da ćemo ga za pet mjeseci dovršiti, a u njegovu će stvaranju sudjelovati i neki alternativni glazbenici. Prije nekoliko tjedana pozvana sam da nastupim na Dori, a kako se nisam htjela predstaviti sa starim aranžmanima pjesama s početka 2000-ih, obratila sam se producentu Vedranu Peternelu i glazbeniku Dimitriju Dimitrijeviću.
Kakve su reakcije publike nakon nastupa na ovogodišnjoj Dori?
- Nazvali su me ljudi s kojima se dugo nisam čula, prijatelji, rodbina, suradnici iz prošlosti, nepoznati ljudi - svidjelo im se. Bio je to timski rad. Vedran Peternel je s Dimitrijem osuvremenio zvuk, tako da je ostalim suradnicima bilo vrlo jednostavno nadovezati se na to: Paolo Tišljarić režijom, Mateja Bilosnić i Zadarski plesni ansambl koreografijom, Les Émaux i Ana Nikačević kostimima, Ante Pažanin i Saša Joković kosom i šminkom, a moja suradnica Kristina Krajna povezivanjem opet svih nas sa svim stručnim ljudima s HTV-a. Ništa na opatijskoj sceni nije bilo slučajno, a mi smo uživali u svakom trenutku - od pripreme do paranoje da nećemo ništa stići. Već maštamo o novim zajedničkim projektima.
Kako se od početka karijere do danas mijenjao vaš modni put?
- Na moj modni izričaj jako je utjecao Berlin, u kojem živim već 11 godina. Tamo sam prihvatila taj skandinavski stil, ležernu odjeću i široke modele, no ovdje sam si dosta čudna kada se obučem “berlinski” sunčano podneblje traži više boje, življu odjeću, pripijenu... Već desetak godina surađujem s berlinskom dizajnericom i prijateljicom Elenom Nancu, koja mi radi vrlo elegantne odjevne predmete za jazz nastupe. A za nastupe u Hrvatskoj volim domaće dizajnerske brendove kao što su Klisab, Les Émaux i Envy Room. Hrvatska modna scena promijenila se u posljednjih 15 godina, stasala je generacija vrlo talentiranih i progresivnih dizajnera.
Čitajte i: Vesna Pisarović ne druži se s estradnjacima, no fatalnog zavodnika iz Big Brothera nije zaboravila
Jeste li ikad pomislili vratiti se crvenoj boji kose, po kojoj ste bili zapaženi na početku karijere?
- Bila je to “studentski crvena” boja, postignuta kanom koju mi je iz dalekih krajeva donosio otac jedne prijateljice, inače moreplovac. Nisam više nikada uspjela dobiti takvu crvenu. Možda joj se jednom i vratim, ali trenutačno razmišljam da se ofarbam u - sijedo. Srebrna kosa i valovi - frizura kakvu ima Rita Hayworth u filmu “Dama iz Šangaja”.
Koja je vaša najveća modna slabost?
- Cipele, toliko ih imam da im ne znam broja. Čuvam ih godinama i zapravo bih trebala baciti cijelu jednu ladicu, jer su izašle iz mode. Druga velika slabost su mi parfemi. Stalno kupujem nove i nikad se ne vraćam starima. Volim cvjetne mirise, ali i osvježavajuće note, a najzanimljivije su mi niche kreacije - trenutačno koristim Heeley Agarwoud, Xerjoff Kind of Blue i Carner Barcelona Besos. Uvijek sama sebi darujem parfem i pritom se osjećam vrlo svečano.
Kad smo kod svečanog... kakva je bila vaša vjenčanica?
- Nisam je imala, udala sam se u trapericama i čizmama. Vani je bilo hladno, kraj listopada. I suprug Ozren bio je isto tako ležerno odjeven. Bili smo vrlo “off”, htjeli smo da bude tako.
Bilo da ste u Berlinu ili u Zagrebu, što najradije radite u svoja četiri zida?
- Neki dišu duboko i meditiraju, a meni je čitanje knjiga poput meditacije. Čitam i u bilježnicu zapisujem citate, a u knjigama podvlačim - kao studentica. Trenutačno čitam francuske autore, Stendhala, a u prvom semestru korone sam “odradila” Ruse - Tolstoja, Šolohiva, Pasternaka. Volim i kuhati, a posebno dobro radim kolače. Miksanje me opušta, a i uvijek je uzbudljivo vidjeti što te čeka kad izvadiš kolač iz pećnice. Primjerice, cheesecake s kestenom, koji sam neki dan napravila.
Što su vam donijele četrdesete?
- Kad to izgovorite, zvuči ozbiljno - četrdeset! Godine su me učinile smirenijom, racionalnijom i strpljivijom.
Kada ste otkrili ljubav prema cestovnom biciklizmu?
- Prije desetak godina u Berlinu, kad sam shvatila da su dva sata na dva kotača u prirodi za mene - čista radost. Zanimljivo je da nisam ja tražila bicikl, nego je on našao mene. Dok sam živjela u Haagu, netko je ostavio “specijalku” ispred moje kuće, no s probušenim gumama i bez kočnica. Ona je tako danima stajala, a onda sam je udomila. Odnijela sam je sa sobom u Berlin, popravila za četrdeset eura i to je bio početak jedne velike ljubavi. Pomalo sam počela voziti sve dulje i dulje rute otkrivajući gradić Brandenburg, a zatim i kupovati opremu za biciklizam i, već kako to biva, otada sam promijenila i nekoliko bicikala. No, “specijalka” je još tu, čeka me u Berlinu.
Može li vas se u Zagrebu vidjeti na biciklu?
- Nikad u gradu jer bojim se prometa, ali u okolici da. Vukomeričke gorice za mene su Toskana. Dišem, razmišljam i pedaliram, a nakon svega osjećam se pročišćeno. Volim i snowboardanje, ali time se bavim samo pet dana godišnje, što je ove godine izostalo.
Jeste li bili buntovna tinejdžerica?
- Nisam bila najnevinije dijete. Od muljanja u školi po potrebi do bježanja kroz prozor na rani autobus za Zagreb, na sat pjevanja s profesorom Marijem Gjurancem. Profesora Gjuranca sjetila sam se baš prije izlaska na pozornicu u Opatiji i posvetila mu nastup. Kad me 90-ih počeo podučavati, imao je 90 godina, a umro je s 94 godine. Pripremao me za moje prve velike nastupe, pa i za prve dvije Dore. On je za mene bio poput djeda, kojeg nikad nisam imala - jer su moji roditelji rano ostali bez svojih očeva.
Koje ste osobine naslijedili od roditelja?
- Uporna sam i tvrdoglava poput mog tate Vinka, a od mame Branke naslijedila sam ljubav prema glazbi i - boju glasa. Moji žive u Požegi i mama tamo pjeva u nekoliko zborova. Nekada mi se čini da ima više koncerata od mene. I tata je izuzetno aktivan, još radi, a u 67. godini sudjelovao je na utrci Half-Ironman. U Zagrebu živi moj mlađi brat Ivan koji je po struci elektrotehničar i ima petogodišnjeg sina.
Kakva ste bili studentica u Haagu?
- Opsjednuta jazzom i predana studiju. U to sam vrijeme imala 28 godina i točno sam znala što želim. Drugačije je to nego kad krećete na studij s 18 godina. Svjesnost i zrelost je izraženija, a to je iznimno važno u tom fragilnom odnosu discipline i glazbe.
Hoće li vaš sljedeći album biti pop ili jazz?
- Definitivno jazz, to je glazba mog života. Lani sam objavila album “Petit Standard”, a u suradnji s njemačko-francuskim i američkim glazbenicima snimila još jedan, nadahnut sevdahom. Nije sasvim gotov, moramo snimiti još nekoliko pjesama, a to ćemo kad se cijepimo.
Jeste li kao žena na hrvatskoj estradi ikad imali neugodnih iskustava?
- Doživjela sam puno toga, seksizam je stalno prisutan, ali ja nemam nikakvih trauma. Svatko se na svoj način nosi s neugodnim situacijama. #MeToo pokret prodire i u jazz u kojem prevladavaju muškarci. Ja sam jedna od rijetkih žena u tom svijetu, ali i tu se stvari polako mijenjaju. Sve je više bubnjarki, saksofonistica, kontrabasistica, kompozitorica…
Dijelite li svoje stavove o #MeToo pokretu sa suprugom Ozrenom, koji je filozof i društveni kritičar?
- Sa suprugom dijelim sve svoje strasti. A u to se ubraja i kritika društva, i glazbena kritika. Često imamo isto mišljenje. Ipak, moram reći da mi je on najveći kritičar u svemu što radim, uvijek će izraziti svoje mišljenje. Nakon njega slijedi tata, pa mama.