Deset godina nakon što se debitantskom prozom ‘Hotel Zagorje’ prometnula u književnu zvijezdu generacije, spisateljica Ivana Bodrožić (37) doživjela je i prvo kazališno uprizorenje svog autobiografskog romana. Vrata sobe 325 njezinog hotela Zagorje, kako je u romanu prozvala bivšu Političku školu u Kumrovcu u kojoj je odrasla, jer je u njoj s majkom i bratom godinama bila smještena kao prognanica iz Vukovara, sada su otvorena svim gledateljima zagrebačkog Dramskog kazališta Gavella, gdje se premijerno izvodi 14. veljače u scenskoj adaptaciji Anice Tomić i Jelene Kovačić.
One su dirljivu i potresnu priču o potrazi za vlastitim identitetom i odrastanju bez oca, kojem se nakon pada Vukovara gubi svaki trag i otada se smatra nestalim, inscenirale kao pravu žensku priču, s osam glumica na pozornici, u kojoj se muškarci samo spominju.
Glumice u predstavi: Bojana Gregorić Vejzović, Ivana Roščić, Tena Nemet Brankov, Dijana Vidušin, Antonija Stanišić Speranda, Ksenija Pajić i Perica Martinović.
Glumice u predstavi: Bojana Gregorić Vejzović, Ivana Roščić, Tena Nemet Brankov, Dijana Vidušin, Antonija Stanišić Speranda, Ksenija Pajić i Perica Martinović.
Ivana Bodrožić tako je dobila svoju žensku kazališnu obitelj, u kojoj je glavna uloga Ivane pripala Dijani Vidušin, njezinu majku igra Ksenija Pajić, baku Perica Martinović, tetu Slavicu Bojana Gregorić Vejzović, dok Ivanine prijateljice iz hotela Zagorje glume Ivana Roščić, Antonija Stanišić Šperanda, Ivana Bolanča i Tena Nemet Brankov.
Kako ste se osjećali u gledalištu?
- Bila sam vrlo uzbuđena uoči prve izvedbe koju sam odgledala, a na nekim mjestima bila sam dirnuta do suza. Ne zbog toga što sam slušala vlastiti tekst, nego zbog žive čarolije kazališne umjetnosti i sjajnih glumica, koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Je li vas inače lako rasplakati?
- Kako kada. Češće me do suza dovede neuobičajena ljepota nego tuga ili ljutnja. Ne događa se često, ali može biti dramatično.
Jeste li bili vodič kazališnoj ekipi za posjeta Kumrovcu?
- Bila sam im vođa puta u Kumrovec kako bi dobile što bolji dojam prostora, zgrade bivše Političke škole, prirode koja je okružuje i općenito motiva iz romana.
Kako ste dvadeset godina kasnije doživjeli mjesto vašeg djetinjstva?
- Kao i svako mjesto djetinjstva kada se promatra nakon dvadeset godina unazad, pretpostavljam. Materijalni prostor se smanji, ali se poveća onaj mitski i emocionalni. U svakom slučaju, mislim da je važno održavati kontakt s vlastitim djetinjstvom.
Po kakvim osjećajima generalno pamtite svoje godine u Kumrovcu?
- Po okrenutosti sebi i potrazi za vlastitim identitetom, prijateljstvima i ljubavi, te želji da što prije odrastem.
Jeste li se okupali u Sutli?
- Kupa li se itko zaista u Sutli?
Krali jabuke?
- U blizini Političke nije bilo voćnjaka, tako da vjerojatno nisam.
Kako ste reagirali kad su vas autorice rekle da vaš roman žele adaptirati za scenu?
- Bilo mi je izuzetno drago jer cijenim njihov rad i jako mi se sviđa način na koji stvaraju umjetnost, kao i senzibilitet koji progovara kroz njihove predstave.
Redateljica Anica Tomić, spisateljica Ivana Bodrožić i dramaturginja Jelena Kovačić.
Redateljica Anica Tomić, spisateljica Ivana Bodrožić i dramaturginja Jelena Kovačić.
Jeste li se prije toga poznavale?
- Da, Anica i ja smo čak išle u istu gimnaziju, a s njezinom sestrom sam išla u isti razred.
Laska li vam što je riječ o pravoj ženskoj predstavi, u kojoj se muškarci samo spominju?
- Ne bih to nazvala laskanjem, nego ispravljanjem jedne od mnogih velikih nepravdi. Žene i njihova ratna iskustva su najčešće posve prešućena, svode se na majke i udovice koje su nekoj zemlji podarile sinove i muževe. Tu njihov angažman prestaje i one žive taj neki papirnati život gotovo dobrovoljno žrtvujući sebe i djecu. U predstavi je njima dozvoljeno da pričaju, a muškarci, iako se samo spominju, zapravo su velikim dijelom uzročnici rata koji je uništio tolike živote.
Je li u vašem društvu više žena ili muškaraca?
- Žena.
Koga ćete pozvati na svoju prvu kazališnu premijeru?
- Obitelj i najbliže prijatelje.
Što ćete odjenuti?
- Nešto u čemu se osjećam dobro.
Jesu li vaša djeca još premala za ovakvu predstavu?
- Mislim da nisu, Klara i Donat su u višim razredima osnovne škole, pa njihovo životno iskustvo može komunicirati s Ivaninim, jer su vršnjaci. A djeca nikada nisu premala da ih se uči humanosti i zastrašujućim posljedicama rata. To ih može samo oplemeniti.
Možete li živjeti od pisanja?
- Isključivo bavljenje književnim radom na našem malom tržištu i u društvu u kojem su knjige mnogima luksuz, gotovo da nije moguće. Ali ako pišete, primjerice, za novine ili se na neki drugi način angažirate u kulturi, onda je moguće. Kao samostalna umjetnica mogu reći da je takav život često financijski neizvjestan, a pisanje nedovoljno priznato kao profesija.
Na što vam nije žao potrošiti?
- Na cipele.
A na što jest?
- Na kišobran.
U kolikoj nakladi je vaš roman ‘Hotel Zagorje’ dosad prodan u Hrvatskoj?
- U Hrvatskoj je postigao nakladu od dvadesetak tisuća primjeraka, a preveden je u desetak zemalja. Nakon Hrvatske najprodavaniji je u Njemačkoj i Italiji.
Jeste li svoj roman pokušali čitati u prijevodu?
- Samo engleski govorim dovoljno dobro da sam mogla čitati u prijevodu i usporediti ga s originalom.
Po čemu ste još jedinstveni, osim po svojoj beskompromisnosti i ustrajnosti?
- Po tome što inzistiram na pravopisu u sms i WhatsApp porukama, koje ne mogu poslati bez znakova interpunkcije i velikog početnog slova.
Zašto ste za svoj dom odabrali Dugo Selo?
- Zato što je cijena kvadrata stana bila povoljna, ima šumu i volim putovati vlakom.
Gdje se vidite za deset godina?
- U vlastitoj radnoj sobi.
Zašto objavljujete i slikovnice?
- Zato što su mi ponudili da ih pišem, a meni se ideja svidjela.