NEJA MARKICEVIC/CROPIX
ispovijest glumca

Neopterećen slavom i uspjehom! Veliki Miki Manojlović o pandemiji, povijesti svoje važne obitelji i nesreći kod Pelješca

Beogradski glumac, koji u Zagrebu snima film ‘Stric’, otkriva kako je zbog jednog svog strica zaradio paničan strah od visine, a zbog straha od pandemije povukao se na selo i postao mali poljoprivrednik.

Svašta možete očekivati od intervjua s Predragom Mikijem Manojlovićem, ali ne i to da ćete jednog od najpopularnijih glumaca s područja bivše Jugoslavije zateći kako - provaljuje u kuću. Slučajno su se zatvorila protuprovalna vrata stana u kojem živi dok snima u Zagrebu, a ključ mu je ostao s unutrašnje strane brave. Iako je 71-godišnji glumac bio spreman popesti se po ljestvama i ući u stan kroz otvoreni krovni prozor, producenti su ga ipak odgovorili i pozvali stručnjaka za visinske radove, koji je to napravio umjesto njega.

Nećemo nikada znati kakav bi provalnik bio, no znamo koliko je Manojlović vrijedan kao glumac, što je mnogo puta dokazao. Od uloga u TV serijalu “Grlom u jagode” i filmu “Otac na službenom putu” pa sve do recentnog hita “Južni vjetar” i hvaljene naslovne uloge u “Kralju Learu”, postavljenom 2018. u zagrebačkom HNK-u, glumac rođen u Nišu, a odrastao u Beogradu, stvorio je impresivnu karijeru. Razlog njegova boravka u Zagrebu je “Stric”, debitantski film redateljskog dvojca Davida Kapca i Andrije Mardešića, u kojem glume i Goran Bogdan, Ivana Roščić te Roko Sikavica.

image
U filmu ‘Stric’ uz Mikija Manojlovića glume Ivana Roščić, Goran Bogdan i Roko Sikavica.
DARKO TOMAS/CROPIX

Kad smo trebali početi intervju, još se nije moglo u kuću, no Miki je brzo pronašao rješenje. Na obližnjem gradilištu radnici su ostavili dva stiropora, na kojima bi sjedili u pauzi, pa smo i mi sjeli.

- Ako je dobro majstorima, bit će i nama - rekao je glumac, nimalo opterećen zvjezdanim statusom.

Čime su vas privukli da prihvatite ulogu u “Stricu”?

- Uvijek su bitne samo dvije stvari - scenarij i ljudi koji stoje iza filma. No, čak i kad ste time zadovoljni, ne znate kako će film ispasti. Može biti savršeno, ali i grozota. Ovdje pak već sada vidim da će biti vrlo uspješno.

Po čemu to vidite?

- Zbog scenarija, redatelja Davida Kapca i Andrije Mardešića te glumačkih partnera. Nezahvalno je detaljnije govoriti o scenariju, jer kad bismo počeli govoriti o njemu, previše bi se toga otkrilo. Redatelji su debitanti, ali s golemim znanjem i koncentracijom, što je nužno za uspjeh filma.

Čitajte i: Kostimografkinja franšize ‘Brzi i žestoki‘: Zagrepčanka Sanja Milković Hays otkrila detalje iza kulisa

Jeste li u životu imali takvog posebnog strica, kakvog sada glumite?

- Imao sam strica Andriju, koji je imao dosta neobičan stil igre. Držao bi me za ruke i pustio da visim s balkona nekoliko metara iznad zemlje. “Gle, kako je visoko. Sad ću te baciti”, govorio je, a nakon nekoliko sekundi vratio me na čvrsto tlo, rekao da me voli i da me nikada ne bi pustio. A zatim sve to ponovio. Zbog njega imam panični strah od visine. Godinama sam umirao kad bih ulazio u avion, a nisam znao zašto. Tek sam kroz terapiju osvijestio to svoje neugodno iskustvo iz djetinjstva.

image
Mirjana Karanovic i Miki Manojlovic u filmu " Otac na sluzbenom putu"
PROMO

Je li to bio najstrašniji događaj u vašem životu?

- Strašnije je bilo potonuće broda Tuhobić 1962. u Pelješkom kanalu. Plovio sam s obitelji od Malog Stona do Trpnja, bila je strašna oluja i brod se napunio vodom. Zadnjim snagama smo došli do Trpnja, gdje smo se iskrcali, a brod je potonuo. Ipak, zbog toga nisam dobio strah od vode, u životu sam kasnije rado i često jedrio.

Koliko je na vas utjecao francuski dio obitelji?

- Nije malo, ali nije ni presudno. Moja baka je bila Francuskinja pa je taj jezik bio prisutan u našoj kući jer ga je pričala s tatom. Puno sam putovao rođacima u Francusku, a i dosta godina sam živio u Parizu, kamo sam otišao početkom devedesetih.

Gdje je vaš djed upoznao baku?

- Tijekom studentskih dana na pariškom sveučilištu Sorbonne, gdje je doktorirao šumarstvo. Upoznali su se i zaljubili, a moj otac Ivan rođen je u Nancyju, gradu u kojem je baka živjela. Kasnije su došli u Beograd. Djed je dobio dva ordena Legije časti, bio je ozbiljan lik. Ali manje ozbiljan lik od njegovog oca Petra, mojeg pradjeda, koji je bio prvi direktor Srpske narodne banke. Pradjed je umro mlad, s 48 godina. Utopio se u rijeci Tamiš dok je spašavao kćer, tetu mojeg tate, na koju moja kći Čarna jako sliči. Eto, što vam je genetika.

Čitajte i: Ksenija Pajić proslavila okrugli rođendan! Otkrila je li se riješila najvećeg poroka: ‘Za to mi treba mir i staloženost‘

Koliko se razlikuju vaša djeca, 42-godišnja redateljica Čarna i 18-godišnji srednjoškolac Ivan?

- Vidi se da su različita generacija. Čarna je više čitala knjige, Ivan bi htio ići bržim, površnim putevima, ona je u njegovim godinama znala što želi, a on se još traži.

image
Miki Manojlović osim 18-godišnjeg sina Ivana, glumac ima i 42-godišnju kćer Čarnu.
NEJA MARKICEVIC/CROPIX

Kako to da ne surađujete češće sa suprugom Tamarom?

- Ne bježimo od suradnje, ali trenutno nemamo zajedničkih ideja. Tamara je ravnateljica Jugoslovenskog dramskog pozorišta, kazališta u kojem sam tijekom karijere glumio u četiri predstave. Da postoji uloga za koju sam najbolji, vjerojatno bi me zvala, ali ne treba ništa forsirati.

Kako održavate romantiku nakon gotovo tri desetljeća braka?

- Pomaže nam to što često nismo skupa. Razdvojenost nas spaja. Ona jako voli cvijeće, a ja se samo ponekad sjetim kupiti ga, no ne uzima mi to za zlo. Kupi si ga sama.

Slavite li godišnjicu braka?

- Ne pridajemo tome nikakav značaj. Vjenčali smo se 20. kolovoza, a iz raznih razloga tada obično nismo zajedno. A ako ipak jesmo, odemo na večeru, zagrlimo se, čestitamo...

Kako ste, kao glumac koji je radio po cijelom svijetu, podnijeli pandemiju i izolaciju u Beogradu?

- Nakon početnog perioda strahovanja za život i zdravlje, otišao sam na planinu Maljen, gdje je moj djed još tridesetih godina prošlog stoljeća kupio jedan teren i na njemu zasadio borove. Imao je tamo i drvenu katnicu, koju su seljaci tijekom Drugog svjetskog rata, vidjevši da nitko u njoj ne živi, srušili i odnijeli drva. Onda sam ja 1984. tamo napravio brvnaru, i ne sluteći da će mi tako dobro doći za vrijeme pandemije. Tamo sam čitao, montirao snimku predstave i bavio se povrtlarstvom.

Čitajte i: Dubrovačka redateljica u devetom mjesecu trudnoće zablistala u Cannesu: Njezin film ispunio dvoranu do posljednjeg mjesta

Kad ste naučili raditi na zemlji?

- Do pandemije nisam gurnuo ruku u zemlju. No, kad sam već bio tamo, odlučio sam pokušati. Donio sam gnojivo, pročitao neke knjige, pitao ljude i svašta zasadio - salatu, luk, rajčicu, cherry rajčice, blitvu, razne začine... Nešto je od toga propalo, ali većina je uspjela. Sve je neprskano, potpuno prirodno, što znači da se oko toga čovjek mora pomučiti. Ipak, sve se isplati, pogotovo kada na stol stavite ono što ste sami proizveli. Fantazija.

image
U filmu ‘Neka ostane među nama’ s Natašom Dorčić bilo je vrućih scena
PROMO

Jeste li možda tih dana pomišljali na pisanje memoara?

- Ako memoare nije napisao vojnik, filozof, književnik i političar Koča Popović, zašto bih ja? Moji memoari bi bili dosadni. Možda bi to imalo smisla da sam tijekom života zapisivao sve što mi se događalo, a ovako - većinu toga sam zaboravio.

Uloge vjerojatno niste zaboravili. Koja vam je najdraža?

- Ima ih puno. Ja u ovome nisam sprinter, već trkač na duge staze.

Koji biste glumački savjet dali novim generacijama?

- Savjeti ništa ne vrijede. Savjet je formirano iskustvo pojedinca. Mogu vam reći što je za mene najbolje funkcioniralo, ali to vrijedi samo za mene. Drugi glumci moraju proći kroz svoje iskustvo da bi znali što je najbolje za njih. Savjet je da - savjeta nema.

Što vas najviše smeta u ovom suvremenom dobu?

- Više stvari. Živimo u vremenu mržnje. Veoma izražene mržnje. A tako se ne može živjeti. Nije zdravo kada je društvo toliko podijeljeno. Drugo je komunikacija. Život je možda virtualan, ovisno kojem filozofu vjerujete, ali naši odnosi ne smiju biti virtualni. Stara je ljudska slabost podmetnuti drugome, tračati, biti površan... Toga je bilo i bit će svugdje - u Zagrebu, Beogradu, Parizu, na selu... No, s pojavom društvenih mreža na svoje su došli ljudi koji se tom slabošću hrane. Oni pridonose toj generalizaciji, da sve postaje jednako bitno, jednako dostupno. Kriteriji su se izgubili.

image
‘Cirkus Columbia’ redatelja Danisa Tanovića.
DEJAN VEKIC

Kako se boriti protiv toga?

- Bitka je već izgubljena.

Zalutate li vi ikada na društvene mreže?

- Nemam nikakav profil. Ne zanima me to. Pogledam ponekad komentare ispod novinskih tekstova. Tako će i ispod ovog našeg intervjua biti komentari, i neće biti pozitivni. “Što to on nama govori”, “Zar misli da je najpametniji”, “Zašto uopće snima u Zagrebu”, “Zar nema drugih glumaca koji su mogli odigrati kralja Leara”... Pa, nema! Odnosno, ima, ali drugačije. Ne kažem bolje ili gore, ali ne tako kao ja. Što je najgore, u toj atmosferi ruše se prijateljstva. Ljudi ne osjete da upadnu u ralje tog pritiska i u stanju su raskinuti dugogodišnja prijateljstva. I što vam to onda kaže? Da možda i nisu bili vaši prijatelji. Prava prijateljstva su neraskidiva.

Koliko imate pravih prijatelja?

- Evo, brojim... Jedan.... Dva... To je to. Muško i žensko. Prijateljstva iz mladosti.

Što vas danas čini sretnim?

- Kombinacija bliskosti i samoće. Intima i iskrenost koje dijelim s Tamarom i ovo dvoje prijatelja, ali i vrijeme koje odvojim samo za sebe.

Linker
18. rujan 2021 09:31