Nakon razornog petrinjskog potresa Gabriela Cindrić odlučila je slaviti dva rođendana - prvi je 29. srpnja, na dan kada je prije 23 godine došla na ovaj svijet, a drugi 29. prosinca, kad je nekim čudom uspjela ostati na ovom svijetu. Na mladu Petrinjku tog je dana krajem prošle godine, naime, palo nekoliko kubičnih metara cigli, žbuke i ostalog građevinskog materijala, nakon što se u potresu urušila zgrada u kojoj se zatekla.
Veliku sreću u toj nesreći, koju je potres donio Petrinji i cijelom području Banovine, Gabriela je doživjela nakon niza slučajnosti.
Referentica za javnu nabavu u Gradskoj upravi Petrinje tog dana, zapravo, nije ni trebala doći na posao jer je bila na godišnjem odmoru. No, nakon onog slabijeg potresa 28. prosinca, koji je napravio štetu u uredima, zamolili su je da ipak dođe kako bi mogla organizirati nabavu potrebnu za popravak. Taj prvi potres oštetio je dio zgrade, iz kojeg su se neke kolege preselile u njen ured, a Gabriela je svoj posao obavljala u šefovoj sobi. Njezin ured u velikom potresu gotovo da nije stradao, ali šefov je ispunila šuta.
- Već sam bila izašla iz ureda, kada me je nazvao jedan dobavljač i morala sam se vratiti. Čim sam ušla, zgrada se počela tresti. Nisam mogla izaći jer je pred vrata pala betonska gromada, pa sam uzela stolac u namjeri da oslobodim prostor ispod stola i tamo se sakrijem. Nisam uspjela jer je u tom trenutku cijeli strop pao na mene. I upravo taj stolac me spasio jer sam ga držala točno iznad glave, time sam si osigurala prostor da mogu disati, a ostatak tijela mi je bio zatrpan - prisjeća se Gabriela najtežih trenutaka u životu.
Stol ispod kojeg se htjela sakriti bio je potpuno slomljen i vjerojatno tamo ne bi preživjela.
- Ne znam jesam li se onesvijestila, ali meni se čini da nije prošlo puno vremena od potresa do trenutka kada sam postala svjesna svoje situacije. Instinktivno sam pokušala ustati, no nisam se mogla pomaknuti ni milimetar. Toliko sam bila prikliještena. Lijeva ruka mi je bila na trbuhu, a desna podignuta uz glavu. Nijednu nisam mogla koristiti. Jedina misao mi je bila da se domognem mobitela, koji mi je bio ispod lakta, i da nekome javim gdje sam - govori mlada Petrinjka.
Dok je ona pokušavala dosegnuti mobitel, on je neprestano vibrirao. Zvali su je roditelji, ali i zaručnik Kristijan Jukić (27), čiji strah je sa svakim neodgovorenim pozivom postajao sve veći - jer je svi znaju kao odgovornu i pedantnu osobu, koja bi se u takvoj situaciji odmah javila.
Čitajte i: Da glazba u Sisku ne utihne! Ravnatelj Glazbene škole Frana Lhotke: ‘Svima nam je bila drugi dom‘
Ne mogavši više podnositi neizvjesnost, njen Kristijan, inače tehničar za elektroniku, pohitao je prema zgradi Gradske uprave. Stotinjak metara ispred zaustavili su ga vatrogasci koji mu nisu dopustili da se približi jer su cigle i crjepovi i dalje padali sa zgrada. Pričekao je da u toj gužvi maknu pogled s njega te se prošuljao iza njihovih leđa i kod Gabrijelinih kolega, koji su uspjeli izaći iz zgrade, počeo se raspitivati jesu li je vidjeli. Nitko nije bio siguran gdje je ona. Uskoro su došli i njezini roditelji, ali i njih su uvjeravali da Gabriela nije u zgradi, da su je već pregledali pet puta, čak su govorili da su je vidjeli u gradu...
Kristijan je htio ući u zgradu, ali i to su mu zabranili jer i dalje nitko nije mogao znati što će se još urušiti.
Sjetio se da mu je zaručnica rekla za stražnji ulaz, kroz koji je uspio ući i krenuo - od sobe do sobe. Nje nije bilo nigdje. Potom je ugledao sobu u koju nije mogao ući jer su vrata bila zaglavljena. Kroz rupu je vidio da je soba ispunjena šutom.
- Bilo je to poput nekog filmskog trenutka. Kleknuo sam i počeo plakati. Kako je drugdje nisam našao, nadao sam se da je u toj sobi, ali istodobno sam se molio da nije, jer nisam mogao ni zamisliti kako bi itko mogao preživjeti ispod te gomile cigli - govori Kristijan Jukić.
U tim trenucima Gabriela je pokušavala vikati kako bi privukla pažnju spasioca, no kako joj je desna strana lica bila prikliještena, mogla je otvarati samo lijevu stranu usta. No, i to je bilo uzalud jer njezina zapomaganja nitko nije čuo. Čak i kada je Kristijan zamolio sve ostale da se utišaju kako bi je nazvao i možda čuo zvonjavu njezinog mobitela, nikakav zvuk nije se probijao ispod nekoliko kubnih metara šute.
- Dok sam ležala ispod šute, svako malo bi još nešto palo na mene. Već sam počela očajavati. Ili neka prestane, ili neka već nešto padne na glavu i sve završi, pomislila sam - otkriva Gabriela trenutke očaja iz kojih bi je svaki put izvukao zvuk mobitela. - Ti pozivi su mi značili sve. Znala sam da me traže. Čula sam ljude kako prolaze, dozivaju me... Sa svakim glasom sve je više rasla moja nada da će me spasiti. Ipak, vrijeme je prolazilo, glasova je bilo sve manje i onda je odjednom sve utihnulo. Tada sam pomislila da je gotovo, da je došao moj kraj.
Sve to vrijeme Kristijan je pokušavao pronaći način kako da otkrije je li ispod ruševina doista njegova zaručnica. Gabrielina mama ugledala je ispred zgrade dvojicu pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja i zamolila ih da pomognu. “Da, da, sad ćemo”, odgovorili su, što je Kristijan protumačio kao ljubazno izbjegavanje, ali njih dvojica pojurila su prema sobi i pozvala pojačanje. U pomoć su pristigli i vatrogasci iz JVP-a Novska, a uskoro se pojavio i Ogulinac Kruno Stipetić, višegodišnji član Hrvatske gorske službe spašavanja i sudionik brojnih potraga za nestalima, sa svojim potražnim psom, belgijskim ovčarom Dracom.
Kada je Draco nanjušio da je netko ispod ruševina, spasioci su ubrzali svoja nastojanja da dođu do nje, ali i dalje nisu bili sigurni hoće li biti dovoljno brzi. Nisu znali hoće li, kada maknu posljednji kamen, osjetiti sreću ili tugu.
- Prvo sam ugledala lice Kristijana iz HGSS-a. On me je bodrio: “Hajde, još samo malo. Gabi, kraljice, legendo”. Kako su dizali cigle i žbuku, tako su prašina i sitno kamenje padali meni na lice, u nos i usta. Pomislila sam - pa neću se valjda sada ugušiti kada su mi tako blizu - kaže Gabriela, koja je pod ruševinama bila od 12.20, kada se dogodio potres, do oko 16.30, kada su je napokon otkopali.
Čitajte i: Bruno Šimleša: ‘Potpuno sam se raspao nakon posjeta Glini, do 13 sati prikupljam pomoć za stradale‘
- Molim vas samo da istaknete koliko sam zahvalna pripadnicima HGSS-a, vatrogascima i svima koji su mi pomogli. Nažalost, nemam njihove kontakte, većini ne znam ni ime, ali u moju su kuću uvijek dobrodošli - govori.
Ubrzo je prebačena u zagrebački Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice. Kako je sva bila natučena i natečena, liječnici su strahovali od unutarnjeg krvarenja ili kakvog prijeloma, ali pretrage su pokazale da je, gledajući cijelu situaciju, prošla samo s minimalnim ozljedama kralježnice i velikim hematomom na desnom bedru gdje joj je stolac prikliještio nogu. Taj hematom je prouzročio komplikaciju zbog koje je morala na operaciju, a rez je napravljen preko tetovaže lava, koju je dala napraviti kao horoskopska Lavica. Sada i griva njezinog lava ima mali pomak kao uspomenu na potres.
- Fizički mi u bolnici ništa nije nedostajalo. Doista su se sestre i doktori odlično brinuli o meni - ističe Gabriela, otkrivajući da joj psihički nije bilo lagano, a najgore je bilo u novogodišnjoj noći. - Svaka petarda, svaka eksplozija rakete vraćala me u onaj trenutak kada je potres zagrmio i na mene je pao strop. Drhtala sam od straha i da uz mene nisu bile medicinske sestre, stalno me smirivale i pazile, ne znam kako bih preživjela tu noć.
Sveukupno je na liječenju bila 48 dana. Prvo u zagrebačkoj bolnici, a zatim u Stubičkim toplicama na rehabilitaciji. Zbog prikliještenog živca, desnu nogu gotovo da nije osjećala, ali uz dobre vježbe i vrijeme uskoro bi se trebala potpuno oporaviti.
- Doktor mi je rekao da se taj živac regenerira milimetar na dan. Već sam počela micati prstima pa se nadam da ću se uskoro vratiti - kaže Gabriela. Svjesna je da će fizičke rane puno brže zacijeljeti od psihičkih. Preko dana ne stigne o tome razmišljati, ali kada se spusti noć, i njoj znaju doći crna sjećanja na trenutke kada je mislila da neće ostati živa.
- Ponekad sam negativna pa kažem kako sam ove godine trebala ići po sajmovima i organizirati vjenčanje, umjesto da vježbam ovu glupu nogu. Onda me mama mirno podsjeti da sam isto tako mogla sada pričati s anđelima, pa se sjetim koliko sam sretna - otkriva mlada Petrinjka. Gabriela i Kristijan u vezi su sedam i pol godina, a potres i pandemija odgodili su njihove životne planove.
- Sada bismo na svadbu mogli pozvati samo trideset ljudi, a to je premalo za sve one s kojima bismo voljeli podijeliti svoju sreću. Zato ćemo pričekati sljedeće ljeto kako bi sve bilo savršeno - govori Gabriela, koja je uvjerena da nakon najgoreg dolazi najljepši dan u životu.
