Ljubitelji auto-moto sporta ovih dana vjerno prate reli utrke i jurilice na stazama diljem Hrvatske ne bi li u brzini, krajičkom oka, i fotoaparatom ulovili svog omiljenog vozača. A vozača ima zaista puno jer se u Hrvatskoj održava WRC Croatia Rally - Svjetsko prvenstvo u reliju. Nama je pažnju privukla jedina vozačica relija u ovom natjecanju - Cristiana Oprea, rumunjska arhitektica koja se proteklih godina u potpunosti posvetila vožnji relija. Kad mi je kolega iz susjedne redakcije Autokluba otkrio kako je ona jedina žena u natjecanju, istog dana smo organizirali susret.
Cristiana je inače u Zagreb stigla u ponedjeljak, iako je natjecanje službeno otvoreno tek u četvrtak, kako bi upoznala grad za koji ima samo riječi hvale te kako bi se upoznala sa stazom koju će voziti svega par dana kasnije. Putuje u pratnji majke koja se brine da Cristiana kao vrhunska sportašica na vrijeme jede, odmara i ima potporu tima kako bi se mogla maksimalno fokusirati na vožnju.
Našle smo se u service parku WRC-a u blizini zagrebačkog hiopodroma i zaista, većina natjecatelja, posada, te popratnog osoblja u ovom "auto gradu" izgrađenom za potrebe natjecanja, su muškarci. Razgovor vodimo u šatoru njezinog tima gdje je parkiran i automobil koji vozi - Peugeot 208. Prvo pitanje je kako se osjeća pri tako velikim brzinama, je li to opasan i riskantan sport, je li u pitanju svojevrsna ovisnost o adrenalinu?
"Reli vožnja je puno sigurnija nego što izgleda, vjerujte mi", odgovara Cristiana. Reli automobili su napravljeni da izdrži sve udare, a da pritom zaštiti vozače i sve preinake koje se na njemu rade idu u smjeru povećanja brzine, ali i sigurnosti. Tek kad sam se prvi put slupala, shvatila sam koliko sam sigurna jer, unatoč razbijenom automobilu, meni se ništa nije dogodilo. I nema tu previše mjesta za adrenalin, ja moram biti smirena, fokusirana i cijelo vrijeme razmišljam kako izbjeći greške, kako odvoziti što bolje i kako završiti utrku. Važna je taktika, a ne adrenalin jer da bi završila utrku s dobrim rezultatom, moram prvo završiti utrku", kaže Oprea.
Kako je biti žena u izrazito muškom sportu?
Istovremeno je i lijepo i teško. Lijepo jer slijedim svoju strast i radim nešto što zaista volim i u čemu uživam. A teško je jer od prvog dana izazivam proturječna mišljenja, ima jako puno ljudi koji me podržavaju i koje potičem da prate svoje snove, ali borim se i protiv brojnih stereotipa, seksizma i mizoginije. Na svojoj koži sam osjetila mnogo mržnje od strane rumunjske automoto zajednice.
Koje su bile najčešće predrasude s kojima si se suočila?
Na početku me nitko nije shvaćao ozbiljno i žena se mora dokazivati dvostruko više nego muškarci. Ja vozim reli već osam godina i evo prije mjesec dana sam testirala jedan Mitsubishi a reakcija muškaraca je bila "Tko vozi auto? Zar ti voziš auto?". Kontinuirano se suočavam s takvim "šalama". Iako imam rezultate, i dalje se ljudi šalje na moj račun i ne vjeruju da ja mogu voziti reli.
Kako sponzori reagiraju kad vide ženu vozačicu relija?
Moji sponzori zaista vjeruju u mene, i potiču raznolikost i uključenost i jako sam sretna što imam njihovu podršku i što zajedno mijenjamo svijest javnosti kroz sport. No, ima i onih koji me ne shvaćaju ozbiljno jer sam žena. Jednom sam bila na sastanku na kojem me jedan od sponzora pitao "Ti zaista znaš voziti, to nije samo show?".
Je li se nešto promijenilo u tom okruženju?
Teško je reći. Na internacionalnoj razini okruženje je malo više otvoreno. Imamo nekoliko iznimno uspješnih suvozačica u prvenstvu, ali mislim da svakako trebamo više podrške za žene ako želimo imati više vozačica. U Rumunjskoj se situacija malo mijenja jer stiže nova generacija mladih vozačica.
Misliš li da si ti i dijelom otvorila vrata za njih?
Ja sam uvjerena da sam ih malo potaknula i inspirirala jer su mi to rekle, ali one su sjajne vozačice i imaju talent s kojim mogu učiniti sve što požele. Njihovi roditelji su mi priznali da sam utjecala na njih i moram priznati da je to velika odgovornost, ali drago mi je ako sam imala pozitivan utjecaj.
Kako si ti započela s utrkama?
Bio je to zapravo eksperiment. Studirala sam arhitekturu, ali se zapravo nisam nikad bavila arhitekturom i prvi put kad sam vozila reli automobil, probudila se u meni želja da naučim voziti auto do limita, zanimalo me kako maksimalno iskoristiti njegove potencijale. 2013. sam bila pozvana da budem suvozačica vozaču koji je danas moj suvozač. To je bio moj prvi kontakt s relijem. Nakon toga sam radila kao PR za rumunjsku moto federaciju i tako sam upoznala mentora koji me naučio svemu. Ispočetka sam vozila unajmljen automobil, a onda sam kupila Dacia Sandero i tako je sve krenulo. Tad sam imala 25 godina i nisam znala što znači biti profesionalna vozačica jer sam tad bila jedina u Rumunjskoj koja je vozila reli. No, uvidjela sam da je internacionalna zajednica puno otvorenije i zato sam se fokusirala na međunarodna natjecanja. U Rumunjskoj, a mogu reći i na Balkanu, u sportu se žene još uvijek ne vrednuju jednako, imamo manje budžete,manje publiciteta, manji interes javnosti i manje mogućnosti.
Koji su tvoji planovi?
Ja se nadam da ću se natjecati još bar 6-7 godina i moj cilj je odraditi cijelu WRC sezonu. Ja sam istovremeno i vozačica i manager tima tako da se cijelo vrijeme brinem o sredstvima jer ovo je skup sport. Što više novca imate, to su vam bolje mogućnosti. Ako si ne mogu priuštiti popravak automobila, moram biti oprezna jer ga ne smijem slupati. Ja sama pišem svoje objave za medije, održavam dtuštvene mreže, razgovaram sa sponzorima. Imam podršku kolega koji se brinu o automobilu i tehnici, a ja se brinem za ostalo.
Je li vožnja relija tvoja profesija u potpunosti ili se baviš i drugim poslovima?
Kao što sam rekla, završila sam arhitekturu, ali se nisam time bavila. Imam vlastiti blog, radim kao novinarka za automoto magazin, testiram automobile povremeno, ali glavni fokus za mene je vožnja relija.
A što radiš kad ne voziš?
Imam dva psa i prekrasan vrt tako da se volim opuštati doma. Puno treniram jer moram biti u dobroj formi za natjecanja. Voljela bih malo više putovati, a kako moj dečko radi kao mehaničar za sportske automobile, često smo na natjecanjima zajedno pa na taj način nadoknađujemo privatno vrijeme.
Koji automobil voziš u svoje privatno vrijeme?
Seat Leon i upravo je parkiran ovdje ispred šatora.
I za kraj, što bi poručila mlađoj sebi?
Ohrabrila bih samu sebe da sanjam još više i da idem za svojim snovima. Ja nisam nikad sanjala da ću voziti WRC, a danas se tako dobro osjećam i znam da pripadam ovdje iako nekad davno na početku nisam mislila da je to moguće. Drugi savjet bi bio "Ne slušaj hejtere!".