Klub sretnih žena

Godine nisu važne! Bitno je kako se osjećamo. A osjećamo li se nevidljivo?

Nekad mi je to strašno išlo na živce - lascivna dobacivanja i fućkanja. Uglavnom bih prelazila na drugu stranu ulice da izbjegnem primitivne, mačističke komentare napaljenih mužjaka sa skele, s kojima sam se susretala prilično često kao, uostalom, većina jedrih dvadesetogodišnjakinja. Kad imaš dvadeset, svi ti imaju nešto za reći - i radnici s gradilišta, i napaljeni vojni ročnici s prozora vojarni, i dečki s nogometnog terena preko puta tvoje kuće, i pripita muška ekipa na tramvajskoj stanici... A ti u tom trenutku samo razmišljaš kako bi bilo dobro da možeš postati nevidljiva. I onda ti se, dvadeset, trideset godina poslije, ta želja ostvari.

Jedan se dan zatekneš u prolazu pokraj neke skele i shvatiš da nitko ništa ne dobacuje. Možda su u gužvi. Možda su se prebacili na unutarnje radove. Možda je neka frka s dekorativnom žbukom. A možda si doista postala - nevidljiva.

Ne osjećam više, primjerice, nikakvu nelagodu kad prolazim pokraj stajališta taksista u centru grada. Ne okrećem više očima kad mi zatrubi vozač susjednog automobila. Kako je iskustvo pokazalo, bit će da sam opet zaboravila upaliti svjetla, da mi viri rub kaputa s druge strane vrata ili da su se izgubili. Lekciju o taštini svladala sam jedne ljetne večeri kad mi je grupica mladića iz susjednog automobila počela mahati spustivši prozorsko staklo. Pijane budale, pomislila sam i nastavila gledati ravno ispred sebe. Dva semafora poslije oni su i dalje mahali i trubili pa sam, iznervirana situacijom, spustila staklo i upitno ih pogledala. "You are very nice, but we just need directions", odvratio mi je namiješeni Talijan. Tetka ti je draga, pomislila sam ljubazno mu objašnjavajući gdje da skrene.

Činjenicu da nas društvo nakon četrdesete prestaje percipirati kao seksualne subjekte ili nedajbože objekte (barem u mjeri kao nekada), mi žene doživljavamo prilično različito. Za neke je ta iznenadna "nevidljivost" oslobađajuća i osvježavajuća, druge pak frustrira realnost u kojoj deseksualizacija žena počinje tako rano, u životnoj dobi u kojoj se one osjećaju seksualno najslobodnije i najopuštenije.

image
NEW LINE CINEMA/ENTERTAINMENT PICTURES/PROFIMEDIA

"Evo, ja se, primjerice, više ne bih naljutila da mi čovjek-sendvič s Ilice šapne nešto neprimjereno u prolazu", konstatirala sam grickajući tramezzini s jajem na jutarnjoj kavi (ako ste gledali "Seks i grad", znate o čemu govorim). "Zamisli da je sirotan dobio zadatak da ljudima govori ‘pojedi me‘, a ti ga krivo čuješ", dobacila je prijateljica, nakon čega je uslijedio tinejdžerski hihot za stolom punim žena ozbiljnih godina. Između dviju krajnosti - da nam dobacuju i da nas odbacuju - postoji li i neka zlatna sredina?

Naši su krajevi oduvijek po tom pitanju naginjali dramatici. Kad me neki dan moj sedmogodišnji sin lupnuo po stražnjici u prolazu vragolasto se nasmijavši, prilično sam se šokirala. Iskreno, bila sam uvjerena da je taj balkanski običaj muškog izražavanja naklonosti davno iščeznuo. Ako ste bili žensko dijete osamdesetih, onda vjerojatno pamtite taj osjećaj zbunjenosti u 5 b - trebam li se više uvrijediti ako me zašlataju ili ako me zaobiđu? Objasnila sam sinu da se naklonost djevojčicama i mamama ne izražava pljeskanjem po guzi, nego riječima i djelima druge vrste, a onda prekorila samu sebe što me taj njegov potez ipak na neki čudan način - ganuo.

No da se vratim na kavu s prijateljicama i raspravu o čovjeku-sendviču, koja je skrenula u ozbiljnije vode kad se postavilo pitanje je li nevidljivost koju analiziramo isključivo krivnja društva opsjednutog kultom mladosti, ili možda i mi same imamo prste u tome?

Kad sam bila u pubertetu, užasno me živciralo što moja mama svoju divnu dugu plavu kosu vječno veže u rep. Uzalud mi je objašnjavala kako joj je tako praktičnije, trebala sam i sama dogurati do njezinih godina da se pogledam u ogledalo i shvatim kako sam, što bi Oliver rekao, "i ja pape isti". Moja je baka kosu odrezala na kratko još u svojim tridesetima, i iako joj je uz njezino lijepo lice i ta frizura sasvim dobro pristajala, nisam shvaćala zašto. Praktičnost, ponovila je mamine riječi. Svoju je ženstvenost isticala samo u posebnim prigodama, kad bi u povodu nečijeg vjenčanja ili rođendana izvadila iz ladice jarkonarančasti ruž, čiji miris i nijansu i dandanas pamtim.

Kako jabuka ne pada daleko od stabla, danas i ja većinu vremena vežem kosu u repu. Ruž stavljam samo u posebnim prigodama. Iako imam ormar pun haljina, uglavnom sam u trapericama, štikle nisam obula od 2015., a full make-up stavila na lice od 2020. - sve do dana kad sam se slikala za ovu kolumnu. I premda svi znamo da ljepota dolazi iznutra, i da nas trebaju voljeti zbog onoga kakvi jesmo, a ne zbog toga kako izgledamo, te da je "fasada" nešto što prije ili kasnije otpadne pa se u nju ne treba previše pouzdati, nešto se desilo kad sam tog proljetnog popodneva, dotjerana i našminkana, izišla iz redakcije. Prestala sam biti nevidljiva. Na putu do kuće nije bilo skela ni pohotnih mladaca u plavim kombinezonima, ali nekoliko muških pogleda, koji su me okrznuli u prolazu, dalo mi je naslutiti da je nevidljivost ipak više pitanje našeg izbora negoli klete ženske sudbine i balkanskog mentaliteta. Stavite ruž. Raspustite kosu. Prestanimo biti praktične.

Linker
29. srpanj 2022 12:00