Ksenija Erker o pjesmama koje slave život: "Kao dobronamjerna i suosjećajna osoba ostavljam na miru konzumente turbofolka"

Vidim u svom Zagrebu (a tako je i u drugim gradovima) plakate s meni nekim nepoznatim likovima koji se bave turbofolkom. Mislim da ih sada sve nazivaju "cajke". To svakako nije moja glazba i ja, za razliku od nekih koji to isto tvrde, a pritom znaju te pjesme i izvođače, stvarno ne znam ništa i pazim da tako ostane. Jer, osim što je taj "pokret" uvreda za glazbu s velikim G, kad otvorim na "fejsu" neku objavu koja je popraćena "cajkama", već prvi taktovi u meni izazivaju gnušanje i neku pasivnu agresivnost. Vrlo dobro znam i latinsku izreku De gustibus non est disputandum (o ukusima se ne raspravlja) i francusku Chacun à son goût (svakome po svom ukusu) pa, naravno, kao dobronamjerna i suosjećajna osoba ostavljam na miru konzumente tog turbofolka.

No ipak, kao obrazovana glazbenica i pedagoginja, koristim svaku priliku da ponudim neku bolju glazbu. Moj omiljeni žanr je šansona. U mjesecu studenome već se tridesetak godina održava Chansonfest, kao svojevrsni nastavak Zagrebačke škole šansone koju želim otrgnuti od zaborava i podijeliti s vama. U Dramskom kazalištu Gavella 17. siječnja 1964. održana je večer šansona gdje su se okupili autori, skladatelji, dirigenti i izvođači koji su, ajmo to tako reći, malo drukčije mislili o glazbi.

DARKO TOMAŠ CROPIX

Dojadilo im je da im odbijaju pjesme na festivalima, pa i na Zagrebačkom, koji se u to vrijeme reklamirao kao "Večer zabavnih i plesnih melodija". Primjerice, Arsenovu "Moderato cantabile" odbili su tri puta! Tako se ta grupa glazbenika okupila sa željom da se malo zahtjevnije pjesme izvode kao večer slobodnih formi, službeni je naziv bio "STUDIO 64", a neslužbeno su se zvali "SALON ODBIJENIH". Dakle, prije šezdeset godina ta grupa talentiranih glazbenika zapravo nas je jako zadužila i utrla put mnogim glazbenicima koji su na tim temeljima gradili svoje kantautorske i šansonjerske karijere. U povijest naše glazbe zapisani su kao "Zagrebačka škola šansone".

Te večeri u Gavelli dirigirali su Nikica Kalogjera i Miljenko Prohaska, a aranžmane su napisali Pero Gotovac, Radan Bosner, Alfi Kabiljo i Nikica Kalogjera. Pjevali su Arsen Dedić, Hrvoje Hegedušić, Zvonko Špišić, Ivica Krajač i 4M, Lela Margitić, Tereza Kesovija. Među autorima osnivačima su i oni koji ne izvode svoje pjesme, kao Zvonimir Golob, Milan Lentić, Pero Gotovac i Nikica Kalogjera, pa im kolege, inače i sami autori, uskaču te večeri pjevajući i svoje i njihove šansone. Moderato cantabile, Balada iz predgrađa, Stari vrtuljak, Cirkus, Muzikanti, neke su od šansona koje su tu večer oduševile probranu, mahom kazališnu publiku. Kritika je pisala: "Stvoriti dobru šansonu isto je tako umjetnički čin kao i dobro je izvesti.

Osim toga, prava šansona ima određeni misaoni, spoznajni karakter, ona nas angažirano stavlja u određene odnose prema životu i ljudima oko nas. I zato je svaki iskreno prihvaćen susret s pravom šansonom obogaćenje slušatelja i doživljaj koji trajno ostaje u sjećanju." (Nenad Turkalj) "Naravno da je Zagrebačka škola šansone sagrađena na temeljima francuske šansone. Jacques Brel i Charles Aznavour pjevali su uvijek stihove velike vrijednosti, što su naši bardovi Dedić, Špišić, Hegedušić izuzetno poštovali te uveli u glazbu naše klasike poezije Krležu, Ujevića, Cesarića i druge, ali i inaugurirali Goloba, Britvića, Sabola.

DARKO TOMAŠ CROPIX

Nekim svojim pjesmama dali su hommage francuskoj kolijevci šansone, kao naprimjer Arsen u šansoni "Dan kad je otišao Jacques", Špišić u "Pismu gosponu Prevertu u Pariz" ili Kabiljo sa svojom raspjevanom "C‘est la vie" (To je život). Francuzi upotrebljavaju izreku C‘est la vie kao svojevrsnu, bezbrižnu "poštapalicu": razbije se čaša - c‘est la vie, nikako da dođe honorar na žiroračun - c‘est la vie, prevari te muž - c‘est la vie, nasmiješ se i ideš dalje! Mislim da svatko od nas ima neke trenutke u životu koje veže uz određene stihove tih vječnih pjesama. Balašević, Gibonni, Marijan Ban, Hus, Jura Stublić, Rundek... svi su oni niknuli na plodnom tlu šansone.

A definicija šansone? Špišić kaže da je to pjesma koja mora imati tri izvrsnosti - izvrsnost stihova, izvrsnost glazbe i izvrsnost interpretacije. Ja bih dodala da je to komadić života zarobljen u stihove i glazbu.Primijetila sam da se u mojim kolumnama nekako stalno spominje alkohol. Pa evo za kraj, nas šansonijere često nazivaju šanksonijerima jer navodno volimo šank! Rekao mi je konobar iz kafića kazališta "Komedija", gdje se dugi niz godina održavao Chansonfest: "Mi volimo kad vi dođete s tim šansonama jer prodamo i sve stare zalihe pića!"