Putovanja koja se pamte: Ksenija Erker otkriva zbog čega se u Parizu osjeća kao doma

Na radiju svira pjesma "Voyage, voyage" francuske pjevačice koja sebe naziva DESIRELESS (Neželjena). Jedna od rijetkih francuskih pjesama koja je postala pravi veliki globalni hit: "Putuj, putuj vječno/ od oblaka do močvara/ od španjolskih vjetrova do ekvatorskih kiša/ Putuj, putuj, leti u visine/ iznad glavnih gradova - pogledaj ocean/ Putuj, putuj, dalje od noći i dana/ putuj u nevjerojatnom prostoru ljubavi..." Ova pjesma budi čežnju za putovanjima. Jako sam voljela putovati, a voljela bih i danas! ALI?! Puno je tu poteškoća za nas starije ljude. Prvo, financijski, mi se penzioneri odričemo svega što nije nužno, a i nedostatak kondicije je poguban, pogotovo za ona turistička putovanja na kojima treba puno hodati. Onda nam treba naš jastuk (ma, zapravo treba nam vlastiti krevet u kojem barem nekako spavamo) i općenito obuzima te nelagoda pri samoj pomisli otputiti se nekamo. A nekad je to bilo tako ugodno i bezbrižno. Tada je moj popis stvari za putovanje počinjao: kozmetika plus umjetne trepavice, viski, čokolada..., a danas počinje: lijekovi, "očale", mobitel... Imala sam sreću da su me glazba i nastupi nosili diljem svijeta. Na tromjesečnoj turneji po Rusiji (bivšem SSSR-u), koji smo prošli uzduž i poprijeko, pa smo čak bili i u Murmansku, visoko gore na sjeveru, koji ima polarnu klimu, a mi smo upali u danje svjetlo pa nismo mogli spavati danima. Pa onda preko čarobnog Pariza, zavodljivog Rima ili neodoljive Barcelone sve do slavnih slapova Niagare na granici Kanade i SAD-a. Neke destinacije ti zarobe srce, a za one druge zahvalna sam da sam bila, vidjela, omirisala.

Ksenija Erker

DARKO TOMAŠ CROPIX

Tako je meni Pariz zauvijek ostao prvi na popisu želja kamo ići. Bila sam mnogo puta, samo jednom radno 1988. kao prateći vokal Terezi Kesoviji u Olimpiji (to svakako zaslužuje svoju kolumnu), a drugo sve privatno na različite načine. Naprimjer, Vera Zima i teatar ITD idu na turneju po Francuskoj, desetak dana, a dolazno i odlazno mjesto je Pariz. Vera me stavlja na kazališni popis i tako dolazimo u hotel u kojem će Vera biti sa mnom dan i pol pa odlazi po Francuskoj igrati "Hamleta" (Bourekovo jednosatno uprizorenje Shakespearea s lutkama), a ja ostajem sama u Parizu deset dana i onda se s njima vraćam u Zagreb.Veri je to prvi Pariz, a ja se već osjećam kao doma. Što ću joj pokazati za samo taj jedan dan?! Budući da smo dobre, intimne prijateljice, odlučujem se za moj Pariz: Latinska četvrt, Boulevard Saint-Michel i Saint-Germaine s posjetom katedrali Notre-Dame, prije toga brzi posjet Montmartreu i crkvi Sacre-Coeur ispred koje je plato s pogledom na cijeli grad, a navečer brzinski odlazak na Eiffelov toranj s kojeg će isti taj pogled na grad biti noćni!

Na Montmartreu praktički doručkujemo soupe d‘oignon (juha od luka), pijemo beaujolais, palimo svijeće u crkvi Sacre-Coeur za naše otišle pa u metro linijom br. 4 za Latinsku četvrt. U katedrali Notre-Dame ponovno palimo svijeće, sad već od grižnje savjesti što nam je toliko lijepo, što toliko uživamo. Na početku Saint-Michela vodim Veru u predivnu knjižaru gdje su se sastajali Sartre, Beauvoir, Juliette Gréco i ostali, kupujemo plakate Toulousea-Lautreca za uspomenu, penjemo se do Sorbonne i bulevara Saint Germaine, u restoranu jedemo foie gras (specijalitet od gusje jetre) i puževe kao prave Parižanke i zadnjim snagama vraćamo se u hotel. Odgovorno tvrdim da vam nijedan grad na svijetu ne potroši noge kao Pariz. Naravno da smo usput kupile bocu vina i finih sireva, skinule cipele i masirale umorna stopala, kad Vera kaže: "Molim te da ne idemo na Eiffela, to mi je previše!" A ja uporno: "Rade do 22, odmorit ćemo se i stignemo na zadnju vožnju!" I stižemo mi taksijem ispred tornja, nigdje nikoga, službenici polako uklanjaju žutu traku policije kojom je sve bilo okruženo. Doznajemo da je bila dojava o bombi, pokazalo se lažnom uzbunom i sad će otvoriti zadnju vožnju do gore. Krećem kupiti karte, ispred mene je samo jedan polupijani Šveđanin s bocom votke u džepu kaputa. Vera me moli: "Kupi kartu samo do prvog kata, to nam je dovoljno, vidiš što se događa!" Kupujem kartu do vrha i kažem joj: "Draga moja Vera, i u tvojoj i u mojoj biografiji bio bi najblistaviji podatak da poginemo na Eiffelovom tornju!" Već smo u liftu pile sa Šveđaninom njegovu votku, a na vrhu gledajući noćni Pariz nekontrolirano se smijale od navale adrenalina i straha. I tako smo zauvijek utkale u sebe Verin prvi posjet Parizu.