Klub sretnih žena

Kad se oni koje volimo krenu otimati našem idealiziranju, stvari se počinju komplicirati

Tužne oči napuštenog štenca na Facebook fotografiji bude duboke emocije. Koje naglo splasnu kad mališan obavi nuždu na tepihu ili odgrize komad fotelje. Lakše je voljeti na odstojanju, i životinje i ljude.

Prije desetak godina na društvenim sam mrežama ugledala prizor koji me potresao. Fotografiju psa i mačke kako, stisnuti jedan uz drugog, leže na blatnjavoj tratini negdje u Slavoniji, ostavši sami usred zime, nakon što im je vlasnik završio u staračkom domu. Pas se, pisalo je ispod slike, zvao Riki, imao je glavu labradora, kratke smiješne noge i neskladno izduljeno tijelo, bio je stariji od jedanaest godina i imao problema s prostatom. Maca je bila sasvim mala i jako slatka. Iako sam u tom trenutku već imala psa i mačka u stanu, nisam se uspjela oduprijeti porivu da ih prigrlim, izbavim iz te nesretne situacije, da im dam svu ljubav bez koje su na tako okrutan način preko noći ostali. Sljedeći dan, oko osam uvečer, djevojka iz društva za zaštitu životinja stigla je kombijem pred moju zgradu.

Slatko žuto pseto sa slike uživo je izgledalo puno krupnije no što sam očekivala. Tutnula mi ga je u ruke, umotanog u deku, a mene je osim njegove poprilične korpulentnosti i težine, iznenadio i neugodan miris. Naravno da smrdi, pa pokupili su ga ravno iz blata, pomislila sam, prekorivši samu sebe zbog takve površnosti. Ostavila sam ga u stanu, na prostirci koju sam brižno pripremila u hodniku, a onda se vratila po macu, obećavši djevojci da ću dobro o njima brinuti. Prva dva sata sve je bilo idilično: tadašnja cimerica i ja mazile smo ih i tepale im poput djece dok su oni ležali u kutu, tako prljavi, preplašeni i preslatki. Oko ponoći smo ugasile svjetla i svaka je otišla u svoju sobu. A onda je krenuo show. U neko doba noći probudilo me glasanje nalik onome morskog lava u zološkom vrtu. Odjurila sam u hodnik provjeriti da Riki možda nije gladan, no zdjelica je i dalje bila puna. Vjerojatno je tužan što nije sa svojim vlasnikom, pomislila sam, susojećajno ga pomazivši i vrativši se u krevet. Za pet minuta tuljenje je ponovno počelo. Sad već prilično iznervirana, dopustila sam mu da legne u moju spavaću sobu kraj kreveta, u nadi da će prestati. Pola sata kasnije on je i dalje tulio kao lud, ignorirajući maženje i nuđenje hranom. Osjećala sam kako se moja ljubav i empatija tope kao sladoled na suncu, a bijes raste. Kakvo nezahvalno stvorenje! Bila sam ljuta i umorna te naposlijetku, onako više sebi u bradu, viknula: "Dobro pseto što još hoćeš, u krevet? Izvoli!". Čim sam to izustila Riki je skočio na plahtu i deset minuta kasnije spokojno spavao pokraj mene, sav tako blatnjav i smrdljiv.

O da, definitivno je puno lakše voljeti i biti suosjećajan na odstojanju. Pred zaslonom mobitela. U teoriji.

U praksi, kad se oni koje smo odlučili voljeti krenu otimati našem idealiziranju, kad se drznu prkositi našim očekivanjima ili ih naprosto nisu u stanju ispuniti, stvari se počinju komplicirati.

Ljubav iznenada prestaje biti zabava i užitak te postaje napor, muka, razočaranje, nelagoda, izvor sukoba... Riki me naučio vrijednu lekciju. Ako nekoga voliš, onda ga voliš i ako ti se ponekad popiša na tepih, sažvače cipelu. Ili skoči prljav na krevet.

Tek kad naši odnosi s drugima prestanu biti plod naše mašte (svega onog što smo umislili da druga strana jest ili da bi trebala biti) i kad postanu plod našeg truda (da ih shvatimo i prihvatimo sa svim njihovim manama i vrlinama), imamo pravo reći da nekog doista volimo. Da se razumijemo, nije to nimalo lako. Ljubav je uglavnom teški šljakeraj.

Vrijedan truda.


Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!

01 - Modified: 2022-07-24 09:41:17 - Feat.: 1 - Title: Prije nego krenete tražiti sreću, provjerite - možda ste već sretni
01 - Modified: 2022-07-24 09:41:17 - Feat.: 1 - Title: Prije nego krenete tražiti sreću, provjerite - možda ste već sretni
Linker
06. kolovoz 2022 08:03