Svatko u životu ima one trenutke koje pamti kao da su bili jučer. Jedan od takvih bio je moment u kojem sam doznala da čekam sina. Mladi gospodin dugo nam je na ultrazvuku okretao leđa, puštajući svoju majku da se zanosi idejom o curici - slatkoj živoj lutki krupnih smeđih očiju koju će odijevati u haljine sitnog cvjetnog uzorka. A onda se, ni manje ni više nego minutu prije amniocenteze, beba odlučila okrenuti na "pravu" stranu. Čestitam, mama, čekate dječaka, veselo je konstatirala doktorica.
Sin? Popodne sam provela oplakujući svoju nepostojeću curicu, dok je moja mama pokušavala dokučiti što me točno u vezi s muškim djetetom muči. Plačnim sam joj glasom objašnjavala kako dječaci sigurno nisu mazni i otvoreni kao djevojčice i kako mi se, kad uđe u pubertet, sigurno neće željeti povjeravati. "A onda će odrasti i dobiti djecu koju će sigurno čuvati mama njegove žene, a ne ja!" ispalila sam kroz suze. Još se nije ni rodio, a ti si ga već oženila, konstatirala je moja mama prasnuvši u smijeh.
Iz današnje perspektive i meni je taj moj trudnički, hormonima nabijeni ispad komičan, nešto što ću zasigurno prepričati Damjanu kad poraste. A dotad uživam u našim zagrljajima i poljupcima (da, dečki su jednako mazni kao cure) i statusu kraljice njegova srca i svemira, svjesna da će me jednog dana na tronu zamijeniti - ili mi barem stati uz bok, neka lijepa i mlada princeza.
U gomili viceva na taj račun najsmješniji mi je onaj u kojem sin pita majku što misli, koja će mu od tri žene koje stoje ispred nje biti buduća žena. Majka odgovori: Ova u sredini. Kako znaš, upita sin? Pa ta mi se najmanje sviđa, odgovara majka. Istraživanje provedeno u Hrvatskoj prkosi, doduše, ovom vicu i fami o vječnom rivalstvu, pokazujući da se većina domaćih svekrva i snaha solidno slaže te da su zadovoljne svojim odnosom. "Nećeš ti uzorka od petstotinjak žena", prokomentirala je prijateljica koja je već godinama u lošim odnosima sa svojom svekrvom. U posljednje vrijeme njihovo je dugotinjajuće neslaganje oko gotovo svega poprimilo takve razmjere da je odlučila više ne ići na nedjeljne ručkove suprugove majke. On se složio da je to dobra ideja.
A ja sam se morala složiti s njom da uzorak na kojem je provedena hrvatska analiza tako kompleksnog odnosa i nije nešto impozantan. Drugo je pak, strano istraživanje, u kojem su se bavili prevladavajućim uzrocima raspada brakova, pokazalo kako narušeni odnosi između svekrva i snaha mogu u velikoj mjeri narušiti odnose mladih parova. Ponekad nepovratno.
Možda ja i nisam najpozvanija osoba da analiziram ovu problematiku s obzirom na to da nikad nisam nikome službeno postala snaha, no nadam se da ću uz malo sreće i zdravlja u budućnosti postati nečija svekrva. Mada mi riječ svekrva zvuči prilično neprivlačno i oštro. Kao nešto na što se čovjek, ne pazi li, može ozbiljno porezati. Od pojmova svekrva i snaha oduvijek su mi se više sviđale njihove engleske inačice koje uključuju riječi majka i kći (mother in law, daughter in law). Čini mi se da smo osobama s tim životnim titulama ipak spremne dati i oprostiti mrvu više nego ostalima, čak i kad im je ta titula dana po slovu zakona, a ne krvi. Sa zanimanjem promatram svog sina i njegova prva "zaljubljivanja". Već sad, u svojoj nepunoj osmoj godini, razvio je ukus za određeni tip žena. Naime, obje njegove simpatije veoma su slične - iznimno slatke, nježne, mirne i povučene djevojčice. Ukratko, sve ono što njegova glasna, otvorena i suviše direktna majka nije. Možda je tako i bolje, kako bi izašao nakraj s dvije ekstrovertirane brbljavice koje uvijek misle da su u pravu.
Svaki je odnos, pa tako i onaj sa snahom ili svekrvom, tu da nas nečemu nauči. Ne kako da godinama ignoriramo, potiskujemo ili pasivno-agresivno kontriramo drugoj strani nad tanjurom nedjeljne juhe nego kako da shvatimo, prihvatimo, toleriramo i otvorenom komunikacijom riješimo nesuglasice. Da je lako - nije. Da je potrebno - itekako.
Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!