Klub sretnih žena

Nekad ste sanjali seks, a danas neplaćene račune? Sve je lakše kad si mlad

Pod teretima svakodnevice prestajemo sanjati lijepe stvari i počinjemo gubiti fantastičnu moć sanjarenja. Ne dopustimo životu da nam ubije maštu.

Kao djevojčica, često sam sanjala identičan san - da sam trava. Visoka tanka zelena vlat koja raste u gomili drugih travki, usred divlje livade. Promatram nebo iznad sebe, lelujajući u ritmu vjetra, sve dok moj mir ne prene zvuk kombajna iz daljine. Zvuk postaje sve glasniji, stvarajući mi isprva nelagodu, a onda i strah. Ne mogu pobjeći, ne mogu se ni pomaknuti, mogu samo čekati da me pokosi, tako ukorijenjena i bespomoćna. Sjećam se vriska s kojim bih se svaki put probudila u trenutku kad bi se crna sjena kombajna nadvila nad mene.

Do danas nisam uspjela dokučiti što je to podsvijest pokušavala poručiti jednoj desetogodišnjakinji, no srećom u pubertetu se taj scenarij prestao ponavljati, a zamijenili su ga puno ugodniji i prozaičniji snovi iz oblasti pop kulture. Više nisam na livadi, nego u backstageu nekog koncerta. I uvijek se ljubim. Uglavnom s Johnom Fruscianteom, ponekad sa Slashom. Kasnije su rock zvijezde zamijenili neki obični tipovi, a ja bih u snovima razvijala čitave scenarije romantičnih dejtova na kojima sam se toliko sjajno provodila da bi mi često bilo žao kad bih se probudila.

Posljednjih su se godina, nažalost, moji snovi pretvorili u noćne more administrativne prirode. Na graničnom sam prijelazu i shvaćam da sam zaboravila izvaditi novu osobnu iskaznicu. Na aerodromu sam i izgubila sam novčanik. Naručena sam kod doktora i zaboravila sam uputnicu. Zametnula sam neki važan račun i došla mi je ovrha.

Budim se u znoju, a srce mi lupa kao ludo dok pokušavam ustanoviti je li to bio san ili java. Znam sanjati i onaj san u kojem moram na toalet, ali su svi WC-i u blizini zauzeti ili prljavi. Dok sam se njega uspjela riješiti tako što sam prestala jesti lubenicu prije spavanja, i dalje se često do jutra borim sa zagubljenim dokumentima i nervoznim državnim službenicima. "Pa zar ti ne možeš, kao normalan svijet, sanjati da se s nekim seksaš?" pitala me prijateljica kad sam joj ispričala svoju posljednju noćnu moru. Očito ne mogu. Bio je, doduše, taj jedan san u kojem sam umalo spavala sa zgodnim regionalnim glumcem, ali je čitava stvar propala jer nije ponio kondom. Prilično je poražavajuće da se čak ni u snu ne mogu opustiti.

Što god bili - oblik emocionalne regulacije, slučajna neuronska aktivnost, vrsta mentalnog velikog pospremanja ili sredstvo izražavanja naših najdubljih želja i strahova - snovi znaju ostaviti itekako jak dojam. Pokušavajući suzbiti te svoje noćne administrativne drame, posljednjih sam se tjedana bacila na istraživanje informacija o snovima, metodama lakšeg uspavljivanja te proučavanje njihovog značenja, počevši s onim iz djetinjstva (onaj sa zakašnjelo plaćenom kaznom za parkiranje mi je kristalno jasan).

Sanjati bujnu visoku jarkozelenu travu navodno je dobar znak jer dotična simbolizira prosperitet, blagostanje i povezanost svih živih bića te je najava sretnih iskustava u budućnosti. "Jedino me brine onaj kombajn koji se pojavljuje na kraju", konstatirala sam na kavi s prijateljicom. "Kombajn je vjerojatno manifestacija tvoje karakterne crte da u svakoj situaciji, ma kako idilična bila, vidiš neku potencijalnu opasnost", odvratila je. Istina. Opuštenost definitivno nije pri vrhu liste mojih karakternih osobina.

Većina ljudi, pokazalo je istraživanje, s godinama svoje snove počinje zaboravljati. Dok su u dječjoj dobi i ranoj mladosti oni toliko intenzivni, živopisni i uzbudljivi da se i budni sjećamo svakog detalja, u starijoj dobi nad njima se nadvija neka magla, ostavljajući nam uvid tek u kratke i često nepovezane sekvence. Ako i toliko. Više nismo u stanju lako prizvati svoje snove (zanemarimo li administrativne paranoje) pa počinjemo misliti da više uopće i ne sanjamo. Što nije istina. Ne gubimo samo moć prizivanja noćnih snova, već i onih dnevnih.

Negdje po putu, pod utjecajem društva koje ga prezire, smatrajući ga znakom nezrelosti i nesposobnosti nošenja sa stvarnim životom, počinjemo gubiti fantastičnu moć sanjarenja.

Djeca sanjare non stop i zavidim im na tome. "Mama, samo da znate, Damjan je inače sjajan, ali danas nije baš bio koncentriran na satu, zagledao se kroz prozor", rekla mi je učiteljica pred kraj prvog razreda mog sina.

Odlično, mora da je nešto sjajno zamišljao!, pomislila sam, dok je iz mojih usta izlazila rečenica kako je "eto, još malo zaigran... ali proći će ga" (jer to se od mama očekuje, zar ne?). Lagala sam. Nadam se da ga nikad neće proći. Da će, i kad bude imao četrdeset, sačuvati moć da na neki sivi, dosadni kišni dan odleprša kroz prozor u neke sunčanije predjele.

Sve kolumne Jasmine Rodić možete pročitati ovdje!

01 - Modified: 2022-08-06 06:00:00 - Feat.: 0 - Title: Povratak u (pre)kratko doba života u kojem ljeto ne traje dva tjedna spojena s praznikom
01 - Modified: 2022-08-06 06:00:00 - Feat.: 0 - Title: Povratak u (pre)kratko doba života u kojem ljeto ne traje dva tjedna spojena s praznikom
Linker
06. kolovoz 2022 08:03