Prioritet je suvremenog čovjeka vlastito zadovoljstvo pa su samopomoć i umijeće življenja postali vrlo lukrativna industrija u kojoj svatko može unovčiti svoja razmišljanja bez ikakve odgovornosti.
Tko razmišlja o tome da pokrene privatni biznis, savjetujem mu da krene u industriju samopomoći. Premda je duhovnost u svojoj osnovi opreka materijalizmu, lani je to tržište na globalnoj razini vrijedilo gotovo 44 milijarde dolara, a čak trećina te vrijednosti ostvarila se u SAD-u odakle je sva pompa i krenula. Neki od najpoznatijih motivatora i trenera umijeća življenja godišnje zarađuju stotinu milijuna dolara, šireći svoj nauk putem literature, raznih seminara i predavanja, tečajeva na YouTube kanalima te u razgovornim emisijama na podcastima. Na Facebooku svako malo iskače reklama za neki life coach internetski tečaj, primjerice za ‘Postani najinteresantnija žena u prostoriji‘ koji nudi probne besplatne lekcije kao što su "Kako voditi konverzaciju", "48 zakona moći" i slične teme koje će i od najsramežljivijih ili najdosadnijih učiniti zvijezdu svakog društva. I neka vas ne brine što nemate službenu naobrazbu iz psihologije: u ovom su poslu legalno prihvaćene diplome kojekakvih privatnih škola ezoterije koje bujaju na internetskim kanalima i društvenim mrežama, kao i svjedodžbe o položenom tečaju joge, autogenog treninga i sličnih duhovnih tehnika. Ako ste poznati, ne morate o svojoj sposobnosti podučavanja drugih umijeću sretnog i ispunjenog života svjedočiti ni takvim dokumentima. Dovoljno je da vas svi znaju kao uspješnog kako bi vam povjerovali da znate tu tajnu na kojoj - jer niste bez razloga uspješni - možete lijepo dodatno zaraditi.
Posljednji takav primjer je holivudski glumac Arnold Schwarzenegger i njegova knjiga samopomoći "Sedam pravila koja treba slijediti kako biste ispunili svoju istinsku svrhu u životu". U opisu stoji da je taj poznati filmski snagator pravila osmislio "na temelju vlastitog putovanja ispunjenog stalnim mijenama i iznimnim postignućima i dostupna su apsolutno svakome". Dodala bih, svakome tko ima petnaestak eura kolika je cijena knjige u hrvatskim knjižarama. Po tom bi principu svaki čovjek stariji od pedeset mogao ukoričiti svoju zbirku opažanja, iskustava i razmišljanja te je nesebično, uz određenu naknadu za trud, ponuditi širokoj javnosti.
Upravo to i jest siva zona industrije samopomoći, kako u svom blogu ističe Mark Manson. No, autor knjige "Profinjeno umijeće stava j**e mi se", koja je hit u žanru popularne psihologije, tu istinitu činjenicu koristi kako bi prodao svoju literaturu kao jedinu pravu, iskrenu i u potpunosti posvećenu dobrobiti čitatelja. Ali s nekim stavovima iznesenim u tekstu "Pet problema s industrijom samopomoći" morate se složiti u potpunosti. Istina je, naime, da društvo vrši pritisak na pojedinca da mora biti sretan, jer ako to nije, onda nešto s njim ne valja. Postalo je neprihvatljivo da osoba bude potištena, tužna, ozlojeđena ili ljutita - oni koji to u nekoj fazi života jesu, riskiraju da ih se proglasi "ludima" te savjetuje da "odu u Vrapče".
Psihijatrijske bolesti su ozbiljno zdravstveno stanje, no osuditi nekog jer ima takozvane negativne osjećaje više govori o bolesnom stanju uma društva nego pojedinca: taj teror pozitivizma jednostavno negira postojanje bilo kakvog razloga za osjećaj nezadovoljstva i neraspoloženja, što dodatno deprimira onog koji se osjeća loše. Holivudski glumac Matthew McConaughey upravo je jedan od tih primjera otrovnog pozitivnog razmišljanja. Autor nekoliko knjiga o samopomoći i motivacijski govornik u svom predavanju koje se moglo pratiti na YouTube kanalu (prvo je predavanje bilo besplatno, potom uz plaćanje) govori o postizanju sreće u tonu ležerne bezbrižnosti i površne pseudopsihologije. Sve je u glavi, čovjek mora sebi svaki dan govoriti da će biti bolje, treba pogledati biku (metafora za strah) u oči i boriti se..., a izlaganje tih ‘mudrosti‘ glumac je popratio ritmičnim ljuljanjem, pljeskanjem i podvriskivanjem.
Ta me seansa podsjetila na sastanak djelatnika direktne prodaje nekih poznatih tvrtki kojem sam jednom davno i sama prisustvovala. Mislila sam tada da ću odslušati o proizvodima i otići kući, no šokirala sam se kad je u dvoranu utrčao voditelj uzviknuvši "jeste dobro? recite da ste dobro!", na što su se svi kao u transu podignuli sa stolica frenetično plješćući. Ostatak predavanja vrtio se oko osnaživanja samopouzdanja uz česte uzvike ‘ja to mogu‘. Naravno da u takvim izjavama nema ništa loše, no možda bi se uspjeh kao prodavatelj prije postigao znanjem nego isključivo pukom vjerom.
A nema ništa loše ni u tezama drugih samoprozvanih gurua i motivatora. Neke od knjiga i sama sam pročitala, a temeljile su se na određenim duhovnim praksama meditacije i metode svjesnog disanja. Pisane su jednostavnim jezikom, no prikladnim za ponavljanje mnogih već utvrđenih konstatacija čije se ishodište može naći u službenim religijama: pročitati ih crno na bijelo odista ima ozdravljujući učinak. Neke od duhovnih metoda također funkcioniraju, primjerice osviješteno disanje zaista će vas momentalno pribrati i spriječiti da djelujete u afektu. Takve knjige većinom su pisane u obliku lekcija kroz koje od stanja mentalnog kaosa dolazite do stanja mira i stabilnosti. No, nijednu nisam pročitala do kraja pa ne mogu reći je li to istina. Činjenica je da sam ih prestala čitati jer sam se osjećala bolje zbog promijenjenih vanjskih okolnosti, što je prema self-help literaturi prva greška: sreća i mir dolaze iznutra, a ne izvana, no nekiput mi takvo razmišljanje izgleda neprirodno - mi smo vrsta čiji se karakter izgrađuje kroz interakciju s drugim osobama i okolinom.
No, dok ja više nisam razmišljala o pročitanome do sljedeće duhovne krize, nekima vlastito nepridržavanje zadanih lekcija može biti još jedan dokaz da ne mogu uspjeti ni u čemu. Na jednom sam blogu s tematikom o samopomoći pročitala komentar čitateljice o neuspješnosti manifestiranja: zamislila je svog partnera točno onakvim kakvim ga je željela, sve prema uputama iz knjige i - ništa. Odgovor je bio da je kod nje sigurno riječ o dubljim traumama koje mora razriješiti uz pomoć profesionalnog psihoterapeuta, što je pošteno od autorice dotične knjige, no time je neizravno priznala da nije ni terapeut, ni učitelj, već zabavljač. Na internetskoj platformi Medium koja se bavi izdavaštvom jedna je korisnica bila mnogo stroža: napisala je da ti ljudi zarađuju na nevolji drugih nudeći nerealna i znanstveno neutemeljena obećanja postizanja željenih ciljeva bez nekog velikog truda - samo čitanjem knjige. Otprilike kao dijete za mršavljenje koje vam obećavaju da ćete i dalje jesti kao dosad, a pritom gubiti kilograme, treba tek u određeno vrijeme uzeti preporučeni napitak.
Istina je, kao u većini slučajeva, negdje na sredini. Naravno da treba promišljati o sebi i svojim postupcima te razlozima koji stoje iza njih, i svakako da treba rasti duhovno i postajati boljim čovjekom - na koncu konca, o tome govori i svaka religija. No, nisu svi sposobni na taj način razmišljati o sebi. Kao što kaže već spomenuti Mark Manson, samopomoć je za ljude "OK-do-odličnog" mentalnog zdravlja kojima će takva literatura pomoći da se usavrše, no nikako nije za ljude "OK-do lošeg" stanja uma koji se općenito smatraju manje vrijednima ili gubitnicima. Njima lekcije iz samopomoći mogu stvoriti dodatni teret ako ne postignu učinke kakve autor obećava. Samopomoć može postati i ovisnost, dovodeći labilnije osobe do stanja u kojem ne mogu učiniti ni korak u životu a da se pritom ne savjetuju s nekim od učitelja umijeća života. Na koncu, riječ je o procesu koji bi trebao trajati koliko i sam život, a ne o brzom i relativno bezbolnom rješenju nekog problema.
Stoga bi na takvom sadržaju možda trebalo staviti vidljivu oznaku "NIJE ZA INSTANT UPOTREBU".