Ivana Klasan i Tamara Martinović – dvije Zagrepčanke, agentice za nekretnine, dvije žene, dvije majke, dvije potpuno različite energije koje dišu kao jedno kad stvari krenu po zlu... Ili još gore – po planu odlučile su u knjizi "Heals&Deals" podijeliti priče i anegdote s tržišta nekretnina, a neke od njih i podijeliti s čitateljicama i čitateljima Glorije.
Zagreb se toga jutra probudio s mirisom proljeća, laganom nervozom u zraku i prometom koji tradicionalno ignorira sve zakone fizike, logike i zdravog razuma. Talia je iz svog obiteljskog gnijezda sa zapadnog dijela grada krenula na vrijeme uz posljednji gutljaj kave i još jedno „Mamaaaa, gdje su mi tenisiceee?“ iz pozadine. Vivienne je s istočnog dijela grada Zagreba krenula s točnošću švicarskog sata, u haljini bez ijednog nabora, s frizurom koja je bila ispeglana kao i njezin dnevni plan – ni jedan vlasičak nije stršio.
Destinacija: Cvjetni trg.
Misija: jutarnji ritual i ulazak u novu nekretninsku avanturu.
Cvjetni, to vječno žarište zagrebačke kulture ispijanja kava s pogledom na sve i ništa bio je već pun. Stariji gospodin u sakou već je vodio žustru raspravu s konobarom o temperaturi espressa, dok je mlada influencerica pokušavala uhvatiti kadar u kojem kava, sunce i ona izgledaju kao da su upravo izašli iz reklamne kampanje za savršen život.
Mi? Mi smo bile između – s cijeđenim sokom u ruci, tamnim naočalama, rokovnikom i osjećajem da nas čeka nešto ozbiljno.
– Kaže gospođa da je stan top lokacija, Ilica, prvi kat, visoki stropovi, originalna stolarija – pročitala je Talia s mobitela.
– Znači, prozor koji se ne zatvara od ’87. i parket koji škripi kao moj unutarnji glas kad čujem „cijena po dogovoru“ – promrmljala je Vivienne već predosjećajući katastrofu.
No, mi smo profesionalke. Cijeđeni sok je popijen, ruž je provjeren, parfem osvježen – krećemo u inspekciju.
Adresa: Ilica, tamo negdje kod Frankopanske.
Zgrada? Onaj tip zgrade koji izgleda kao da će se srušiti kad zatvoriš vrata. Vrata, inače, sumnjivo kriva. Zvono nije radilo. Naravno. Pa smo posegnule za alternativom – strpljivim kucanjem, lagano, s poštovanjem. I onda malo jače. Pa malo jače. Pa šakom.
I napokon – klik.
Vrata se otvaraju, a pred nama – scena za koju ni Tarantino ne bi imao hrabrosti.
Stoji ona.
Gospođa u šlafruku bijele boje „lanjski snijeg“, na glavi šešir koji kao da je pripadao Mariji Jurić Zagorki osobno, a oko nje...
Kaos.
Ne, ne onaj simpatični nered u stilu „imam troje djece i nisam stigla pospremiti“.
Ovo je bio... nered s pedigreom. Nered s poviješću. Nered koji bi trebao dobiti svoj ZIP kod.
U zraku miris vlage, starog laka i još nečeg što je davno zaboravilo da je imalo identitet. Zidovi s rupama, kao da su se vodili ratovi mini topovima. Na stolicama – novine. I to ne nove.
– 1945... i izdanak Narodne fronte – promrmljala je Talia pažljivo čitajući naslov dok je pokušavala pronaći slobodno mjesto za torbu.
Na lusteru – nula žarulja.
Na stolu – otprilike šest slojeva svega.
Na podu – originalni parket, da, ali s karakterom.
– Znači... stan s osobnošću… – rekla je Vivienne uz osmijeh koji je jedva sakrivao očaj.
– Da, da, cure moje, ovo je prava vila. Ovdje su bili pravi gospodski stanovi. Stolarija iz Beča, stropovi iz doba kraljevine, pogled na Ilicu – šta ćete bolje? – rekla je gospođa s pokretom ruke koji je umalo srušio porculansku mačku veličine manjeg mopsa.
Pogledale smo se.
Samo pogled. Bez riječi.
To je ona razina bliskosti kad znaš da i ona druga misli isto: „Kamo da sjednemo da ne pokupimo tetanus?“
– Možemo sjesti da porazgovaramo o cijeni? – upitala je Talia s osmijehom od kojeg bi se i Miss Universe posramila.
– A gdje, dijete moje? Pa ti se stolci nisu dirali otkad je Elvis pjevao u Las Vegasu.
Naravno da nisu.
Napravile smo korak unazad.
Zrak je bio gust. Doslovno. Osjećale smo kako nam kosa upija vlagu i priče ovog prostora.
– Gospođo, samo da znamo okvirno, koja bi to bila cijena? – pitala je Vivienne, već s laganom pripremom na unutarnji napad smijeha.
– Pa, znate... Ilica... Lokacija... Ja bih rekla jedno... 430 tisuća eura. Ali, cure moje, to je ispod cijene. Jer Ilica!
Da. Jer Ilica.
U tom trenutku mi nismo više bile agentice za nekretnine. Mi smo bile glumice u predstavi koju nismo znale da igramo. Publika? Sve mačke u porculanu.
Scenografija? Apokalipsa s bečkim štihom.
Muzika? U glavi nam je svirao Beethoven, vrlo glasno.
I da, istina je.
Ilica je najdulja ulica u Zagrebu.
Ali tog dana nam se činila još dužom.
Jer svaki metar koji nas je dijelio od tog stana bio je – blagoslov.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....