Vlatka Kolarović, bivša urednica i novinarka na HRT-u, a nova ravnateljica Pula Film Festivala koji počinje 9. srpnja, s uzbuđenjem očekuje početak najvećeg domaćeg filmskog festivala, a u Areni će joj se pridružiti i mlađi sin Bartol.
Kako ste doživjeli trenutak kada ste shvatili da se na neki način vraćate kući?
Mislim da nisam nikada zaista otišla od kuće. Svih ovih posljednjih tridesetak godina koje sam provela u Zagrebu ostala sam povezana s Pulom i Premanturom, svojim bratom Hrvojem i roditeljima koji, nažalost, više nisu živi. Ipak, neobično je ponovno tamo doista živjeti i uspostavljati nove dnevne rituale.
Sjećate li se prvog filma koji ste gledali u Areni?
Prvi kojeg se sjećam je "Za sreću je potrebno troje" Rajka Grlića, mislim da je bila 1985. Neke detalje iz filma sam zaboravila, ali sam se uvijek sjećala posljednje scene s pticama koju sam već i tada, kao klinka, dobro razumjela kao metaforu ljudskih odnosa.
Je li ljubav prema filmu počela upravo u pulskoj Areni ili je postojao neki drugi "krivac" za tu strast?
Film sam zavoljela još u Puli svog djetinjstva, odlazeći u kina kojih je tada bilo nekoliko u samom centru, a kasnije, naravno, uz profesora Peterlića na Filozofskom fakultetu. No, zapravo je teško odvojiti jednu umjetnost od druge, ne može te zanimati film bez zanimanja za književnost, kazalište, fotografiju, modu, arhitekturu, dizajn, glazbu... Sve je to i kod mene išlo u paketu.
Kako izgledaju vaši dani uoči početka Pula Film Festivala?
Tisuće mailova dnevno, neprestana iznenađenja, ali i radosno uzbuđenje da će uskoro sve biti spremno.
Hoće li vaši sinovi Jan i Bartol ove godine biti s vama u Areni?
Bartol će biti, a Jan će upravo taj dio ljeta provesti učeći njemački u Beču.
Kada biste mogli provesti večer s jednim redateljem ili redateljicom, koga biste odabrali?
Bio bi to Federico Fellini, ne samo zbog razgovora o filmu, već zbog njegovog šarma, hedonizma i duhovitosti. Mislim da bi s njim bilo divno provesti večer u nekoj rimskoj trattoriji.
Koji film možete gledati bezbroj puta a da vam nikada ne dosadi?
"Mladost" Paola Sorrentina. Obožavam taj film, vizualna preciznost kojom oslikava melankoliju, radost i smisao naših života.
Da vaš život postane film, kojem bi žanru pripadao?
Nerijetko imam osjećaj da moj život, u slobodno vrijeme, režira Woody Allen. I sretna sam sve dok ga nije preuzeo Tarantino.
Mirisi i okusi koji vas podsjećaju na mladost?
Dim cigareta i opojnih retro parfema u žutom Golfu kojim putujemo starom cestom iz Pule u Rijeku. Od boljih uspomena, borova šuma nakon kiše u Premanturi i miris i okus šumskih malina iz Gorskog kotara kamo smo Hrvoje i ja odlazili s djedom.
Što ste čitali kao klinka?
I danas, kao i nekad, kad god mi se čini da je život postao pretežak, čitam Adriana Molea. Sue Townsend najbolji je antidepresiv mog života.
Kakvu glazbu slušate kada se želite opustiti?
Uvijek sličnu već cijeli život - malo indie rocka, malo punka, malo darka i tako u krug. Nekad su to stari klasici, ali volim i nove bendove.
Što vas najbrže može izbaciti iz takta?
Gotovo ništa. S vremenom sam se naučila nositi s ljudskom glupošću, bahatošću i zlobom.
A što vas uvijek uspije nasmijati?
Moja djeca, puno se zajedno smijemo.
Koju osobinu kod ljudi najviše cijenite?
Skromost, umjerenost i dosljednost, uglavnom sve što meni nedostaje.
Omiljeni citat?
Čula sam ga davno na Stojedinici: nemojte se bojati velikih koraka jer se provalija ne može preskočiti s dva mala. I evo, upravo ga primjenjujem u vlastitom životu.
Imate li neki mali ritual za početak dana?
Dok sam živjela u Zagrebu, u zoru bih kuhala ručak. Mislim da bih mogla napisati knjigu recepata: "Ručak u 6". U Puli se veselim jutarnjoj šetnji do posla.
Koji vam je najdraži istarski specijalitet?
Juneći šugo s fužima.
Koje tri stvari biste obavezno ponijeli na pusti otok?
Knjigu, da lakše zaboravim gdje sam, parfem, da glamurozno provedem te usamljene dane, i jedne dobre čizme s kojima se lako mogu osvajati nova prostranstva.
Zemlja ili grad u koji biste se uvijek vratili?
Venecija, to je grad u koji bi trebalo ići najmanje jednom godišnje, po mogućnosti zimi, za popravak općeg stanja duha. Ne samo zato što je fascinantna već zato što samo ondje možeš ulaziti u neke nove dimenzije vremena i prostora, ali i sresti izuzetno zanimljive ljude.
Kako biste se opisali u tri riječi?
Na ovo pitanje moja djeca kažu: originalna, vesela i motivirana za tulumarenje. Nisu li to osobine koje bi morao imati svatko tko se bavi organizacijom festivala?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....