Pisac Bruno Šimleša govori o prvoj putopisnoj knjizi ‘U srcu divljine‘ u kojoj opisuje avanturu iz najluđih snova – hodanju Pacific Crest Trailom 135 dana i 4482 kilometara od Meksika do Kanade kroz divljinu SAD-a.
‘Ovo je Brunina sretna 13. knjiga, a prva putopisna‘ – tako najavljujete novu knjigu ‘U srcu divljine‘. O čemu je riječ?
U njoj sam opisao prošlogodišnju šetnju Pacific Crest Trailom. Avantura je trajala 135 dana i sveukupno sam prehodao 4482 kilometara kroz SAD od granice s Meksikom do one s Kanadom. Trail funkcionira tako da većinom hodaš sam kroz divljinu i spavaš u šatoru, a svakih četiri do šest dana naletiš na gradić ili cestu do gradića gdje se otuširaš, pojedeš sve što možeš, kupiš hranu do sljedećeg gradića i opet nestaneš u divljini.
Jeste li knjigu počeli pisati još tijekom puta?
Ne, vratio sam se bez ijedne bilješke jer doista nisam planirao knjigu. Počeo sam je pisati mjesec dana nakon povratka, kad me trail nagovorio, kao da sam poželio staviti točku na i. Kako sam tijekom traila snimao videa za društvene mreže oni su poslužili kao svojevrsni podsjetnik. Knjiga ima i više od 300 fotografija u boji pa vjerujem da će odlično dočarati ljepotu i velebnost iskustva.
Što ste novo naučili o sebi pišući prvu putopisnu knjigu?
Novo lice ljubavi prema supruzi. Ona je uvijek prva čitateljica mojih rukopisa i nijedan nije bio toliko iskrižan kao ovaj. Obično mi sugerira da nešto dodatno objasnim ili navedem koji primjer, a sada je nemilosrdno križala višak. Bio sam toliko zaljubljen u čitavo iskustvo da sam želio sve prenijeti u knjigu, ali bila je u pravu. Nije baš prvi put. No ostao sam vjeran sebi jer knjiga je ipak i unutarnji putopis u kojoj dijelim svoj doživljaj divljine, kao i života.
Što će čitatelji naučiti iz ovih 336 stranica?
Knjiga komunicira na nekoliko razina ili jezika. Jedan je ljubavno pismo divljini i prepoznat će se svi koji se osjećaju prirodno u prirodi. Drugi je oda snovima – bio je to moj dugogodišnji san i pripremao sam se nekoliko godina da ga ostvarim. Znam da neće previše ljudi poželjeti prehodati neki dugometražni trail, ali se nadam da će ih čitanje knjige inspirirati na ostvarivanje vlastitih snova. A treći jezik čine paralele između života na trailu i normalnog života. Primjerice, na trailu kažemo „embrace the suck“ – prigrliti ono što je nelagodno, a neizbježno. Umjesto da se stalno žalimo na ono što ne možemo promijeniti. Mislim da smo stručnjaci u tome, a to nam krade energiju.
Što vas je najviše motiviralo da krenete na Pacific Crest Trail i pretvorite to iskustvo u knjigu?
Snovi ne postoje da bi se odgađali, već živjeli. Ne služe da bismo benevolentnim sanjarenjem uzeli odmor od svakodnevice, već da magiju i veličanstvenost snova unesemo u svoju svakodnevicu. Želim da knjiga u ljudima pobudi želju da prisjete svojih snova i onda nađu motivaciju da ih i ostvare.
Koji dio puta vam je bio fizički i psihički najteži?
Iako nekima zvuči nemoguće, ali i kad sam redao dane od preko 50 kilometara nisam imao muskulfiber tako da sam fizički sve dobro podnosio jer sam trenirao dvije-tri godine za ovo iskustvo. No mučile su me temperature iznad 40 stupnjeva ili ljetne oluje s tučom koja je padala 10 dana zaredom ili ledeni prijevoji, prelasci nabujalih rijeka... ali na sve sam to bio spreman. Najviše su mi nedostajale moje cure, supruga i kći kao i spoznaja da ja nedostajem njima. To je bila velika cijena za ispunjenje sna. I zato sljedećih par godina ne planiram ništa slično, no vjerujem da će biti još sličnih šetnjica u malo daljoj budućnosti.
U knjizi spominjete da su vam “divlji ljudi” ponekad bili veći izazov od životinja – možete li to malo objasniti?
Naravno da ne podcjenjujem opasnost koju donose divlje životinje, i medvjedi i pume i čegrtuše. Baš je početkom travnja bio jedan smrtni slučaj na toj stazi. Nažalost, događa se. Ali ako pratiš sva pravila, šanse su zapravo male. S druge strane, kod divljih ljudi ne vrijede nikakva pravila i njihovo je ponašanje još nepredvidljivije. A i kad smo kod komparacija – lakše mi je s pitomim ljudima divljine, nego s divljacima u civilizaciji.
Kako vas je 135 dana u prirodi, daleko od obitelji i civilizacije, promijenilo kao osobu?
Nemam sada holivudski odgovor da sam se totalno promijenio jer sam i u ovih 47 godina već saznao nešto o sebi. Ali još sam dublje pustio korijene u divljinu, još čišće osjećam svetost života i još jasnije osjećam zahvalnost za sve čisto u životu. Od ljudi do prirode... Posebno sam zahvalan predivnim ljudima iz naših krajeva koji su se vozili satima da bi me nahranili i podržali – Gordani, Nenadu, Mileni, Katarini, Nikoli i Mirjani te Frani i Ireni koji su bili moji osobni trail anđeli. Ovakav trail ti omogući najbolje upoznavanje sebe, ali i upoznavanje najboljih ljudi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....