Nakon što je prošao Pacific Crest Trail, legendarnu stazu u SAD-u, zagrebački pisac i sociolog Bruno Šimleša otkriva s kakvim se izazovima suočavao hodajući kroz pustinje, šume i planine te koliko ga je to promijenilo fizički i mentalno
Zagrebački pisac i sociolog Bruno Šimleša (46) otvorio nam je vrata svog doma u zapadnom dijelu Zagreba s osmijehom na licu. Ne onim uobičajenim, već nekako dubljim dubljim, mirnijim i ispunjenim zahvalnošću. Kako i ne bi kad je nedavno okončao avanturu koju rijetki imaju hrabrosti i izdržljivosti zamisliti - 134 dana hodanja kroz Pacific Crest Trail. Ta legendarna pješačka staza nalazi se u SAD-u, dugačka je 4250 kilometara, a Bruno ju je prešao s impresivnih šest milijuna koraka, napravivši dodatnih 200 kilometara na dodatnim izletima u blizini traila. Noći je provodio u šatoru, izložen nepredvidivim situacijama - od žestokog sunca i snažnog vjetra, do tuče i medvjeđih glasova - dok je njegova svakodnevica bila ispunjena izazovima i ritmom prirode koji neumoljivo diktira tempo. Još uvijek se nije aklimatizirao, no, kako kaže, nije se teško naviknuti na svakodnevni topli obrok, čist krevet i krov nad glavom - a najmanje na zagrljaje njegove supruge Maje i kćeri Anabele. Prolazio je kroz pustinje, planinske lance, guste šume i beskrajne visoravni, testirajući svoje fizičke i mentalne granice. Od prvih desetak kilometara ujutro do iscrpljujućih završetaka dana, Trail je istovremeno bio izazov i meditacija. Bio je to prostor za iskušavanje sposobnosti snalaženja u samoći, mjesto u kojem se ispituju granice, ali i gdje se otkrivaju ljepota i sloboda.
Kako su izgledala vaša protekla četiri i pol mjeseca?
- Pacific Crest Trail je planinarsko-pješačka staza. Počinje na granici sa Meksikom u mjestu Campo, nastavlja se kroz Kaliforniju, Oregon i Washington i stiže do granice s Kanadom. Svakih četiri do pet dana naišao bih na gradić u kojem sam se otuširao, dopunio zalihu hrane, oprao odjeću i obično bih spavao u motelu ili kampu. U nekima od njih bio sam smješten kod lokalaca koje zovemo “trail anđelima”. To su ljudi koji pomažu planinarima jer cijene ono što radimo i prime nas u svoj dom, osiguraju normalan krevet, tuš i vešmašinu. Nakon toga opet bih nestao u divljini, gdje priroda određuje granice i ritam, te nastavio noćiti u šatoru pod vjetrom, kišom, tučom, suncem. I tako stotinjak noći u šatoru, a 30-ak u gradićima. Moraš biti vrlo kreativan s održavanjem higijene i vrlo odlučan u smislu da ti ne dosadi iz dana u dan raditi toliko kilometara. Krenuo sam s 35 kilometara dnevno, a zadnja dva mjeseca završio s pedesetak.
Kako je izgledao prosječan dan kad niste bili u gradu?
- Buđenje u pet ujutro, kretanje u pola šest, obično bez doručka. Pojeo bih tek proteinsku pločicu. Nakon desetak kilometara hodanja, kada bih naišao na neki predivan pogled - odlučio sam doručkovati. Do ručka oko 13,14 sati bih obično prehodao tridesetak kilometara i onda krenuo dalje razmišljajući gdje bih mogao spavati. Tek nakon ručka shvatio bih otprilike gdje sam i koje mi je sljedeće potencijalno kamping mjesto. Postoji aplikacija koja se zove Far Out, koja označava gdje je voda, mogući kamp, idući grad ili cesta, pa otprilike znaš što slijedi. Ali ljudi se na putu često izgube - ja, srećom, nisam. Zato sam sa sobom imao mali SOS satelitski uređaj za svaki slučaj preko čega sam stalno bio u kontaktu sa suprugom Majom ili drugim hodačima. Hodao bih do šest poslijepodne, a sat, dva kasnije već bih spavao.
Cijelo vrijeme ste hodali sami?
- Većinom da. Na tom putu većina su samci, ali neki se putem spoje pa nastave zajedno. U pustinji sam hodao s ekipom, ali više mi je pasalo da hodam solo jer mi je jednostavnije. Primjerice, ekipa kojoj sam se priključio došla je do jednog prekrasnog vrha samo da bi napravila Instagram fotku, dok sam se ja ondje htio zadržati koji sat i uživati u pogledu.
Što ste sve nosili u ruksaku?
- Ruksak je u prosjeku imao petnaest kilograma, no to varira jer ovisi o količini hrane i vode. Nakon posjeta gradu ruksak je teži, ali kada ostaneš na onim zadnjim namirnicama, onda je to znalo biti i manje. Nosio sam mali lončić, plamenik, jeo sam dehidrirane stvari i ono što može stati - juhe, rižu, tjesteninu. Filter za vodu je obavezan dio opreme. U ruksaku ti je spavaća soba, kuhinja, garderoba... Jedino dnevni boravak ne nosiš na sebi, nego je svuda oko tebe.
Ali vratili ste se vidno mršaviji?
- Da, skinuo sam devet kilograma pa ih sada imam 78. U jednom trenutku to je bilo čak dvanaest kila minusa, ali sam zadnja dva mjeseca vratio tri jer sam dodao proteinske shakeove i pojačao obroke. Prvo odlazi voda, zatim masnoća, a onda počnu odlaziti mišići. Kako je prvih tisuću kilometara samo kalifornijska pustinja, dnevno sam pio deset litara vode. Bio sam konstantno izložen suncu i tražio izvore vode, a temperatura je bila i blizu četrdeset stupnjeva. Spašavali su me potoci, tamo sam i kuhao, ali koliko god bih popio, uvijek sam bio deficitu. Ondje bi uzeo vodu za idućih dvadeset kilometara. Moraš smršavjeti na tom putu, pogotovo jer sam hodao nešto više od prosjeka, ali s devet kila sam vrlo zadovoljan.
Je li vam nešto od opreme nedostajalo na putu?
- U ruksaku nema mjesta za sve što bi ti moglo zatrebati pa to što nedostaje naručiš ili kupiš u sljedećem gradu. Tako sam tijekom traila morao naručiti pet pari tenisica. Prve su pukle nakon samo 300 kilometara. Đon je pukao i imao sam osjećaj kao da sam hodao po žiletima, ali sljedeći parovi su izgurali više.
Kako ste se snašli?
- Bio sam u pustinji, sto kilometara od najbližeg grada. Srećom, bio sam bio s grupom ljudi i jedan je prijatelj imao ljepilo za šavove na šatorima pa smo tako “zalijepili” džon.
Što još nije teklo po planu?
- Luftić za spavanje probušio mi se u planinama na visini od 4000 metara, gdje ima snijega. Ispuhavao se svakih sat vremena, a ja sam se budio i ponovno ga pumpao jer je na podu bilo ledeno. Sve su to čari putovanja. Svako jutro ispuhuješ luftić i svaku večer ga pumpaš. Cijelu sobu imaš u tom ruksaku.
Jeste li na putu imali kakvih zdravstvenih tegoba?
- Dosta dobro sam sve podnio, iako sam jedan dan imao crijevnih tegoba zbog loše piletine iz supermarketa. Ne želim se toga ni prisjećati. Pred kraj sam imao ozljedu zbog opekline - kada sam si slučajno izlio kipuću juhu na tenisicu, ali srećom, potok je bio blizu. Nogu sam držao u njemu četiri sata i uspio se zaliječiti. Brinulo me da se rana ne inficira, no znao sam što trebam raditi i sve je prošlo dobro. Zanimljivo je da nisam imao upalu mišića, a nisam ni mentalno klonuo.
Znači da ste bili dobro pripremljeni?
- Da, dvije godine sam trenirao za ovo. Hodao sam po našim planinama i trenirao četiri puta tjedno - sam ili s privatnim trenerom. Supruga Maja i ja smo valjda jedini koji imamo orbitrek u stanu - a da ga redovno koristimo.
Što vas je motiviralo na ovaj pothvat?
- Htio sam neki izazov od kojeg će mi klecati koljena i zagrijati se duša, a oduvijek volim prirodu i divljinu. Pa i na bračno putovanje otišli smo na Aljasku. Ljeta smo znali provoditi u Norveškoj i na Islandu. To mi je puno prirodnije nego biti u nekom velikom gradu. A i htio sam nešto veliko prije svog 50. rođendana.
Znači, kriza srednjih godina?
- Nije kriza srednjih godina jer sam prezadovoljan svojim životom u Hrvatskoj. Samo sam poželio nešto što će me testirati od A do Ž. Ali kćer je rekla da sam mogao kupiti motor, a ne otići na četiri i pol mjeseca. To je ideja da sebi dokažem da mogu jer znam da mogu, ali san je dovoljno ogroman da lako isklizne iz ruku. Treba se svašta posložiti da bih to realizirao i onda sam si postavio granicu da to napravim do pedesete.
Što je bilo najzahtjevnije na putu?
- Pri kraju, kada su u Washingtonu bili požari, zbog dima nisam mogao normalno disati pa sam prvog dana napravio samo 34 kilometra. Bilo je vruće i sparno, još tehnički zahtjevan trail - kamen na kamenu - i još i dim! To je trajalo pet dana i dim je baš ukrao kisik. Trail se zatvorio taman jedan dan nakon što sam prošao tu dionicu. Najgore je bilo hodati po opožarenim područjima - crna debla u crnoj prašini. No svaki dan ima svoj izazov. Nekad u jednom danu imaš četrdeset prelazaka rijeka. Moraš ih ili prehodati po kamenju ili proći kroz rijeku koja te želi odnijeti i ledena je za poludjeti jer baš i nema previše mostova.
Jeste li imali susrete s medvjedima?
- Oni me nisu previše brinuli jer postoje jasna pravila ponašanja. Ako si sam, malo pjevaš - a od mog pjevanja svi bježe. Prvi medo je bio u središnjem dijelu Kalifornije, u jednom od planinskih masiva, na tri metra od mene. Na svu sreću, on se više uplašio od mene pa je pobjegao u drugom smjeru. Drugi je svratio na terasu restorana ski resorta, ali je samo prošao. Čuo sam ih nekad oko pet ujutro iz šatora. Ali već godinama nijedan medvjed nije napao ni jednog hodača koji se drži pravila. Na trailu nema grizlija, s njima zna biti nezgodnije.
Čime ste bili najviše oduševljeni?
- Ljepotom ljudi i prirode. Primjerice, u Kaliforniji, iako je to pustinjski dio, prolaziš kroz tri planinska masiva, tako da si u pustinji 200 kilometara pa se popneš na planinu i opet spuštaš u pustinju: fenomenalan pogled jer vidiš pola svijeta. Fascinantno je bilo penjati se i na Mount Whitney - najviši vrh Amerike ne računajući Aljasku. Tamo sam se penjao u jedan u noći, da na vrhu dočekam zoru. Bilo je ledeno, užasan vjetar i temperatura ispod nule, ali osjećaj je bio neopisiv. Kao i kad sam spavao pod zvijezdama na vrhu Clouds Rest u Nacionalnom parku Yosemite. Zalazak i izlazak sunca bili su spektakularni i meni je to nešto sveto.
Što vam sve prolazi mislima u toliko dana samoće?
- Uglavnom sam bio u sadašnjosti i samo bivao. Nisam tamo išao da pronađem “novog sebe”, želio sam samo testirati svoje granice i uživati u divljini. Istina je da imaš vremena razmišljati o svemu, no trećinu vremena sam slušao podcaste, ali i sve epizode Seinfelda - svih devet sezona, a druge dvije trećine bio u trenutku
Kome je teže pala razdvojenost - vama ili supruzi Maji?
- Pa mislim da je meni bilo malo lakše. Srećom, posjetila me na otprilike pola puta, na sjeveru Kalifornije, i zajedno smo bili četiri dana. To mi je dalo snagu za dalje. Teško mi je bilo bez mojih cura, ali vratio sam se puno mirniji, ispunjeniji, potpuno u zenu.
Kakav je osjećaj stići na cilj, jeste li plakali?
- Zapravo sam već posljednjih nekoliko dana isplakao sve to zamišljajući završetak. Cijelo iskustvo bilo je puno emotivnije nego što sam mislio da će biti. I da - doslovno sam plakao u mnogo navrata. Nekima se to možda čini nedovoljno muževno, ali meni se živo fućka - bio sam emotivan i jednostavno pustio suze. Primjerice, slušao sam glazbu i naišla je pjesma koja je posebna meni i mojoj kćeri. Kad je bila beba, Maja ju je dojila tijekom noći, a ja bih je preuzimao u pet ujutro i tada bismo uvijek započinjali dan jednom jedinom pjesmom - Yiruminom “River Flows In You”. Kad čujem tu pjesmu, gotov sam. Mogli su me tamo skupljati po planini. I sama ta završnica traila... Zadnja dva dana padala je ledena kiša, moja desna noga bila je omotana vrećom za smeće da opeklina ostane suha, jer ako se smoči veća je šansa da će zavoj pasti i da će se rana inficirati. Svakim korakom približavaš se kraju i u glavi ti prolazi cijelih četiri i pol mjeseca puta. Jako emotivno. A dodatno je bilo posebno kad me dočekao naš Splićanin Frane. Dok sam još bio u pustinji, rekao mi je da bi htio biti dio tog završetka. Našli smo se baš na granici. On je došao s kanadske strane, vozio se dva sata, zatim trčao trinaest kilometara do granice, dok sam ja sa svoje strane hodao 25 kilometara. Dočekao me s burecima - pametan čovjek - ne s jednim, nego s nekoliko bureka. Snimio je trenutak mog ulaska u cilj i proveli smo neko vrijeme zajedno. On je bio jedan od šestero iz ovih krajeva koji su me tako iznenadili na trailu i hvala im svima!
Avantura je imala i humanitarni aspekt?
Da, kad imam malo više pozornosti javnosti volim to iskoristiti da nekome pomognemo pa smo tako preko platforme Čini pravu stvar prikupili 17.000 eura za udrugu ‘Sve za nju‘ koja pruža besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka te za Zakladu Ljiljana Pranjić - živi svoje snove. Ovo je bio moj san pa sam mislio da je najsmislenije ovu avanturu iskoristiti da pomognemo i drugima u ostvarivanju snova.
I što dalje - knjiga, dokumentarac, planiranje novog traila...?
- To je kao da pitate ženu koja je rodila tek rodila treće dijete, kada će četvrto! Sada je vrijeme za odmor, grljenje i provođenje vremena s obitelji. A vidjet ćemo, možda trail odluči da napišem i knjigu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....