Beč ovog prosinca otvara vrata hrvatskoj umjetnosti: u prestižnom Künstlerhausu 16. prosinca bit će predstavljena izložba "Pjena dana", izbor iz impozantne zbirke kolekcionarke Dagmar Meneghello, kojoj će se austrijska publika moći diviti sve do 8. veljače 2026. godine. Riječ je o ekskluzivnom presjeku suvremenog hrvatskog slikarstva i kiparstva, izdvojenom iz kolekcije koju je Meneghello, jedna od najstrastvenijih čuvarica domaće umjetničke scene, stvarala više od šest desetljeća. Tijekom tog razdoblja prikupila je više od tri tisuće djela - opus koji je svrstava među najvažnije privatne kolekcionarke u Hrvatskoj - a izložba "Pjena dana" donosi upravo najizazovnije i najprepoznatljivije ulomke te bogate umjetničke riznice.

"Pjena dana" je snažan, poetski naslov. Što on osobno znači vama i zašto ste ga izabrali za ovu izložbu u Beču?

- Čista radost i ljepota. To je bio prvi prizor oku dok sam stajala 1965. na grebenu pokraj mog budućeg doma i gledala more. "Pjena dana" je alegorija o krhkosti života, prolaznosti ljubavi i neizbježnosti smrti. Osamdeset i dvije su mi godine, vodim utrku sa životom kako bih što više sredila svoju zbirku i stotine kutija raznog materijala o umjetnosti, životu, povijesti obitelji, stranica sreće i opsežnih opisa nesreća koje su pratile moju sudbinu. Izložba u Beču sjećanje je na svjetlost tog prvog dana na Palmižani koju nisam htjela ispustiti čitav život. Smatram je velikom časti mojoj strastvenoj predaji umjetnosti, koju prenosim s pustog škoja u nekadašnju metropolu ogromnog carstva. Boris Vian, pisac romana "Pjena dana", koji duhovno prožima ovaj moj projekt, spaja humor i tugu, istodobno apsurdno i duboko emotivno. Za dvije stvari valja živjeti, kaže Vian, za ljubav i muziku. Ljubav je kratkotrajna, ne možemo je zadržati, čak ni kada se žrtvujemo do kraja. Umjetnost mi je spasila život, dala čvrstu podlogu da izdržim na otoku bez ijedne civilizacijske tekovine, struje, vode, kanalizacije, zapravo bez ičega, pa i telefona, televizije, muzike. Moja obitelj Claudius von Claudenburg i von Gebauer vuku staro austrijsko korijenje. Dvije zemlje su 400 godina dijelile kulturu, povijest i mentalitet. Svaki kontakt, svako približavanje je od obostrane koristi, moralo bi biti češće i kontinuirano.

Sjećate li se prvog umjetničkog djela koje ste unijeli u svoj dom?

- Da, to su tri pastela Ordana Petlevskog, i još ih obožavam. Kupila sam ih 1963., sebi za dvadeseti rođendan. Već sam radila u Vjesnikovoj kući, kao mladi uspješni novinar Večernjeg lista i zarađivala za svoj život.

Prvu umjetničko djelo kupila je kao mlada novinarka 1963., sebi za dvadeseti rođendan

VEDRAN PETEH/CROPIX CROPIX

Jedna ste od najutjecajnijih hrvatskih kolekcionarki. Jeste li ikada bili svjesni da gradite nešto što će imati kulturnu težinu daleko izvan osobne zbirke?

- Za hrvatsku likovnu branšu, posebno metropolu, bila sam autsajder, neka žena na nekom otoku izlaže neke umjetnike. U biti kao da nisam postojala u kulturnom svijetu ove zemlje. Sve dok me jedan od mladih umjetnika iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, Gera Grozdanić, nije pozvao da izložim za 50 godina sakupljanja kolekciju u Muzeju savremenih umetnosti Vojvodine u Novom Sadu. Potom me pozvala i velika grafička umjetnica Amra Zulfikarpašić da izlažem u Sarajevu u Collegiumu Artisticumu na gotovo 2000 četvornih metara, gdje sam dobila brojne pohvale. Nakon toga su uslijedile mnogo manja izložba, ali puna posjetitelja u Zagrebu u Klovićevim dvorima, pa u Splitu u Palači Milesi, predivnoj Palači Vitturi Muzeja Kaštela te u Galeriji Emanuela Vidovića, a 2024. vrlo velika i uspješna izložba u Grazu u okviru 15 godina stare manifestacije DESIGNMONAT GRAZ našeg velikana Borisa Bućana. Zatim su tu i stalne prezentacije u salonu na Gvozdu, a prisutna sam i u kulturnim projektima za Grad Zagreb. Odradila sam veliki posao za razvoj turizma Hvara i Hrvatske, pokazujući primjerom da se moramo predstaviti posjetiteljima kao kulturna sredina, a gostu dati više od sunca i mora te upitnog smještaja. Hvar me nikad nije cijenio, niti moju kolekciju koja je nastala na njemu. Nije se oglasio za ovu moju izložbu u tako važnom muzeju, a ja sam ipak već od 1967. Hvaranka.

Izložba prikazuje antologiju hrvatskog slikarstva i kiparstva. Što je, prema vašem mišljenju, ono što hrvatsku suvremenu umjetnost čini - prepoznatljivom?

- To mi se čini pretencioznim. Umjetnici koji su me posjećivali na Palmižani, radili na njoj ili pod utjecajem ambijenta, klime, sunca, mora, raslinja, raznih su generacija. Na ovoj izložbi zbog velikog broja slika birala sam umjetnike rođene do šezdesetih prošlog stoljeća. Bilo je strahovito teško napraviti izbor, napravila sam nekoliko stotina skica. I dalje bih mijenjala da nisam morala poslati popis. A onda mi je žao brojnih dobrih umjetnika i slika koje neće biti predstavljene. Ima velikih umjetnika koje stjecajem mog života nisam nikada srela, čak i ako sam to jako željela. Ima umjetnika koje nisam mogla iz financijskih razloga kupiti. To je i razlog zbog čega sam ostavljala brojne umjetnike - postali su poznati i za mene nedostupni. Ponekad razmišljam kako bi izgledala moja kolekcija da sam imala dovoljno novca da kupim ono što sam pronašla, meni važnim. Ali nisam. Palmižana je uvijek bila nezasitna, koliko god ste radili i zarađivali, njoj je bilo premalo. Ne vidim hrvatsku umjetnost u hrvatskim granicama. Mi smo dio Europe, uvijek smo tu pripadali. Dobrog umjetnika prepoznate po tome što njegov rad ne možete zamijeniti ni s kim drugim. Linija, potez kista, ritam, kompozicija - sve je njegovo. Čak i kad mijenja medij ili ciklus. On ima svoj prepoznatljiv svijet. Kad vidite jedno djelo i odmah osjetite čitavu atmosferu, poetiku, čak filozofiju koju umjetnik nosi, to je znak velike stvaralačke snage. Nije bitno je li rad lijep ili "tehnički savršen". Bitno je da se osjeti unutarnja nužnost - da djelo nosi razlog zašto postoji. Dobar umjetnik ne radi samo ono što je sigurno i dopadljivo. On ide tamo gdje ga vodi znatiželja, riskira, mijenja se, raste. Postoji osjetljivost prema svijetu, patnji, ljepoti, ritmu stvari. To se ne može naučiti - samo se produbljuje. Ne mora se svima svidjeti, ali dobro umjetničko djelo ne bi trebalo ostaviti ravnodušnim.