Cijenjeni splitski pisac izdao je novi krimić čiji je glavni lik bivši novinar koji je počinio ultimativnu izdaju - bavio se PR-om dok je još uvijek bio novinar.
"Pisci u Hrvatskoj ne žive od književnosti", govori nam Jurica Pavičić (59), jedan od najutjecajnijih pisaca generacije. Upoznali smo ga prvo kao novinara, kolumnista i filmskog kritičara, sve dok u svojoj 32. godini nije napisao prvi roman "Ovce od gipsa". Iako iza sebe ima niz uspješnih romana i objavljenih knjiga, pa i novi krimić imena "Usta puna mora", nastavlja raditi kao novinar, zbog čega njegove tekstove i danas možemo čitati u dnevnim novinama, tjednicima i na portalima.
"Ako ste novinar, to vas tjera da budete znatiželjni. Moraju vas zanimati ljudi, društvo, prostori u kojima niste bili, aspekti stvarnosti o kojima nešto ne znate. Ta znatiželja vam onda otkrije teme koje se mogu preseliti i u prozu. Osim toga, novinarstvo vas natjera da pišete brzo i pišete svaki dan, što je dobar trening za pisca. Nema čekanja ‘inspiracije‘", objašnjava Splićanin koji tako temu nekretninskih makinacija na Jadranu istražuje kao novinar i kao pisac.
Za razliku od novinarstva, gdje je ritam dnevni, pisanje romana je drugačije, objašnjava Pavičić. "Sami ste u sobi dvije godine, pišete te dvije godine jedan te isti tekst, a negdje nakon sedam-osam mjeseci izgubite ikakvu distancu, nemate pojma ima li to što pišete veze s mozgom. Novinarstvo je kao šus adrenalina: danas pišete, sutra je u novinama, preksutra se zaboravi. Meni od toga prokola krv. Kad ujutro znam da mi je tekst u novinama, uvijek mi dan počne bolje. To me veseli još od doručka i kave. Nikad nisam izgubio taj osjećaj", otkriva Pavičić koji trenutno na tjednoj razini ima tri roka - za filmsku preporuku, recenzentsku rubriku i kolumnu, a često mu kapne i još neka velika tema za vikend priloge.
Dvije jeseni i dvije zime
Gotovo svaki dan piše novi tekst i održava kondiciju, pa je svoj najnoviji roman napisao relativno brzo, za petnaest mjeseci. Iako mu inače za svaku knjigu trebaju dvije jeseni i dvije zime (tijekom ljeta ne piše prozu), ovaj je roman bio kraći i jednostavniji po strukturi, sa samo jednom pripovjednom perspektivom i konvencionalnom kompozicijom. No, proces pisanja ovog djela bio je isti kao i inače.
"Prvo slažem nešto što ja zovem filmski treatment. Slažem kompoziciju: nižem poglavlja po redu i ispišem sinopsis svakog od njih. Na kraju dobijem nešto što zovem maketom romana - kod ‘Usta puna mora‘ ona je imala više od 40 stranica. Taj dio posla može trajati kraće ili dulje, ovisno jesam li odmah našao kompozicijsko rješenje. Recimo, kod ‘Crvene vode‘ sam šest mjeseci prtljao, kopi-pejstao dok nisam našao kompozicijsku formulu s kojom sam bio zadovoljan. Tek kad je to gotovo, kada apsolutno nema dilema koju knjigu pišem, počnem pisati prvu rečenicu", priznaje Pavičić i dodaje da piše dalje po redu tako da iza sebe ostavlja čisti tekst i ne vraća se natrag. "Kao netko tko čisti pod mokrom krpom - ostavljaš iza sebe čisto i ne vraćaš se natrag da ne ‘išporkaš‘ ono što si već prošao", opisuje Splićanin koji svoj rodni grad upisuje u svaki roman koji objavi.
Neizostavan i stalni lik
"Biti Splićanin je moj jedini stvarno jaki identitet, to me puno jače afektivno angažira nego regija ili nacija. Kao i puno Splićana, mogu se identificirati s pjesmom Dina Dvornika ‘Ništa kontra Splita‘. Volim pisati o Splitu. Pišem o njemu desetljećima, tako da sam ispratio te njegove neobične transformacije: od zagađenog socijalističkog industrijskog rada, ‘jadranskog Sheffielda‘, preko ‘južnog Bronxa južne Hrvatske‘ u doba rata i heroina, pa do hipsterske Ibize i, sada, destinacije za mlade partijanere. Zanimljivo je kako u Splitu stoje iste fizičke zgrade, spomenici, stupovi, sfinge, a sve drugo je tako promjenjivo i iz korijena nestalno", primjećuje Pavičić koji je u svojem novom romanu u središte splitske radnje stavio bivšeg novinara koji je postao "persona non grata" zato što se bavio PR-om dok je bio novinar, zašavši tako u područje teškog sukoba interesa.
Pavičićev protagonist je Goran Najev, umirovljeni novinar kojeg je namjerno opisao tako da čitatelje pomalo nervira - nije htio da ga bezuvjetno simpatiziraju. "Ali, ako ste pisac, onda ne možete svoje likove tretirati tako da ih odmah osudite. Pokušavam tom liku, koji se ne ponaša baš najuzornije, dati njegove razloge: razloge koji su ekonomski, ali i emocionalni, sentimentalni. Uvijek želim dovesti čitatelja na moralni tanki led. Da pomisli: ‘On radi nešto što nije u redu, ali vidiš, je*emu, i ja bih na njegovom mjestu postupio tako‘", opisuje Pavičić.
"Srce mi se cijepa"
"Kriminal nikad ne raste u zrakopraznom prostoru - kriminal uvijek izlazi iz društva, a pošto se društva razlikuju, moraju se razlikovati i krimići. Najgora je stvar kad ljudi u Hrvatskoj pišu američki krimić i mehanički ga presađuju u Hrvatsku. Krimić u Hrvatskoj mora počivati na hrvatskim institucijama, hrvatskom javnom sektoru, hrvatskom sudstvu, modelu obitelji, ekonomiji...", govori Pavičić koji, ipak, svakom svojem romanu pristupa i kao kritičar.
No, ima i svoje male rituale koji mu pomažu da u cijelom tom moru riječi ipak ostane s nogama na kopnu. Tako obožava Marjan, na kojemu se ljeti kupa, a ostatak godine biciklira. "Dok bicikliram slažem tekst u glavi, tada sam savršeno fokusiran i dolaze mi ideje. Jako me pogodilo što je ostao opustošen nakon orkana sredinom srpnja. Neki od meni najljepših i afektivno najvažnijih prostora u životu sad su neprepoznatljivo devastirani. Srce mi se cijepa kad prolazim tuda. Istog bih časa žrtvovao jednu svoju knjigu da mogu vratiti Marjan kakav je bio prije 10. srpnja", iskreno priznaje pisac koji uz bicikliranje i pješačenje, obožava planinariti, brinuti o svojoj brodici i kuhati.
"Danas sam na splitskom pazaru našao prve vrganje, upravo sam ih zažutio na maslacu u bijelom vinu. Volim kuhati sezonski. Kraj ljeta je dio godine kad volim sve oko balancana: parmigianu, balancane punjene njima samima, musaku od balancana. Sad je i period mladog crvenog fažola. I počinju gljive. Inače su nam doma kuharske uloge rodno izokrenute: ja kao muško više volim ‘žensko‘ kuhanje kao što su pirjanje, točevi, stvari na žlicu i juhe, a žena puno bolje od mene peče i gradalaje", zaključuje uspješni pisac.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....