Irski glumac Liam Cunningham (65) publici najpoznatiji po ulozi Davosa Seawortha u kultnoj seriji "Igra prijestolja" te ulozi u Netflixovoj seriji "Problem tri tijela", došao je na Slano Film Days. Tijekom bogate karijere ostvario je niz zapaženih filmskih uloga, među kojima se posebno ističe ona u nagrađivanoj drami "Glad" redatelja Stevea McQueena, gdje je s Michaelom Fassbenderom ostvario jednu od najdojmljivijih scena suvremene kinematografije.

S Jasmilom Žbanić, Christine A. Maier i Mirom Purivatrom

EDIM TURčINOVIć/NOVAGENUS

U Slanom Cunningham sudjeluje u Filmskom razgovoru s višestruko nagrađivanom redateljicom i scenaristicom Jasmilom Žbanić, dobitnicom Zlatnog medvjeda za film "Grbavica" te autoricom Oscarom nominiranog filma "Quo vadis, Aida?", ali pronašao je vremena za intervju za Gloriju.

"Igra prijestolja" donijela vam je ulogu Davosa Seawortha, no tijekom karijere jednako ste uspješno gradili put između intimnih nezavisnih filmova i velikih franšiza poput "Gladi", "Problema triju tijela" i "Sukoba titana". Doživljavate li te svjetove jednako različitima kao što izgledaju izvana ili je glumački posao u osnovi isti?

"To je pomalo kao razlika između kazališta i filma. Temelj zanata ostaje isti - i dalje pokušavate razumjeti lik, njegove motive i emocije - ali se kontekst u kojem radite značajno mijenja. Kada radite na velikim produkcijama poput "Sukoba titana" ili "Mumije", s budžetima od 150 ili 200 milijuna dolara, razmjeri svega postaju drukčiji. Kod takvih projekata sve je veće: scenografija, broj ljudi na setu, tehnička logistika i sam vizualni spektakl. To se odražava i na način pripovijedanja. ‘Veće‘ često znači i ‘šire‘ – kamera se udaljava, kadar obuhvaća više prostora, a naglasak se stavlja na veličinu svijeta koji gradite.

Mislim da je "Igra prijestolja" dobar primjer toga. Prva sezona bila je vrlo intimna i fokusirana na likove. Kako je serija rasla i postajala sve uspješnija, tako su rasli i njezina ambicija i budžet. Dvorci su postajali monumentalniji, bitke veće, krajolici impresivniji, a cijeli svijet sve epskiji. Ipak, osobno volim oba svijeta. Veliki holivudski filmovi imaju nevjerojatnu zabavnu vrijednost. Oni su poput vožnje roller coasterom - uzbudljivi, spektakularni i osmišljeni da publici pruže iskustvo. S druge strane, često su upravo manji, intimniji filmovi oni koji ostavljaju najdublji trag jer se bave temama koje ostaju s vama dugo nakon što odjavna špica završi. Zato ne mislim da je jedno važnije od drugoga. Različiti su po razmjeru i namjeri, ali oba imaju svoju vrijednost. Jedno vas poziva na veliko putovanje, a drugo na dublje promišljanje. Kao glumcu, privilegij mi je imati priliku raditi u oba svijeta."

Slano vas smješta u malo mediteransko okruženje, daleko od velikih konvencija i masovne popularnosti koju Igra prijestolja i dalje privlači. Što tražite na festivalima poput ovoga, a što vam veliki festivali više ne mogu ponuditi?

"Mislim da veliki festivali često postanu žrtve vlastitog uspjeha. Cannes, Toronto, pa čak i Sundance s vremenom prerastu u golema događanja koja funkcioniraju poput dobro podmazanih strojeva. To ima svojih prednosti, ali istodobno postaje sve teže ostvariti istinski ljudski kontakt. Upravo zato događaji poput ovoga imaju posebnu vrijednost. Neposredno prije ovog razgovora sudjelovao sam na jednom sjajnom susretu s mladim glumcima i glumicama iz regije. Razgovarali su o svom radu, kazalištu, filmu i izazovima s kojima se susreću na početku karijere. Uvijek je inspirativno vidjeti ljude koji imaju strast prema onome što rade, koji žele učiti, napredovati i povezivati se s drugima.

Ono što intimniji festivali omogućuju jest nešto što se na velikim manifestacijama često izgubi - prostor za razgovor. Ovdje doista možete sjesti i razgovarati s ljudima čiji rad cijenite. Primjerice, ovdje je i Maggie Gyllenhaal. Nakon iznimno uspješne glumačke karijere napravila je impresivan prijelaz u režiju i sada postiže veliki uspjeh s novim filmom u kojem glumi Jessie Buckley. Fascinantno je promatrati umjetnike koji nastavljaju razvijati svoj talent i pronalaziti nove načine izražavanja. Radio sam i s Maggieneim suprugom Peterom prije petnaestak godina u Južnoj Africi. On je divan kolega i netko tko je izgradio zaista respektabilnu karijeru.

S Peterom Sarsgaardom u Slanom

EDIM TURčINOVIć/NOVAGENUS

Najljepši dio ovakvih festivala jest osjećaj zajedništva. Ne volim baš riječ ‘industrija‘ jer zvuči previše mehanički za posao koji se temelji na ljudima i pričama. Kada se okupimo na mjestima poput ovoga, dijelimo iskustva, uspjehe, neuspjehe i sve ono što dolazi između. Tada više niste samo osoba koja sa svojim agentom čeka sljedeći posao. Postajete dio zajednice. A osjećaj pripadnosti i međusobne podrške jedna je od najljepših stvari koje ovaj poziv može ponuditi."

Uloga u filmu "Glad" Stevea McQueena često se ističe kao jedan od vrhunaca vaše karijere - izvedba izgrađena gotovo isključivo na suzdržanosti i tišini. Vjerujete li da publika i redatelji danas još uvijek imaju povjerenja u takvu glumu?

"Mislim da se ta potreba nije promijenila. Postoji stara izreka da se vremena mijenjaju, ali ljudi ne, i vjerujem da u tome ima mnogo istine. Tehnologija se mijenja, načini na koje gledamo filmove se mijenjaju, ali temeljne ljudske emocije i potrebe ostaju iste. Zato vjerujem da publika i danas prepoznaje i cijeni suzdržanost u glumi. Ne mora sve biti izrečeno naglas. Ponekad je upravo ono što lik prešućuje jednako snažno kao i ono što kaže.

Filmovi se oslanjaju na povjerenje – povjerenje redatelja u glumca, ali i povjerenje u publiku da će prepoznati nijanse i pronaći značenje u tišini. Upravo sam završio rad na filmu Jasmile Žbanić koji se bavi događajima iz ranih i srednjih devedesetih, ali dok smo ga radili bilo je nemoguće ne primijetiti koliko se neke od tih tema ponovno pojavljuju u današnjem svijetu. Govori o nasilju, političkim interesima i ljudima koji postaju kolateralna šteta velikih odluka. Nažalost, takve priče nisu ostale u prošlosti.

To je još jedan razlog zbog kojeg vjerujem da će film uvijek biti važan. Naša potreba za drugim ljudima nikada neće nestati. Naša potreba da razumijemo tuđa iskustva, da osjetimo nečiju bol, nadu ili strah duboko je ljudska. Kad sam bio mlađi, uvijek sam pomalo zavidio ženama jer su, barem tada, otvorenije razgovarale o svojim osjećajima. Muškarce se često odgajalo da budu čvrsti, da sve nose u sebi i da ne pokazuju ranjivost. Moj način da tome pobjegnem bio je kino. U mraku kinodvorane mogao sam osjećati stvari koje možda nisam znao izraziti u svakodnevnom životu. Mislim da mnogi ljudi traže upravo to iskustvo. Žele nakratko izaći iz vlastitog života i uroniti u nečiji drugi. A kada film ili gluma mogu prenijeti emociju bez velikih riječi, samo kroz pogled, tišinu ili prisutnost, tada se događa nešto posebno. Upravo je u tome, za mene, trajna ljepota filma."

Kako današnja zbivanja u svijetu utječu na vaš odabir projekata? Privlače li vas priče koje se izravno bave stvarnošću ili vidite vrijednost i u filmovima koji publici nude bijeg od nje?

"Vratio bih se na ono što sam ranije rekao o velikim holivudskim spektaklima i malim nezavisnim filmovima. Mislim da oboje imaju svoje mjesto i svoju svrhu. Ponekad ljudima treba film koji će ih suočiti sa stvarnošću, a ponekad im treba priča koja će im omogućiti predah od nje. Ipak, vjerujem da umjetnici - redatelji, scenaristi, glumci, scenografi i svi koji sudjeluju u stvaranju filmova – imaju određenu odgovornost. Ako vam je dana privilegija da pričate priče i da vas ljudi slušaju, onda imate i obvezu držati ogledalo društvu.

Liam Cunningham i Igor Bezinović

EDIM TURčINOVIć/NOVAGENUS

Ako pogledate antičku Grčku ili Rim, što nam je od njih ostalo? Naravno, ostala je arhitektura, ali ostale su i njihove drame, poezija, književnost i umjetnost. Nije nam ostalo sjećanje na to koliko je netko bio bogat ili koliko je posjeda imao. Takve stvari s vremenom postanu fusnote. Ono što nadživi stoljeća jesu priče koje su ljudi pričali, ideje koje su dijelili i umjetnost koju su stvarali. Upravo po tome danas procjenjujemo veličinu drevnih civilizacija. Zato me uvijek privlače projekti koji pokušavaju reći nešto istinito o ljudskom iskustvu. To ne znači da svaki film mora biti politički ili težak. Ponekad i najzabavnija priča može otkriti nešto duboko o ljudskoj prirodi."

Što je sljedeće na vašem profesionalnom putu?

"Danas sam u privilegiranoj poziciji u kojoj mogu biti mnogo izbirljiviji nego prije. Djeca su mi odrasla i više ne moram razmišljati o tome kako im osigurati egzistenciju i obrazovanje. To znači da mi je danas lakše reći ‘ne‘. Nedavno su mi suradnici iz Amerike poslali scenarij za kratki film. Uzeo sam ga očekujući da ću ga pristojno odbiti jer sam trenutačno vrlo zauzet. No nakon nekoliko stranica pomislio sam: ‘Dovraga, moram ovo napraviti.‘ To je uvijek najbolji znak. Kad vas priča iznenadi i ne pušta na miru, znate da joj trebate posvetiti vrijeme. Osim toga, uskoro počinjem rad na posljednjoj sezoni Netflixove serije koju radim s Davidom Benioffom i Danom Weissom, autorima "Igre prijestolja". Ono što me privlači toj priči jest činjenica da se, ispod svih žanrovskih elemenata, zapravo bavi vrlo jednostavnim pitanjem: kakva je budućnost čovječanstva? Hoćemo li pronaći način da surađujemo ili ćemo nastaviti okretati jedni protiv drugih?

Ta dva projekta zaokupit će me praktički do kraja godine. A što nakon toga? Iskreno, nisam siguran. Ponekad čak pomislim da bih mogao potpuno prestati raditi ovaj posao. Moja supruga se uvijek nasmije kada joj to kažem. Kažem joj da bih se volio umiroviti, sjesti na motor, fotografirati, šetati psa i jednostavno uživati u životu bez rasporeda i snimanja. Ona me samo pogleda i kaže: ‘To se neće dogoditi.‘ I vjerojatno je u pravu. Jer znam da će se prije ili kasnije pojaviti još jedna priča kojoj neću moći reći ‘ne‘. A dok god se to događa, dok god postoji nešto što me može uzbuditi, iznenaditi ili dirnuti, nastavit ću raditi ovaj posao."