Kako biste opisali emocionalni prostor ove knjige i kakav ste osjećaj željeli probuditi kod čitatelja?

Htjela sam se ovom knjigom vratiti čitateljicama i čitateljima. Vratiti nam mogućnost iscjeljenja na neki način. Naše društvo mora razgovarati o ranama koje nisu zacijelile.

Kroz priču o odrastanju, siromaštvu, šutnji i nasilju roman otvara i pitanja otpornosti i preživljavanja. Što vam je bilo najvažnije prenijeti čitateljima kroz iskustvo pripovjedačice?

Snagu priče. Priča je za nas ljudska bića nevjerojatno bitna. Živimo kolektivne narative, živimo svoje vlastite. Svako je sjećanje i priča, ona koju pričamo sebi kroz godine. To je nevjerojatna super moć: mi smo ono što ispričamo sebi, a jednako tako duboko vjerujem da je društvo ono što kolektivno ispričamo. Imamo tu moć, tu nevjerojatno sposobnost da promijenimo svoje priče, a samim time i sebe, pa i cijelo društvo.

Iako govori o teškim temama, roman nosi i osjećaj unutarnje snage. Što za vas znači pisati o boli na tako poetski, ali istodobno vrlo direktan način?

Bitno je sjetiti se da je je književnost most, i da taj most uvijek ide prema Drugome. Željela sam da je taj most lako prijeći, jer književnosti nema bez čitatelja.

Novi roman Monike Herceg - Ovdje počinje šuma

PROMO

Obiteljska šutnja u knjizi djeluje gotovo jednako snažno kao i izgovorene riječi. Što vas je zanimalo u istraživanju tišine, prešućivanja i naslijeđenih trauma?

Šutnja je i destruktivna, ali može biti i utočište. Naše osobne borbe često idu od toga da napokon progovorimo, da izgovorimo ljutnju i bol, pa nekad kasnije šutnju uzmemo, ako poželimo, kao moguće utočište. Ako ne govorimo i traumama naših predaka, naših baka i majki, ne možemo ni mi zacijeliti. Moramo razgovarati, dijeliti, suosjećati. Mi ovdje i sada možemo iscijeliti cijelu našu prošlost, koju nosimo zapisano u naš genetski kod.

Na koji vam je način pisanje ovog romana pomoglo da kroz pripovijedanje bolje razumijete ili oblikujete vlastiti identitet?

Mislim da su naši identiteti mnogostruki i promjenjivi i da je to velika sloboda. Tako je ovaj roman moj pokušaj da progovorim o onome što je nasljeđe mnogih nas, koji smo proveli velik dio djetinjstva u izbjeglištvu i čiji su očevi bili u ratu. Željela sam progovoriti i o siromaštvu koje nosi rat, koji je užasna destruktivna sila, koja djeluje na daljinu, i kroz vrijeme. Dugo nam treba za zarastu rane od rata, ali da zarastu moramo o njima razgovarati, čuti jedni druge, isplakati se. Ne dopustiti da netko uzme naše priče i instrumentalizira ih.

Monika Herceg

ANTO MAGZAN

Koliko je priroda - šuma iz naslova - simbol unutarnjeg prostora, a koliko konkretno mjesto bijega, straha ili mogućeg iscjeljenja?

Šuma se u ovom romanu gradi pričom. Tkivo teksta je zapravo tkivo šume, neodvojivi su i šumu sadi baka u sjećanju kako bi je prenijela onima koji su izbjegli i svoj korijen su morali iskopati pa ga pokušati zasaditi drugdje. Danas mi je ta šuma utočište. Svoj mir pronalazim među stablima, odem u šumu i pričam s bukvama. Priroda je velika učiteljica, a često propustimo čuti je. Mudrost brige, mudrost iscjeljenja, zajedništva, sve je to šuma.