Poznata beogradska glumica Aleksandru Janković (55) proglašena je najboljom sporednom glumicom na 73. Filmskom festivalu u Puli, u filmu "Koke" Igora Jelinovića, jednom od najiščekivanijih domaćih naslova godine, koji je u Puli proglašen najboljim filmom. Rođena Splićanka koju kolege odmilja zovu Splića, u njemu ulazi u pravi glumački duel s našom legendarnom glumicom Snježanom Sinovčić Šiškov u filmu o dvije sestre, jednoj staroj kamenoj kući u Dalmaciji i nasljeđu koje je istodobno emocija i kvadratura – bez podjele na dobro i loše. Intervju smo dogovorile dok je s prijateljicama, kao i svakog ljeta, uživala u ljepotama svojih obožavanih Brijuna – jer ova glumica, samozatajna i po habitusu sve samo ne klasična diva, bira prirodu, jednostavnost i intimnost umjesto crvenih tepiha.

Aleksandra Janković i Snježana Sinovčić Šiškov

MAJA PRGOMET

Poster iz filma "Koke"

PRESS

Njezin život podsjeća na filmski scenarij: rodila se u Splitu, a Beograd ju je oblikovao u glumicu – onamo je stigla s devetnaest godina, u ratnoj 1992., da bi zbog velike ljubavi s proslavljenim vaterpolistom Draganom Andrićem napustila akademiju, spakirala kovčege za Barcelonu, pa se vratila i završila započeto. Iz tog braka ima sina Vanju, danas tridesetogodišnjaka. Ona je u međuvremenu postala prvakinja legendarnog Ateljea 212, ovjenčana Sterijinom nagradom i nagradom "Zoran Radmilović", a televizijska ju je publika zavoljela u serijama "Vratiće se rode", "Ulica lipa", "Selo gori, a baba se češlja" i "Azbuka našeg života". "Nemam velikih želja. Ne vjerujem u budućnost, već u male korake", rekla je jednom – i upravo je ta tiha filozofija čini drukčijom, autentičnom i samo svojom. Razgovarale smo o povratku rodnom gradu nakon tri desetljeća, o starenju kojemu odbija robovati i o ljubavi u koju apsolutno vjeruje. Prošla je rat, selidbe, razvod i gubitak majke, a život i dalje grize s posebnim užitkom – kao bura i jugo koji, kaže, ne razmišljaju, nego samo dođu i učine posao.

Aleksadra je rođena u Splitu

MAJA PRGOMET

Kako je izgledalo odrastanje u najstrastvenijem dalmatinskom gradu i kakve su bile formativne godine u Beogradu, gdje danas stojite na sceni legendarnog Ateljea 212?

- Ta dva grada imaju mnogo zajedničkog – jednako su uzavrela i uzburkana, iz tla im izbija potencijal u gotovo svim sferama. Jedan je na moru, najljepšem na svijetu, drugi na ušću dviju rijeka, od kojih je jedna najveća u Europi, a druga je gospođa Sava. Dioklecijan im je zajednički. Za njih su se borili, njih su osvajali. Protutnjalo je tuda štošta, ali čini mi se da su ostali nepokoreni. Oba su moj nedvojbeni izbor. Možda zvuči previše romantično, ali ja to tako vidim. S druge strane, jednako su grubi i ne praštaju lako. Trebalo mi je vremena da se odlučim zavoljeti Dunav u onolikom vapaju za Jadranom. Mirisi su drukčiji. Arhitektura je drukčija. Energija i potencijal su isti. Tako sam ja to prepoznala. Znalo se događati da svjesno suzbijam nedostajanje Splita, ali onda mi se javljao u snovima, mirisima.

Koji su to mirisi koji vas asociraju na Split?

- Miris dolaska ljeta u portunu zgrade krajem svibnja. Točno znam da je stiglo, iako se možda tako ne čini, možda ni datum to ne govori, ali ja znam da je tu, jer su se mirisi mora i soli, zajedno s eteričnim mirisima biljaka, uvukli u portune. U san su mi dolazili mirisi i zvukovi Marmontove ulice, kojom je tada još prolazio i promet, pa miris Rive. Nije se dao taj Split nikada. To je ono esencijalno što od karaktera toga grada nosim u sebi, uz temperament i kolorit. Beograd, isti, a opet sasvim drugačiji, naučio me prilagodbi i novom jeziku života.

Kako vas je Beograd dočekao?

- Dobro sam ondje bila primljena, vrata su mi se otvorila gotovo odmah, ali ja za njega nisam odmah bila spremna. Ništa nije išlo glatko s dolaskom u Beograd, ali je išlo svojim tokom. Bile su to nezgodne godine za odrastanje, mnogo je upitnika bilo nad glavom, mnogo strahova, ali i mnogo fenomenalnih ljudi koji su me podržali. Pokazalo se da sam i u Splitu i u Beogradu bila nagrađena fenomenalnim prijateljima koje imam i dandanas. No, da ne bi sve bilo tako romantizirano, moram reći da je moj dalmatinski temperament često nailazio na otpor. Naravno da postoje kulturološke razlike kroz koje sam morala proći. To je najveća škola. To je ono što mi je razvilo zavidnu socijalnu inteligenciju. Jer stalo mi je da budem i da opstanem. I da zaključim: od Splita imam snagu i bure i juga, od Beograda izoštren vid.

Splitu ste se vratili ulogom u filmu "Koke" koji ste snimali na Jadranskoj obali i u Zagrebu. Kakav je osjećaj igrati priču o pripadanju baš u gradu koji ste jednom morali napustiti?

- Izvjesno je da mi je uloga u filmu "Koke" pružila jednu važnu kariku koju do tog filma nisam imala, a to je da u rodnom gradu i radim, trideset godina poslije. Znate, za emocionalne rupe vrijeme ne postoji. Nastavi se točno ondje gdje se stalo, ma koliko godina prošlo. To mi je bilo toliko značajno i dalo je novu kvalitetu mojem odnosu s gradom, s kojim sam negdje zastala i ostala na razini koja nadilazi godine koje imam. Strašno mi je bilo važno da se budim u rodnom gradu i idem na posao. I to kakav! I to s kim! Čini se da ta osjećanja neće lako ispariti iz mene. Možda je to nekome ništa, ali meni je bilo sve. Sve se lako događalo nakon što je redatelj Igor Jelinović odlučio da ja igram tu ulogu. Poslije je sve išlo kao po loju. Ništa mi nije bilo ni teško ni komplicirano, samo se otvorila ladica koja je čekala da je netko dotakne. Osjećala sam veliko uzbuđenje, ali trema je nestala odmah, s obzirom na to da sam upala u vrhunsku ekipu. Bez ikakva pretjerivanja, ovo mi je najdraži rad u dosadašnjoj karijeri.

Koliko je teško graditi lik koji publika mora razumjeti čak i kad radi nešto sebično? Je li bilo trenutaka na setu kad ste, gledajući Snježanu, na sekundu pomislili da gledate pravu sestru?

- Ovako se dobar film ne može sklapati iz konteksta samo jednog mišljenja. Kad imaš takav scenarij i takvu temu, u kojoj je noseća uloga jedne od sestara, onda nema uspjeha ako u odabir ne uključiš i glavnu glumicu. Snježana i ja smo se, barem po meni, odmah uklopile. Iz mene je prokuljalo sve moje splitsko koje je čučalo desetljećima. Scenarij me uzeo odmah, jer ja znam te ljude, znam tu temu koja je bezmalo pokucala na svačija vrata. Imali smo fenomenalne probe u kojima nam je redatelj davao da improviziramo koliko hoćemo, a opet je sve vrhunski vodio. Zajedno smo tražili rješenja u okviru onoga što je scenarij nalagao. Ma, meni je to bila pjesma od posla.

"Koke" govori o kući na otoku zbog koje se sestre razdiru, o nasljeđu koje je i emocija i kvadratura. Što je za vas osobno "dom koji se nasljeđuje" – mjesto, uspomena ili nešto što nosite u sebi posve neovisno o tome gdje trenutačno živite?

- Sve ovo o čemu se u filmu "Koke" govori od mene je miljama daleko. Ja sam samo svjedok te teme koja kuca na svaka vrata. Da ne ulazim u osobnu priču, skratit ću, da ljudima koji čitaju bude jasnije. Ja vam nemam nikakve kvadrate. Jedino što imam jesam ja i ono u sebi. S tim putujem kamo god da idem. Mene je rat naučio da sve to ne postoji, da jedan potres može zauvijek promijeniti sliku stvarnosti. Da banke danas mogu biti bogate, velikodušne tete, a sutra surovi glodavci. I onda, sa svom tom spoznajom, ne razumijem svađe i sukobe među onima što je najvrednije, a to su sestre, braća, obitelj. Za mene su dom i nasljeđe ono čemu su me roditelji naučili i kako su me odgojili, ona kartica na kojoj je neiscrpno mnogo ljubavi i odgovornosti prema drugome. To sada nije popularno, ali je izrazito vrijedno. Volim što nikome nisam dužna i volim što mi ne treba puno. Nasljedstvo koje su mi ostavili jesu pristojnost, odgovornost, negramzivost, poštovanje, uvažavanje različitosti. Jednostavno – sve pogrešno za ovaj trenutak.

Glumice često žive pod posebnom tiranijom mladosti, kao da je svaka bora najava kraja karijere. Danas, u pedesetima, igrate najslojevitije uloge karijere. Kako se nosite s temom starenja – je li to bitka, primirje ili zapravo oslobođenje?

- Ma na glavu mi se to sve popelo. Jezivo mi je dosadno. Ja starim. Jednostavno starim i hoću se nositi s tim. Želim znati što se događa u ženi koja stari i na ženi koja stari. Eto, to ću ostaviti u amanet onima koje za to nemaju volje ili srca. Naravno da industrija gura svoje i taj me dio umara. Naravno da volim i pozdravljam brigu o sebi, ali to mi nipošto ne zauzima poziciju broj jedan. Neka svatko živi i radi kako hoće i želi, ali meni taj teror, kao ni bilo koji drugi, nije tema. Ako ne budem mogla raditi kao glumica jer sam ostarjela, onda ću raditi nešto drugo. Zabrinem se ponekad – pa s kim ću ostarjeti ako svi ostanu mladi?!

Što vas vodi kroz život i što je za vas "rad na sebi"? Idete li na psihoterapiju i kako se brinete o svojoj nutrini?

- Rad na sebi znači osvješćivati vlastite postupke i posljedice tih postupaka. Netko to radi ciljano, netko nesvjesno. I dok se svađamo, to radimo, ali nesvjesno. Izrazito sam osjetljiva i samim time svašta me pogađa. I važno i nevažno. Zato sam morala potražiti pomoć. U početku su to bile psihoterapije, a poslije sam odlučila da se sama, kad god to mogu, izborim s problemima koji me muče. Idem u prirodu. Mogu satima biti na obali, hodati šumom, plivati. Prije deset godina educirala sam se za transcendentalnu meditaciju i ona me drži u ravnoteži koliko je to god moguće.

Što vas najviše ljuti i frustrira u suvremenom društvu?

- Nesvjesnost da smo svi jedno i svi isti. Da nas muče iste brige i da bijemo iste bitke. Muči me ljudska žeđ za sukobima, ratovima i krvlju. Kao da nam toga nije dosta. Muči me pohlepa i gramzivost. Muči me što ova ljudska pojava nikako ne shvaća da ne može pojesti dva ručka i nositi dva para cipela u isto vrijeme. Muči me što je tako teško reći: oprosti, pogriješio sam, pogriješila sam.

Prošli ste rat, selidbu, razvod, gubitak majke – dovoljno izazova za slamanje, a i dalje izgledate kao žena koja život grize s posebnim užitkom. Odakle ta snaga?

- A odakle buri i jugu volja i snaga da uvijek iznova jednako pušu i drmaju? Ne razmišljaju o tome, valjda. Samo dođu i učine posao. Tako i čovjek. Bubne te – i ajmo dalje. Ovoga puta za nijansu bolje i pametnije. Nema drugog izbora, mora se dalje, to je zakonitost života. Život ide dalje, s tobom ili bez tebe. Tu je baš neumoljiv. Varka leži u tome što ti se učini da, kad si nešto osvojio ili završio, nema ponavljanja, a sve je u ponavljanju gotovo istoga. Mi zapravo stalno imamo iste brige, samo su scenografije ili teme malo drukčije, suština je ista. Koliko si napredovao u danoj okolnosti – to je pitanje.

Kako biste danas, sa svime što znate i što ste prošli, definirali partnersku ljubav i jeste li i dalje žena koja vjeruje da je velika ljubav moguća?

- Ja apsolutno vjerujem da je velika ljubav moguća. Ona ovisi o stupnju emocionalnog razvoja. Ljubav je prihvaćanje iz razumijevanja, ali da bi razumio i prihvatio, moraš se dooooobro "olipati". Onda te možda malo prođe volja, ali ne odustaj. Ne očekuj, ali ne odustaj. Sve moje definicije ljubavi potonule su do ove o razumijevanju i prihvaćanju. Na kraju, naši partneri naš su odraz. I ako se ljutimo na njih, ljutimo se na sebe. E, onda treba dokučiti što je to, pa se time i pozabaviti, nastojati to riješiti. Nije ljubav samo med i mlijeko, ona je i suprotnost tomu. Kako to uskladiti – pojma nemam.

Što vam je iskustvo majčinstva donijelo u život? Majka ste sad već odraslog muškarca, tridesetogodišnjeg Vanje.

- To je najveća uloga koju sam u životu dobila, nešto što uistinu mijenja osobu. Odjednom shvatiš da imaš odgovornost za novo biće, a ni o sebi ništa ne znaš. To je platforma za najveće pogreške i najveće škole. Tu nema nikakvih garancija. Ili ih možda ima, ali to do kraja ne uspiješ dokučiti. Znam da mi kao roditelji imamo svu odgovornost i gotovo nikakva prava na našu djecu. To su svoja bića i dužan si im pružiti zaštitu dok ne stasaju. Dužan si svijetu i društvu isporučiti zdravo biće – ili ga nemoj ni stvarati.

Kako izgleda vaša zona ugode – kad možete uživati i ne raditi ništa, kad možete "nestati"?

- U posljednjih petnaestak godina provodim rutinu: rad – odmor, rad – odmor. Kad radim, radim, ali kad se odmaram, onda se baš odmaram. Nastojim da mi nitko i ništa ne smeta. Moja apsolutna zona ugode je priroda i samo priroda. Tišina. Odem na planinu, na more, na jezero, u šumu i ne radim apsolutno ništa. Šutim i slušam zvukove. Napajam se ljepotom koju gledam i to je sve. Volim duge šetnje, vožnju biciklom, plivanje. To mi je platforma za pražnjenje od stresa. Volim jesenske boje i proljetne mirise. Volim snježnu zimu. Poznajem užitak i vrlo ga prakticiram.

Zašto je život lijep?

- Zato što je nepredvidiv. Zato što je trusan. Zato što pruža pregršt izbora. Zato što je šarolik i ne dopušta dosadu. Dokolicu da, ali ne i dosadu. Zato što je igra, tako kažu, premda ga ja često preozbiljno shvaćam.