Zagrebačku glumicu Vini Jurčić (31) upoznali smo još kad je bila tek djevojčica, kada se prvi put pojavila na malim ekranima u HRT-ovu obrazovnome programu, a zatim i u tada popularnoj seriji "Bibin svijet". U međuvremenu je odrasla te ostvarila niz uspjeha – sada je gledamo u i prvoj RTL-ovoj kriminalističkoj seriji "Specijalisti". U velikom intervjuu otkrila nam je kada se zaljubila u glumu, na što je potrošila prvi glumački honorar, čime ju je osvojio dečko, redatelj Filip Filković, ali i koje sve sličnosti dijeli s inspektoricom Anom.

Davno ste se predstavili široj javnosti, ali sada ćemo vas imati priliku puno bolje upoznati u seriji "Specijalisti" u kojoj glumite inspektoricu Anu. Koliko toga dijelite s Anom?

- S Anom dijelim interes za ljude i stvari koje se događaju oko mene. Poput nje, uvijek sve primjećujem, čujem, budna sam i mogu kvalitetno raditi više stvari odjednom. Često se u životu vodim kombinacijom logike i intuicije. Također mi je, kao i Ani, jako važno kako funkcioniram s ljudima oko sebe. Volim dobru atmosferu, važno mi je da se dobro slažem s kolegama i generalno s ljudima s kojima provodim vrijeme. Mrzim sukobe i uvijek ću se prije potruditi razumjeti drugu osobu i pronaći način da se stvari normalno i ležerno iskomuniciraju. Dijelimo i odgovornost, upornost i veliku posvećenost onome što radimo. Kad mi je do nečega stalo, jako se angažiram i teško mi je stvari raditi površno i nervira me kad vidim da ljudi površno rade svoj posao.

Glumci često kažu da najviše uživaju kada glume likove koji im nisu nalik – koje vas osobine kod Ane vesele u tom smislu?

- Apsolutno. Kad dobijem neku ulogu, prvo tražim sve sličnosti, jer u tim dodirnim točkama najlakše razumijem karakter, ali svakako ono što me veseli su različitosti. Ana je često profesionalno hladna, a meni je stalo da se ljudi u mojem prisustvu uvijek osjećaju ugodno i slobodno, da je komunikacija topla i neposredna, pa mi je takvo postavljanje zida i držanje određene distance dosta strana karakteristika. Ana posjeduje prirodni autoritet, puno je hrabrija od mene u nekim situacijama. Naučila je držati poker face, dok sam ja jako emotivno transparentna i na meni odmah vidite kako se osjećam. Općenito sam puno taktilnija, nježnija i maznija.

Vini je u kriminalističkoj seriji "Specijalisti" utjelovila inspektoricu Anu

RTL

Kada ste zapravo shvatili da želite biti glumica?

- Gluma je ušla u moj život kad sam imala malih šest godina, upisom u ZKM-ovo učilište kod moje posebne Jadranke Korde Krušlin. Već sa sedam dobila sam prve profesionalne prilike na HRT-u i u kazalištu Gavella, gdje sam u konačnici bila dijelom pet predstava. Sve s čime sam se susretala bilo mi je jako zabavno i ugodno. Pomalo sam probijala vlastite granice, napredovala, izlagala se i upijala kao spužvica. Jako puno sam naučila promatrajući glumce s kojima sam radila. Malo tko moje generacije može reći da je stajao na sceni s kolegama poput divne Marine Nemet, Slavka Brankova, Edite Majić, Predraga Vušovića, Bobija Marottija i mnogih drugih. Već sam kao malo dijete vidjela sve dobre i loše strane kazališta, doživjela tu fanatičnu predanost ovom poslu i shvatila da on oduzima koliko i daje. Kako je gluma uvijek bila prisutna u mojem odrastanju, tako je i ona odrastala u meni. Zato, kada je došao trenutak biranja fakulteta, zapravo više nisam imala što birati. Već sam se toliko dugo kroz rad testirala, upoznavala taj posao i sebe u njemu da sam s apsolutnom sigurnošću znala da je gluma moj identitet i budućnost. To smatram jednim od najvećih blagoslova u životu. Dok su se mnogi tek tada počinjali tražiti, ja sam već imala godine iskustva i priliku da od najranije dobi radim na sebi u profesiji kojom ću se baviti.

Vini se u glumu zaljubila još kao djevojčica

FRANJO MATKOVIĆ

Radili ste i kao voditeljica – jesu li vam draže takve uloge ili glumačke?

- Kada bih morala birati, gluma je uvijek moj prvi izbor. Voditeljski posao mi je drag kao neki lijepi izlet iz glume, s tim da mi je definitivno draži rad na terenu i neposredniji pristup nego studijsko vođenje, koje mi je dugo donosilo lijep džeparac tijekom srednje škole i Akademije, ali iskreno, nije nešto što me na isti način ispunjava kao gluma. Mislim da je voditeljski posao baš težak zapravo. Jako mi je lijepo bilo snimiti putopisni serijal Apetitlih, gdje je sve bilo puno opuštenije, uz verité pristup i jako lijep, cinematic izgled. Uvijek mi je jako bitna estetika i volim da je sve u čemu sudjelujem lijepo i kvalitetno snimljeno.

Vini s kolegama iz serije "Specijalisti" - Toni Gojanović, Peđa Gvozdić i Ivan Barišić

DARKO TOMAš CROPIX

Uz dugačka snimanja, nalazite li vremena za brigu o zdravlju?

- Briga o zdravlju mi je jako važna, a možda mi je primarno od svega da uvijek dovoljno spavam. Ako se nakupi nekoliko dana s premalo sna, prvom prilikom si osiguram vrijeme da to nadoknadim. Naučila sam slušati svoje tijelo i ne forsirati se pod svaku cijenu. Tijekom snimanja često si ujutro, prije odlaska na set, pripremim nešto jednostavno za pojesti. Recimo, skuham brokulu i stavim je u zdjelicu sa skutom, rajčicama, salatom ili nečim sličnim pa onda sve iskombiniram uz ručak. Ne kompliciram previše, ali mi je važno da pojedem nešto kvalitetno. Trenutačno igram tenis i to me veseli da vam ne mogu opisati koliko. Najčešće idem s dečkom rano ujutro, već u pola sedam, a u međuvremenu smo napravili i naš mali Tenis Family Club – obiteljsku WhatsApp grupu preko koje se vikendom organiziramo. Okupi nas se sedmero, zauzmemo dva terena na dva sata i igramo u parovima. Obožavam taj spoj druženja, smijeha, treninga i znojenja – a sve kroz igru. Doma jako volim kuhati, ali nisam od nekog velikog nakuhavanja i tradicionalnih jela koja zahtijevaju cijeli dan u kuhinji. Nikad u životu nisam pohala niti radila punjene paprike, sarme i slična jela. Kuham bez recepta – uzmem povrće, meso ili ribu, rižu i od svega napravim neki svoj zabavni, šareni miks. Obožavam boje na tanjuru i volim da sve lijepo izgleda, na kraju sve mora biti dobro zaliveno maslinovim uljem. Volim jesti sve i obroku volim dati vremena. To mi je uvijek neki mali trenutak za mene i moj mir. Makar trajao samo deset minuta, važno mi je da si ga priuštim.

Jeste li hedonist?

- Totalni sam hedonist. Jako uživam u hrani, dobrim delikatesama i odmoru. Znam stvarno ne raditi ništa i osjećati se odlično zbog toga. Obožavam satima sjediti kod mame ili tate, pijuckati nešto i razgovarati. Za mene su to sve neki od najvećih životnih užitaka. Od poroka bih rekla da mi je najveći čips. Znam da je to stvarno smeće od hrane, ali s vremena na vrijeme ga baš volim pojesti. Doma ga gotovo nikad nemam, osim možda u nekim posebnim prilikama, i to mi je zapravo jedna jako dobra navika koju sam pokupila od roditelja – nezdrave stvari jednostavno ne kupuješ za doma. Jer kad ti je nešto stalno pri ruci, prije ili kasnije sigurno će te uloviti želja. Ovako se uglavnom ni ne sjetim, a ako se i sjetim – nema (smijeh).

Koja je posljednja stvar kojom ste se počastili?

- Sézane kožnom torbom. Iako sam i nju kupila na sniženju, i dalje to doživljavam kao čašćenje.

Sjećate li se prve stvari koju ste kupili novcem od glumačke plaće?

- Jako pamtim da sam si u trećem razredu osnovne škole od prvih honorara kupila mobitel, Nokiju. Bio je to onaj model s prozirnim kućištem u koje si mogao staviti vlastitu pozadinu koju si izradio pomoću šablone. To mi je tada bilo prekul. A sad sam baš otišla u aplikaciju banke pogledati što sam si kupila od prve plaće u Žar ptici. Piše Farfetch, pa sam morala pogledati što je točno bilo. Ispostavilo se da je bila hoodica za mog dečka. Predobra sam, ha-ha.

U jednom ste intervjuu spomenuli da vam je i stariji brat Max podrška – jeste li oduvijek bili ovako bliski?

- Moj tri godine stariji brat Max mi je oduvijek velika podrška i čuvar. Jedno se vrijeme natjecao kao boksač, a danas drži treninge i radi s tatom restauraciju automobila. I on, i tata i mama treniraju svaki dan. Max je ipak naša vodilja kad se priča o zdravom životu i longevityju. U stanju je danima čitati o najnovijim istraživanjima i onda svo to znanje prenositi nama. Uvijek me nagovara da češće odem s njim u teretanu i saunu. Obožavam s njim otići na Sljeme, iako njegov tempo ni blizu ne mogu pratiti. To može jedino naša Jazz. Uvijek smo bili bliski, iako se taj odnos kroz godine mijenjao. Prvo me, kao tek rođenu bebu, čuvao u krevetu i nije dao nikome da me vidi, a onda smo se u jednom periodu jako puno tukli – tu sam stekla prve vještine za Specijaliste (smijeh). Kasnije smo se tijekom školovanja malo razdvojili, svatko je imao svoje društvo, ali smo se zapravo ponovno jako povezivali na Lošinju, gdje smo provodili cijela ljeta s bakom. Nekako se na moru uvijek spoje različita društva i generacije. Max je inače jako duhovit, inteligentan i stvarno kvalitetan mladi čovjek. Neke je situacije u životu uspio okrenuti u svoju korist i iz njih nevjerojatno napredovati. On je utjelovljenje moje najdraže rečenice u životu: "Sjemenka lošeg u sebi sadrži jednako veliki potencijal pozitivnog predznaka." Odnosno, kad ti se u životu dogodi nešto ružno, to je zapravo na neki način blagoslov, jer si dobio priliku napredovati stostruko više od drugih. Statistički gledano, najčešće ljudi potonu i iz toga ne izvuku ništa, ali oni jaki izrastu u puno veće ljude od onih kojima se nikad ništa ružno nije dogodilo. U tome mi je svakako uzor.

Znamo da ste sretno zaljubljeni...

- Radi se o redatelju Filipu Filkoviću, koji me osvojio svojom kreativnošću i proaktivnošću. Nevjerojatno je koliko stvari stigne napraviti, osmisliti i napisati u jednom danu. Iznimno je pametan, ali i jako emotivan, što je, mislim, jedna od stvari zbog kojih toliko dobro razumije ljude i uspijeva dotaknuti publiku svojim radom. Oboje volimo prirodu i izlete. Volimo pomagati ljudima i izdvajati za humanitarne svrhe, a jako mi je važno što dijelimo sličan pogled na razne stvari u životu. Mislim da me, osim svega toga, osvojio i time što je osoba uz koju se stalno nešto događa – uvijek ima neku novu ideju, nešto stvara ili pokreće, a to mi je jako blisko i inspirativno.

Kako najradije provodite zajedničko vrijeme?

- Uz dobar film, u šetnji s našom pesicom Jazz, na tenisu ili, možda najčešće, negdje za stolom. Jako volimo zajedničke ručkove i večere i mislim da nas baš povezuje uživanje u hrani. Kad nam se, primjerice, ne da kuhati, Filip zna napraviti najbolju malu večeru od zdravih krekera, raznih delikatesnih narezaka, fermentiranog povrća uz čašu vrhunskog vina. Tu me stvarno razmazio. Zapravo, mislim da nam je često dovoljno samo da zajedno dobro jedemo, pijemo i pričamo – i to nam je jedan od dražih načina provođenja vremena.

Vini je na premijere nove serije bila sa svojim dečkom, redateljem Filipom Filkovićem

DARKO TOMAš CROPIX

Je li vam teško pronaći vrijeme za druženja?

- Ponekad je teško. Ni jedan ni drugi nemamo fiksni raspored, što je nekad odlično jer imamo slobodu organizirati si vrijeme kako želimo, ali nekad nas baš i ne pomazi pa znamo biti dosta razdvojeni. Mislim da nam je najbolja taktika unaprijed odrediti vrijeme za nas, jer inače vrlo lako skliznemo u to da stalno dolaze novi poslovi i obaveze pa oni automatski postanu prioritet. Nekad stvarno moraš svjesno reći: ovo vrijeme je naše. Mislim da svaka veza treba zajedničko vrijeme, zajedničke doživljaje i zajedničke prijatelje. Ne mora to uvijek biti ništa spektakularno, ali važno je da zajedno živite neke stvari, a ne samo da si na kraju dana prepričavate što vam se dogodilo.

Na koji vam je način podrška u vašoj karijeri?

- Oboje smo jako ponosni na to što smo do svega u životu došli vlastitim radom i trudom i taj smo princip, zapravo, nastavili njegovati i u našem odnosu. Zato si nikada ne namještamo poslove niti pokušavamo jedno drugo "ugurati" u projekte samo zato što imamo priliku. Dosad smo poslovno surađivali samo jednom, kada sam za jedan video snimila voice-over na engleskom. Njegova podrška mom poslu zato više dolazi kroz razgovore, savjete i znanje koje ima o filmu. Često mi može ponuditi neku drugu perspektivu ili praktično pomoći oko stvari poput montiranja showreela, što mi stvarno puno znači. Voljela bih da jednom stvorimo naš zajednički projekt, možda film, na kojem ćemo zajedno raditi od samog početka.

Uskoro u kina dolazi i film u kojemu tumači glavnu žensku ulogu

FRANJO MATKOVIĆ

Uskoro u kina dolazi i film "Među nama" u kojem tumačite glavnu žensku ulogu, a uz to ste i scenaristica. Kako doživljavate ovaj projekt?

- To je film koji doživljavam kao jednu od najbitnijih stvari na svom putu jer sam uz njega odrastala i dobila iskustvo kakvo bih malo gdje drugdje dobila. U filmu igram glavnu žensku ulogu, ali sam i jedna od scenaristica te sam prošla kroz sve njegove faze stvaranja. Upravo zbog toga danas svoj glumački posao promišljam puno šire – kroz dramaturški, redateljski, montažerski i autorski pogled. Radnja prati sedmogodišnju ljubavnu vezu jednog para u njihovim dvadesetima, a kako smo i mi tada bili dvadesetogodišnjaci, film je dobio jednu specifičnu autentičnost zbog koje sam baš sretna. Jako sam strastvena oko svog posla i tada me jako intrigiralo pitanje: što kad te ta profesionalna strast odvede negdje dalje u životu, razvije u novu, kvalitetniju i sretniju osobu, a tvoj partner ne uspije razvijati svoju strast prema poslu, nego se fokusira na tebe i vezu te pritom izgubi sebe, svoje veselje i identitet? Može li ta veza preživjeti i koju cijenu treba platiti? Što kad ljudi ostanu bez riječi jer su si sve već rekli? S redateljicom i scenaristicom Laurom Pascu i kolegom Adrianom Bagarićem prošla sam kroz jedan jako dug proces proba i taj ću period života zauvijek čuvati u srcu kao nešto posebno. Raduje me što film sada napokon ide prema publici. Projekcija na Splitskom filmskom festivalu je 13. rujna, a 16. rujna prikazuje se na Four river film festivalu u Karlovcu. Nakon toga slijedi zagrebačka premijera pa distribucija po manjim kinima. Baš me veseli što će nešto što nam je toliko dugo bilo samo naše napokon postati i dio nečijeg tuđeg iskustva.

Kad ne učite tekstove, kako volite provoditi svoje slobodno vrijeme? Kako izgleda vaša idealna subota, primjerice?

- Idealna subota mi je zapravo jako jednostavna. Volim ujutro otići u šetnju, popiti kavicu i usput kupiti cvijeće. Onda neki lijepi, opušteni ručak, bez žurbe, pa tenis i na kraju dana film. Nekako mi je najljepše kad u dan stane svega pomalo – malo kretanja, malo druženja, dobre hrane i onda navečer samo mir i film. To mi je baš savršena subota. Druga opcija je izlet u prirodu ili neki drugi grad. Na kraju dana, kad legnem u krevet, ipak su mi najvažniji ljudi s kojima sam je provela.