Osnivač PagArtFestivala govori o gotovo tri desetljeća zajedničkog rada sa suprugom, odrastanju kćeri Ane uz umjetnost te životu koji se ljeti odvija između pozornice, mora, vrta i planinarenja.
Kada su prije 28 godina pijanist Lovro Pogorelić (28) i njegova supruga, producentica Nina Pogorelić, u Pagu pokrenuli PagArtFestival, nisu ni razmišljali o tome da će njihov umjetnički pothvat izrasti u jednu od najdugovječnijih i najuglednijih kulturnih manifestacija na hrvatskim otocima. Prvotna je ideja bila nakon pet godina podvući crtu i vidjeti ima li cijela priča smisla. Umjesto toga, festival je iz godine u godinu rastao, ugostio brojne vrhunske domaće i strane umjetnike te postao nezaobilazno mjesto susreta glazbenika i publike.
Ovogodišnje, 28. izdanje održava se od 1. do 17. kolovoza, a tradicionalno će ga otvoriti recital osnivača festivala Lovre Pogorelića. Publiku očekuje i monodrama „Žlica Steinberg” njegove kćeri glumice Ane Pogorelić, izložba fotografija Elvisa Šmita, koncerti domaćih i inozemnih glazbenika te već prepoznatljiva plovidba turističkim brodom Festina kroz Paška vrata, koja je tijekom godina postala jedan od zaštitnih znakova festivala.
Lovro Pogorelić prisjetio se kako je nastao festival koji je obilježio velik dio njegova života, otkrio zašto bez supruge Nine cijela priča ne bi bila moguća te ispričao koliko mu znači što danas u organizaciji sudjeluje i njihova kći Ana, ali i zašto mu, kada završi festivalska gužva, najviše odgovaraju jednostavni trenuci provedeni uz more, u vrtu ili za klavirom.
PagArtFestival ove godine doživljava svoje 28. izdanje. Kada se osvrnete na njegov početak, jeste li mogli zamisliti da će prerasti u jednu od najdugovječnijih i najuglednijih kulturnih manifestacija na hrvatskim otocima?
Festival je od početka bio zamišljen da postane ugledan s obzirom na izbor glazbenika i glazbe koju nudimo, što je vrlo brzo i postao. No da će trajati baš ovoliko dugo, o tome nismo razmišljali. Imao sam 28 godina kada smo ga pokrenuli, a u tim godinama ne razmišljate o tome što će biti kada budete dvostruko stariji. Sjećam se da je prvotna ideja bila podvući crtu nakon pet godina pa vidjeti što dalje. Danas, iz ove perspektive, to zvuči prilično smiješno.
Pag je mjesto iz kojeg vučete obiteljske korijene. Koliko je upravo ta emocionalna povezanost bila presudna da festival pokrenete baš ondje, a ne u nekom velikom gradu?
Naravno da je bila presudna. U nekom drugom gradu to bi bio samo posao koji bi odavno završio jer ne bih imao nikakvu emocionalnu povezanost. Vjerojatno bi to bio tek jedan od mnogih poluuspješnih ili neuspješnih pokušaja. Ovako je festival dio mog djetinjstva, odrastanja, sazrijevanja, obitelji i svega što me veže uz ovaj grad.
Ljeti se Pag najčešće povezuje s turizmom, ali i s ludim zabavama i techno partyjima. Je li vam bio izazov dokazati da na otoku postoji publika koja voli klasičnu glazbu?
Naš je festival zapravo počeo prije techno partyja i globalne zabave. Nismo ništa dokazivali, nego smo krenuli sa svojom idejom umjetničkih događanja, koja su za grad Pag i povijest njegove kulture sasvim logična i prirodna. Danas je možda teško zamisliti da je to bilo vrijeme prije interneta.
Festival je poznat po koncertima na jedinstvenim lokacijama. Koliko vam je važno da prostor u kojem se svira postane dio glazbene priče, a ne samo kulisa?
Prostore pažljivo biramo tako da oni sami po sebi već budu prirodne pozornice kojima je potrebno tek malo dorade. Naravno, akustika nam je jednako važna kao i vizualni dojam. Možda danas nekome izgleda da možemo održati koncert ili predstavu bilo gdje, ali iza svake lokacije stoji vrlo pomno promišljanje.
Što ste pripremili za ovogodišnje izdanje festivala i postoji li koncert kojem se osobno najviše veselite?
Najviše se veselim vlastitom recitalu kojim tradicionalno otvaram svaki festival jer tada imam najmanje organizacijskog, odnosno fizičkog posla. Slijedi monodrama ‘Žlica Steinberg’ koju izvodi naša kći Ana. Imat ćemo i izložbu fotografija ‘Portraits at a Festival’ Elvisa Šmita, rođenog Pažanina i dugogodišnjeg kroničara naših programa. Zatim slijedi koncert violinistice Eve Mach i harmonikašice Martine Jembrišak, što je pomalo neobična, ali vrlo zanimljiva kombinacija. Jedan od favorita naše publike svakako je koncert na turističkom brodu Festini, u Paškim vratima. Tijekom plovidbe do Paških vrata i natrag imamo sjajnu priliku družiti se s publikom, što je važan dio našeg koncepta. Program nastavljamo predstavljanjem mlade gitaristice Paule Ćurić te koncertom ansambla Antiphonus i orguljašice Tee Kulaš.
Postoji li neki glazbenik koji se već udomaćio na Pagu?
Bilo ih je više koji su nastupali nekoliko puta. Primjerice, albansko-francuski violončelist Vlorent Xhafaj gostovao je tri puta i pritom napamet izveo svih šest Bachovih suita za violončelo solo. Tu je i Brahms Trio iz Moskve, koji je sustavno izvodio glazbu Johannesa Brahmsa. A neki su se od glazbenika vraćali na Pag ljetovati. No kako smo mali festival, ipak nastojimo njegovati raznolikost.
Je li vam nastup pred paškom publikom emotivniji od koncerata koje održavate na velikim pozornicama?
Svakako je intimniji. To je kao koncert za prijatelje, kojih ima i nekoliko stotina. Zanimljivo je promatrati kako se s godinama razvijamo i publika i ja. Uostalom, koncerte u Pagu svirao sam i prije nego što je festival uopće postojao.“
Vaša supruga Nina od samih je početaka producentica festivala. Kako izgleda vaša podjela poslova i koliko se međusobno nadopunjujete?
Nina uglavnom vodi cijeli festival – korespondenciju, troškove, logistiku, brigu o izvođačima i publici, kompletnu organizaciju, marketing i odnose s javnošću. Onda se ja pravim važan kao umjetnički ravnatelj, iako, doduše, obavljam i teške fizičke poslove te uskačem gdje god treba. Budući da su često u pitanju prostori bez ikakve infrastrukture, to podrazumijeva doista svašta.
Dogodi li se da oko programa ili organizacije imate različita mišljenja? Kako izgledaju vaše rasprave i tko na kraju najčešće popusti?
Naravno. Kada radite na mjestima gdje praktički nema ničega, ne možete znati kakvi vas problemi čekaju pa vam padaju na pamet različita rješenja. Izazov je u tome što se ti problemi najčešće pojave u posljednjem trenutku, na samoj lokaciji, pa ni nemamo mnogo vremena za raspravu. Često je to improvizacija u dvoje ili uz pomoć prijatelja kojih se uvijek nađe. Sve to djeluje prilično kaotično, ali na takav način funkcioniramo od samog početka. Svatko se prihvati onoga što prvo vidi ili može riješiti.“
Nije jednostavno biti i bračni i poslovni partner. Uspijevate li tijekom festivalskih dana odvojiti posao od privatnog života ili je festival tema svakog razgovora?
Naravno da uspijevamo. Inače bismo odavno prestali s festivalom. Svaki posao mora imati trenutke odmaka i zaborava. Osim toga, volimo normalan život, kuhamo, volim domaću kuhanu hranu, odlaske na plažu, vrijeme provedeno s našom kćeri, a i kuća i vrt traže svoje.
Što najviše cijenite kod Nine kao producentice i koliko vam njezina podrška znači u trenucima kada se pojave nepredviđeni problemi ili veliki organizacijski izazovi?
Nina je u stanju raditi beskrajno dugo, što mi ponekad zna smetati, ali se na kraju pokaže ključnim i nužnim za opstanak festivala. Zapravo ne znam mnogo o njezinu produkcijskom radu. Tijekom cijele godine slaže i preslaguje kako naše umjetničke zamisli uskladiti s financijskim mogućnostima. Sve to dovede u red, a onda slijedi rad na terenu i naš način funkcioniranja – brzo i bez puno rasprave.
Vaša kći Ana diplomirana je glumica i nije krenula glazbenim putem, iako je završila glazbenu školu, usavršavala se na klaviru i plesala balet. Je li vam žao što nije nastavila ili vam je drago što je odabrala vlastiti put?
Drago mi je što se bavi onime što je veseli i ispunjava. Potpuno je posvećena svojim kazališnim projektima koji uključuju ne samo glumu nego i režiju, scenografiju, kostimografiju i scenski pokret, a klavir i balet često su komplementarni i sastavni dijelovi njezinih izvedbi.
Ana je odrasla uz PagArtFestival, a danas sudjeluje i u njegovoj organizaciji. Koliko vam znači što se ova festivalska priča nastavlja i kroz novu generaciju?
Ana pomaže u organizaciji koncerata i mislim da je iznimno važno da svatko tko se bavi bilo kojim oblikom umjetnosti zna kako stvari izgledaju iznutra i što prethodi svakoj izvedbi. Tko razumije cijeli proces, bolje razumije i izlazak na pozornicu te samu izvedbu. I ne stvara iluzije o idealnim uvjetima koji se navodno dobivaju na poklon samo zato što ste završili neku umjetničku akademiju.
Kako izgleda vaše ljeto kada nema koncerata? Čime se bavite? Jeste li zaljubljenik u more i plivanje ili su vam draže neke druge aktivnosti?
Plivam, penjem se po brdima i planinama, vozim bicikl, treniram kung fu, kosim travu i raslinje, uređujem vrt, obavljam razne popravke po kući i, naravno, vježbam klavir.
Koliko dnevno vježbate?
Koliko god stignem. To mogu biti dva ili tri sata, a ponekad i mnogo više. Ima i dana kada uopće ne stignem vježbati ili jednostavno nemam želju.
Kada biste morali birati između mjesec dana bez klavira i mjesec dana bez mora, što bi vam teže palo?
Mjesec dana bez klavira, svakako.
Jeste li perfekcionist i u svakodnevnom životu ili taj dio karaktera ostavljate isključivo za pozornicu?
Sve sam manje perfekcionist u svakodnevnom životu i to je svjesna odluka. Trudim se ništa ne shvaćati previše ozbiljno i biti pomalo lakomislen. To nije ružna riječ jer, u konačnici, nije baš sve toliko važno.
I kada biste morali izdvojiti jedan trenutak koji najbolje opisuje smisao PagArtFestivala i sve ono što ste vi i Nina zajedno gradili gotovo tri desetljeća, koji bi to trenutak bio?
Bilo koji trenutak u kojem oduševljeni ljudi iz publike kažu da nisu očekivali nešto toliko lijepo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....