Rođena Subotičanka, Andreja Kulunčić (56), danas živi i radi u Zagrebu gdje se bavi društveno bitnim pitanjima na koja svraća pozornost kroz svoje društveno angažirane radove koji će od 15. svibnja do 12. listopada biti izloženi u Muzeju suvremene umjetnosti. Umjetnica koja se bavi novim medijima, odrasla je na Palićkom jezeru, zbog čega danas posebno cijeni blizinu Jaruna gdje i stanuje, a u slobodno vrijeme, kojeg posljednjih mjeseci gotovo pa nema, voli biciklirati i šetati uz najveće zagrebačko jezero.

"Previše radim, voljela bih to promijeniti, usporiti. Suprug mi govori da se ne znam odmoriti - ne raditi, prepustiti se", priznaje Andreja koja je sa svojim suprugom Ivom Martinovićem (58) već više od 30 godina. Kad su se upoznali, on se također bavio umjetnošću, točnije fotografijom, ali onda je netko morao preuzeti "realan sektor", kaže umjetnica, i dodaje da sada radi u stranoj tvrtki za transporte gdje se bavi logistikom.

Andreja je sa svojim suprugom Ivom već više od 30 godina

MSU ZAGREB/VANJA BABIĆ

"Puno mi pomaže - i u umjetnosti, i u radu. Predivan je, on mi je najveća potpora", dodaje umjetnica koja je odmalena znala da je ovo njezin poziv, odrastajući u obitelji u kojoj ima dvoje slikara. "Uvijek mi je bila bliska umjetnost, jako sam je voljela i bila sam okružena njome i shvaćala sam je iznimno pozitivno, sve dok nisam sa sadašnjim suprugom nakon završenog studija kiparstva početkom devedesetih otišla na putovanje u Latinsku Ameriku na godinu dana. To je bio okidač da se počnem baviti društveno angažiranom umjetnošću", prisjeća se Andreja.

Muzejski vrt

U Muzeju suvremene umjetnosti bit će izloženi upravo njezini radovi koji ne donose rješenja ni odgovore, već samo postavljaju pitanja. "Nikad ne stavljam sebe u poziciju nekoga tko zna kako bi nešto trebalo biti, nego nekoga tko misli da o tome trebamo svi skupa razgovarati", objašnjava i dodaje da je sama izložba podijeljena u pet tematskih cjelina - feminizam, trauma, migracija, samoorganizacija i samoedukacija te strukturalna analiza umjetničine metodologije.

Upravo na temu samoorganizacije radila je na projektu Muzejski vrt, odnosno, Jestivi muzej. Naime, na platou MSU-a postavljen je vrt u kojem tridesetak ljudi vrtlari te skupa uzgajaju voće, povrće, začine i cvijeće. Sredinom travnja posadili su, primjerice, rajčicu, bosiljak, ružu, maslinu, jabuku i salatu, a ideja je da se stvori zajednički prostor u kojem se ljudi uče biti otvoreniji na suživot. "Pozvala sam ljude koji žive u Novom Zagrebu ili koji češće dolaze u Muzej da se pridruže projektu. Moj rad je uvijek takav da pokušavam stvoriti situaciju koje sam i sama često dio, te da se otvorimo nekim drugačijim razmišljanjima, razgovorima i problemima. Svi moji radovi su zapravo mali eksperimenti društvenosti. Recimo u ovom slučaju, vjerujem da će nas biljke navesti, otvoriti dugačijoj vrsti komunikacije", objašnjava.

Muzejski vrt postavljen je na platou Muzeja suvremene umjetnosti

MSU ZAGREB/VANJA BABIĆ

Širenje vidika

Vidike su joj otvorila brojna putovanja na koja je išla što iz privatnih, što iz poslovnih razloga, odnosno, kako bi postavila izložbe i radila na svojim umjetničkim projektima. Prvu samostalnu izložbu održala je 1994. u Ammanu, glavnom gradu Jordana. Suprug i ona pokušaju uvijek ostati malo dulje prije ili nakon samog događaja, pa su tako pretprošle zimske praznike proveli na Filipinima. "Da nisam ostala tada, ne bih mogla razumjeti njihovu želju za zajednicom, ljubav prema bližnjem i to stvarno veliko srce koje imaju", govori Andreja koja je jedan dio postava posvetila upravo Filipincima i Indonežanima.

Naime, kroz njihov osobni izbor i suradnju, na izložbi će se predstaviti specifičnosti filipinske i indonezijske umjetnosti i kulture široj publici. Filipinci su tako odabrali predsaviti se kroz tapetu s otocima, kojih u njihovom kraju ima 7000, osobne fotografije s mora, crtež broda za ribolov - barangay, te lanterne koje postavljaju u Božićno vrijeme koje počinju slaviti već u rujnu.

Kad ne radi, Andreja putuje i čita

MSU ZAGREB/VANJA BABIĆ

Kad ne putuje, knjige su joj najbolji pristup drugim kulturama zbog čega iznimno puno čita, najčešće istovremeno dvije do tri knjige. "Fascinira me koliko toga pisci stvaraju s limitiranim alatima, odnosno, određenim brojem slova u jednoj abecedi. Zadnje sam čitala knjigu ‘Empuzij‘ Olge Tokarczuk koja ima zanimljivu društvenu kritiku mizoginije", zaključuje Andreja.