Faktografija svjetskog uspjeha naše proslavljene spisateljice i dramatičarke Tene Štivičić nije čudo - nego posljedica. Kad bismo je reproducirali, pojela bi ovaj intervju u kojem smo zasanjali uhvatiti njezinu aktualnu prisutnost, puls, fokus i misao. Ovog su prosinca na sceni Zagrebačkog kazališta mladih oživjeli likovi njezine nove drame “ACID/KISELINA” - dramski ekvivalent acetona na rani, tekst koji peče, raskrinkava i ne dopušta umjetnosti da se skriva iza svojih kostima. Samo dan nakon ove premijere otputovala je u Berlin primiti nagradu za poseban doprinos Berliner Ensembleu s predstavom “Raseljene”. Nakon što je postala prva hrvatska autorica izvedena u londonskom National Theatreu s dramom “Tri zime”, sada je i prva čiji se tekst igra na kultnoj brechtovskoj pozornici - što je presedan za hrvatsku književnost i kazalište.

Na čelu Drame zagrebačkog HNK tek je godinu i pol, tijekom kojih su se na pozornicama naše nacionalne kuće pojavile predstave “Godine” po romanima feministčke ikone Annie Ernaux, “Budi uvijek kao zmaj”, o iskustvu transrodnosti autora Espija Tomičića i “Cabaret”, veliki zajednički projekt triju ansambala kojim je spektakularno zaživjela nova scena HNK2. Istovremeno, u pripremi je i njezin prvi igrani film “Mama, tata i ja” u produkciji Antitalenta i režiji Vanje Juranić. Njezin spisateljski život daje naslutiti paralelnu montažu kazališta, setova i slojevitog unutrašnjeg putovanja. Kad je 2003. otišla u Veliku Britaniju, kao da ju je nosio dar viška hrabrosti u njezinu sustavu.

Danas tu hrabrost čitamo kao zrelu seizmografkinju koja bilježi pukotine društva, ali i razloge zbog kojih još (po)stojimo. Pisci poput nje podsjećaju nas da je umjetnost možda posljednji ozbiljan razgovor koji vodimo sami sa sobom. Tena zrači dostojanstvenom prisutnošću mirne promatračice i britko secirajuće svjedokinje riječima s lucidnom emocionalnom preciznošću - onog glasa koji se rađa kad ti je karijera izrasla na talentu, a ne PR-u. A taj glas nije ženski kao kategorija. Nego ženski kao magnituda. Njezin humor je sofisticirani skalpel - reže, ali liječi. Ona je istovremeno i lirska i nježna i opasna i javna i enigmatična. I dok će svijet prema predvidljivoj koreografiji zasigurno nastavljati šaptati o mnogim temama - ona će ih zasigurno zrcalno nastavljati glasno raslojavati - a mi ćemo zasigurno time šire otvarati oči.

Na sceni Zagrebačkog kazališta mladih imala je premijeru drame ‘Acid/Kiselina‘

MARKO GRUBIŠIĆ

Tvoja nova drama, “ACID/KISELINA”, zaranja u mračnu stranu umjetničkog procesa - u mit o umjetničkom geniju kojem je sve dopušteno. Je li ovo dramski komentar na #MeToo eru ili dublje, univerzalno pitanje o prirodi moći koju predajemo u ruke onima kojima se divimo?

- Ova je drama rođena u Velikoj Britaniji, zemlji koja je #MeToo odradila glasno. On nije gotov jer su pitanja nejednakih odnosa i seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja tako duboko utkana u matricu ove civilizacije da ih uvijek treba imati na oku. Ali za razliku od Hrvatske, jedan tip pravocrtnog eksploatiranja moći doživio je nedvosmislenu javnu osudu i doista su implementirani mnogi alati u radna okruženja koji ga onemogućavaju. Doista je mnogo muškaraca prokazano, ali i procesuirano, jer se dogodio nužni moment, kritična masa s imenima i prezimenima i mnogo kaznenih prijava. Tip predatorskog ponašanja ljudi koji imaju moć da stvore ili spriječe profesionalni razvoj neke mlade osobe i time iznuđuju seksualne usluge smo tamo adaktirali. Vjerujem da danas većina muškaraca koje uhvati poriv da nekoj mladoj ženi ili mladom muškarcu nepozvani pošalje sliku svog sredovječnog spolovila, promisli još jednom i to ipak ne napravi.

Što misliš, na kojem meridijanu svijesti se mi nalazimo u toj globalnoj priči o razotkrivanju?

- Sudeći po nedavnoj situaciji koja se dogodila s intervjuom Dalibora Matanića, koji je pritom jedini visoko profilirani slučaj raskrinkavanja u zemlji u kojoj je predatorsko ponašanje folklor, naše društvo nije još ni blizu te zrelosti, ali nadam se da je ovaj slučaj, zasad, ako ništa drugo, isto osujetio mnoge druge počinitelje istih, sličnih, malo blažih ili i gorih ponašanja.

U Berlinu je primila nagradu za poseban doprinos Berliner Ensembleu s predstavom ‘Raseljene‘

MARKO GRUBIŠIĆ

U “Kiselini” ideš korak dalje od #MeToo optike i ulaziš u zonu onih suptilnijih, nevidljivijih oblika manipulacije, autoriteta i uzajamne fascinacije. Je li to zlostavljanje koje dolazi zapakirano u karizmu, talent i kreativnu ekstazu?

- Drama se bavi sljedećom etapom razgovora, kad bismo u idealnim uvjetima ovu prvu razriješili bez ostataka. Nije riječ o seksualnom zlostavljanju, nego o širem spektru odnosa moći u jednom umjetničkom kolektivu. Svijet funkcionira unutar struktura hijerarhije - u tom smislu je život slobodnjaka veliki blagoslov. Piramidalne hijerarhije su, po mom osjećaju, muška izmišljotina, ali tako je postavljen cijeli svijet. Najbolje prolaze oni koji prepoznaju kako se u njima pozicionirati, to je ključno za preživljavanje i napredovanje, kome se ulagivati, na kome vježbati autoritet itd. Hijerarhije pogoduju izrabljivačkom, zlostavljačkom mentalitetu, što ne znači da je to jedini način upravljanja. Međutim, u umjetničkim kolektivima situacija se silno komplicira. U umjetnosti je koncentracija talenta, vještine i karizme velika. U njih se zaljubljujemo, njima se predajemo. Umjetnici se neprekidno izlažu, prvo jedni drugima, onda cijelom svijetu. S druge strane doživljavaju uzlete kreativnosti, inspiracije, adrenalina koje pravo doživljavaju tek u sinergiji sa suradnicima. Posežu neprekidno u svoju intimu, čupaju je iz sebe i stavljaju na stol, a u svijetu plesa i baleta alat je vlastito tijelo koje je svakodnevno izloženo velikom naporu i neprekidno podložno dodiru. To je kontekst u kojem je teško povući jasne granice i o tome govori ova drama. Ovdje je riječ o zlostavljačkom ponašanju koje jednom rukom daje, drugom uzima. To što daje je fenomenalno. To što uzima ostavlja ponekad dugoročne posljedice.

U trenutku kad kao društvo preispitujemo nasljeđa velikana i pitamo se možemo li odvojiti djelo od čovjeka, ti postavljaš pitanje: je li okrutnost nužna cijena za vrhunsku umjetnost?

- Ideja da u umjetnosti treba ganjati vrhunske rezultate, virtuoznost, dapače, nešto što se pogotovo u vrhunskom baletu spominje - transcendentnost, dugo je normalizirala, čak slavila rubno ili otvoreno zlostavljačke obrasce ponašanje. Preživjeti to i izaći jači često se smatra znakom časti. Sad dolazi vrijeme, kako u kojem društvu i kulturi, da se ti autoriteti i te nedodirljive veličine preispituju.

Priprema i i svoj prvi igrani film ‘Mama, tata i ja‘

MARKO GRUBIŠIĆ

Citat iz drame: “Obožavaju vas. Pa vas mrze. Što je obožavanje bilo veće, to je mržnja žešća”, zvuči kao dijagnoza našeg doba. Kao netko tko je i sam podložan javnoj percepciji, a istovremeno se svjesno miče s društvenih mreža, kako osobno doživljavaš taj neizbježni, kolektivni pogled? Je li to nužno zlo, opasna zvijer ili, kako pišeš, jednostavno “fizikalni zakon” s kojim se nauči živjeti?

- U drami je to citat muškog lika. To nije žensko iskustvo. Žene su, i kad ih slave, i kad imaju moć i uspjeh, podložne mikroskopskoj mizoginoj analizi. To ne znači da nisu sposobne biti zlostavljačice, ali ta vrsta obožavanja koje prati karizmatične, uspješne muškarce, ne postoji za žene. Koliko god žena bila impresivna, naći će se netko tko će joj slikati celulit, propitivati seksualni saldo, majčinske reference ili naprosto hrabro konstatirati da bi ju trebalo dobro... Nemam iskustvo društvenih mreža pa ne mogu uspoređivati na vlastitom primjeru. Moj posao je jako javan, ali moj život je godinama već relativno povučen, to je moj balans. Trenutno sam, zbog prirode posla u HNK-u, u nekom mnogo izloženijem i frekventnijem okruženju, ali to je opet nametnuto poslom, nije izbor. Naravno, danas je PR ključni faktor us­­pjeha. Da se poslužimo tvojom i mojom pre­­piskom u šali kao metaforom, “slike su bitnije od teksta”, ali i tekst netko treba braniti.

Nakon “Tri zime” i “64”, koje su snažno usredotočene na ženska iskustva, u centar drame “ACID/KISELINA” postavljaš i muškog protagonista, Gabrijela. Zašto si odabrala mušku perspektivu da bi istražila složene odnose moći i zlostavljanja?

- Perspektiva nije muška jer je u drami zastupljeno mnogo glasova i nekoliko rakursa iz kojih se demitologizira ta jedna tektonska jedinica autoriteta. I zapravo je riječ o jednom moćnom paru umjetnika, o bračnom, umjetničkom i poslovnom partnerstvu u kojem je premreženo mnogo slojeva koje i oni sami u drami pokušavaju otpetljati - tko je i u kojoj mjeri počinitelj, sudionik ili žrtva. U tom smislu Gabrijelova žena Sonja je ravnopravan lik. I žene su sposobne zlostavljati, ali ima nešto u arhitekturi društva što pita da se moć prenosi i da se te figure autoriteta popunjavaju, iako bi ih bilo idealno zamijeniti demokratičnim, ravnopravnim ustrojstvima. Živimo u zbunjenom vremenu. Očito je da se okoštali obrasci ljuljaju, iako je Balkan i dalje raj za zlostavljače, ali ne znamo još što dolazi na njihovo mjesto. Trenutno je situacija u svijetu takva da mi je teško zamisliti budućnost, ali u kontekstu matrica kojima se bavi ova predstava, vjerujem da smo na kraju jedne ere i da dolazi nešto novo. Nadam se da će biti bolje.

Tvoje drame seciraju obiteljske odnose, rodne uloge, majčinstvo. Koliko te vlastito iskustvo majčinstva promijenilo kao umjetnicu? Je li ti dalo novi fokus, novu ranjivost, ili možda novi, pravednički bijes prema svijetu koji ostavljamo svojoj djeci? Kako je odgajati i promatrati odrastanje vlastite kćeri?

- Moja kći ima devet godina. Na neki je način zastrašujuće odrasla i zrela. Pita me stvari poput - “Zašto muškarci stalno govore ženama neka se nasmiješe?” Meni je trebalo tridesetak godina života da se to zapitam. Pita me što mislim o Trumpu i tarifama. Fascinira me svojom inteligencijom i humorom i svojom velikom sućuti i osjećajem za pravdu. Ali nisam sigurna da je znam odgojiti za svijet u kakvom će živjeti za dvadesetak godina. Mogu joj samo davati isto što i moji roditelji meni i nadati se da će biti čvrsta i hrabra.

London joj posljednjih godina pruža trenutke hedonizma i užitka

MARKO GRUBIŠIĆ

Kažeš da je tvoja misija “razbijati i preispitivati floskule”. Koja je najveća floskula o životu, ljubavi ili uspjehu koju si osobno morala razbiti da bi mogla nastavljati dalje?

- Samo budi svoja.

Izbjegavaš društvene mreže i čitaš knjige. Tako čitam tvoj vlastiti lijek za umirenje od vanjskih terora. Ali što radiš kad te ipak preplavi buka svijeta, kad osjetiš onaj egzistencijalni umor? Gdje je tvoja “offline” oaza, tvoje utočište? Koji je tvoj recept za dostojanstveno preživljavanje?

- Znaš, čini mi se da su to pitanja iz nekog prošlog vremena. Kad ti je zadnji put itko na pitanje što radiš odgovorio - odmaram se. Čitam. Ne znam što je offline oaza. Ono da platiš da odeš nekamo gdje nema pokrivenosti. Ne postoji dokolica. I kad se odmaramo, radimo to na neki “produktivan” način. Ljudi danas sve više umjesto na odmor na plažu bjesomučno idu na ona pseudo-religiozna hodanja. Primoravaju se na fizičko iscrpljivanje da bi nekako očistili misli od svemirskog umora. Ne znam. I ja osjećam zov prirode kao neki unutarnji piling. Rođena Zagrepčanka, na Sljeme nisam nogom kročila do dvadeset i neke, i to autom, a sad se, bome, penjem. Penjem se i po škotskim brdima. Dakle, što? Priroda i fizička aktivnost. I otvoreni, dugi, iskreni razgovori s prijateljima po svijetu - u Londonu, Zagrebu, Beogradu, Glasgowu, New Yorku, Los Angelesu i Berlinu - rehabilitiraju mi vjeru u ljude i pune baterije.

Možeš li otvoreno progovoriti o susretu sa starenjem i smrtnošću? Kako doživljavaš starenje ljudskog tijela, bore, promjene, transformaciju životne energije, neminovno usporavanje? Smatraš li okrutnom društvenu percepciju ženskog starenja u odnosu na muško starenje?

- Znakovi starenja koji mi idu na živce su, recimo, da mi trebaju laboratorijski uvjeti da bih zaspala, da se od kasne noći u društvu oporavljam dva dana, da više nemam vremena da započnem život u New Yorku, ni da se bavim jahanjem, ni plesom i pjevanjem (iako na sva usta pričam da sam spremna uskočiti u “Cabaret” ako baš zagusti). Ali osjećam se slobodnije i sretnije u svom tijelu i u svom licu nego ikad u životu. Pogađa me odnos prema starosti, pogotovo prema ženskoj, to neko globalno gađenje prema starosti. Oduvijek rado pišem likove starijih godina, osjećam neku identifikaciju s njima i volim ih tretirati kao mudre, a često i progresivnije ljude od moje generacije.

Tena kaže da je pogađa odnos prema starosti, pogotovo ženskoj

MARKO GRUBIŠIĆ

Izloženi smo svojevrsnoj pomami plastične kirurgije i estetskih tretmana kao instant rješenjima koja se više ni ne propitkuju?

- Čuj, nemam pojma, ja se bojim igle i kad mi život spašava, tako da mogu filozofirati o tome koliko je iščašeno trošiti nepregledno vrijeme, resurse, energiju i lovu na bitku koja je u startu izgubljena, dok bismo mogle upirati tu energiju u neke druge borbe koje možda nisu besmislene, ali je činjenica da dok ne smisle botoks koji se primjenjuje tabletama, nema straha da ću se u to upustiti. Iako moram reći da ne osuđujem nikoga tko to radi. Pritisak je veliki, taj plastični look postaje standard i jasno mi je da se tome teško oduprijeti.

Odrastala si uz oca Ivu, slavnog dramatičara, i mamu Mirjanu, lektoricu i veliku zaljubljenicu u teatar, u Zagrebu, i formatirana si u okruženju socijalističkih intelektualaca i ludilu koje nije toliko ugrožavalo društvo kao danas. Koliko si određena svojom prošlošću i koje ideje si ponijela na daljnje putovanje?

- Moje djetinjstvo je doista bilo sretno. Svatko ima svoj ključni osobni, emotivni doživljaj na kojem konstruira sliku svijeta. Mi smo živjeli sigurno i skromno, moji roditelji bili su realizirani ljudi, uvijek onkraj moći i vlasti, ali svoji i priznati. Dobila sam mnogo ljubavi, podrške i pažnje. Imali smo bogat društveni život. Odgajali su me da mislim da svijet ide na bolje, da će budućnost biti rodno ravnopravna, sekularna i meritokratska. Naravno, to su urušeni ideali, ali možda je taj temelj negdje ipak ishodište svjetonazora i nekog optimizma koji je potreban da se čovjek danas ne bi sasvim i potpuno povukao iz svijeta.

Tena je kći legendarnog dramatičara Ive Štivičića

MARKO GRUBIŠIĆ

Velika mitska priča o partnerskoj međuspolnoj ljubavi - kad promatraš partnerske odnose oko sebe, što ti se čini - je li ta priča precijenjena kao tema? Vjeruješ li da brak kao format može opstati u suvremenom dobu? Smatraš li da je u životu hranjivi partnerski odnos preduvjet osjećaja potpunog ispunjenja? Što je tebi donio u život?

- Ne znam. Mislim da je ključ bračne sreće svijest o tome da se uvijek možeš rastati (smijeh). U principu svi, ili barem velika većina nas, tražimo kako ne biti sami. Da nas netko doista vidi. Da nam netko drži leđa. Da nas prepoznaje, da nam pruži nježnost, da nam kaže - možeš ti to. Svaki takav susret dvoje ljudi je dragocjen. Koliko dugo može potrajati je pitanje zajedničke odluke, zajedničkog rada, a to je nešto za što nam najčešće fale alati, posebno kad je riječ o ideji solidarnosti. Za mene je ideal apsolutna solidarnost, ideja da oba partnera dobrobit onog drugog stavljaju na prvo mjesto. Mislim da imamo neku prirodnu želju da tražimo partnere i ostvarujemo obitelji. Hrvatski mainstream danas jako forsira ideju tradicionalne heteronormativne zajednice s biološkom djecom, ali meni se čini da je svaki oblik obiteljske zajednice koji počiva na ljubavi i poštovanju valjan, bez obzira na rod, spol i broj.

Ideal bračnog odnosa za nju je da oba partnera dobrobit onog drugog stavljaju na prvo mjesto

MARKO GRUBIŠIĆ

Na koji način brineš o sebi izvana. Koji su tvoji hedonističko-praktični običaji?

- A ono. Nikad ne idem spavati a da ne očistim lice i ne operem zube. Nikad. Hedonizam su masaže, kod Aide, Kristine i Wanide. London, koji je grad koji ima navadu da samelje, ali ipak mi zadnjih godina pruža trenutke hedonizma i užitka.

Pokojni dr. Torre je svojedobno izjavio da je opasno biti jako bogat i jako siromašan. Oba koncepta iznimno zatupljuju i zastrašuju. Kakav odnos imaš s novcem u ovom trenutku i kako se on mijenjao kroz život?

- Kad sam bila na Akademiji, sjećam se da sam mislila da bi mjera “bogatstva” koju bih voljela svojim snagama postići bila da kad hodam ulicom, ako mi je hladno, mogu ući u prvi dućan i kupiti kaput. To mi se i danas čini zdravim mjerilom. Dodala bih tome, možda, i povremenu flašu šampanjca.