Tri godine nakon uspjeha filma "Samo kad se smijem", redateljica se vraća na velika platna s filmom "Mama, tata i ja" u kojemu naslovne uloge igraju Zrinka Cvitešić, Goran Bogdan, Rade Šerbedžija i Alma Prica. Samo za Gloriju, otkrila je da joj je partner Martin najveća podrška, kako se zaljubila u film te kako provodi svoje vrijeme kad nije na filmskom setu.
Vanja Juranić (52) jedna je od najuspješnijih hrvatskih redateljica. Njezin posljednji film, "Samo kad se smijem", u kojemu su glavne uloge imali Tihana Lazović i Slavko Sobin, bio je među kino hitovima u ljeto 2023., iako obrađuje iznimno tešku tematiku, obiteljskog nasilja.
Uskoro u kina stiže i njezin novi film koji ponovno obrađuje temu obiteljskih odnosa, ali ovaj put u nešto blažem obliku. Film "Mama, tata i ja" snimljen je u samo 21 dan, a na samom projektu radila je posljednjih sedam godina, zajedno sa scenaristicom Tenom Štivčić.
Ovaj put film prati glavnu junakinju Dašu (Zrinka Cvitešić) koja se nakon života u inozemstvu, u trenutku obiteljske, intenzivne i teške životne krize, vraća u Zagreb. Kako objašnjava, svi imamo iskustvo obitelji, zbog čega je ta tematika stalno iznova zanimljiva – istovremeno najintimnija i najkompleksnija.
"Kroz obiteljske odnose otkrivam sebe, po prvi put sam postala svjesna strukture moći koja se u obitelji uspostavlja gotovo instinktivno. U tom naizgled privatnom prostoru oblikuju se naši identiteti i odnosi, stvaraju se duboko ukorijenjeni obrasci. Obitelj je mikrokozmos društva u kojem živimo. Mislim da me ta tema privlači jer kroz nju mogu istraživati ono što je istovremeno blisko i vrlo univerzalno, odnose koji nas formiraju i najviše određuju. Naročito mi je uzbudljivo otkrivati što se događa iza privida normalnosti u obitelji", govori Vanja.
Film kao živi organizam
Ovaj put u glavnim ulogama gledamo Zrinku Cvitešić, Gorana Bogdana, Radu Šerbedžiju i Almu Pricu. Kako nam je otkrila redateljica, već je duže vrijeme željela surađivati s ovim poznatim imenima.
"Iskusni glumci često dolaze s idejama o povijesti lika, njegovoj motivaciji i ponašanju, predlažu izmjene replika ili emotivnog luka. Takve ideje olakšavaju proces jer film je timski rad i važno je da smo svi na istoj strani. Kada svi razumiju tko su ti ljudi i što ih pokreće, moguće je dodatno obogatiti likove i po potrebi prilagoditi replike tako da ostanu vjerne likovima, da proizlaze iz njihovih karaktera i odnosa među likovima. Glumci, scenaristica Tena Štivčić i ja zajedno smo prolazili scene i po potrebi nadograđivali likove koje je Tena osmislila. Taj zajednički kreativni proces donio nam je puno novih nijansi, bilo je divno gledati kako Zrinka, Alma, Rade i Goran u filmu pokazuju neke aspekte svojih glumačkih sposobnosti koje do sada možda nismo imali priliku vidjeti", govori redateljica kojoj je ovo bio prvi put da je radila film po tuđem scenariju.
Na emotivnoj razini vrlo se brzo povezala sa svijetom i likovima koje je Tena stvorila, govori, zahvaljujući scenariju koji je bio precizan, slojevit i duhovit. Ipak, bilo joj je važno da je scenaristica prisutna na glumačkim probama i snimanju. Kako objašnjava, scenarij je živi materijal koji se razvija kroz glumačke probe, a sam film neminovno dobiva novi oblik tijekom snimanja, a zatim i u montaži.
Ljubav prema fotografiji
Vanja se u sam medij filma, prisjeća se, zaljubila već kao djevojčica. Iako tada nije znala što je točno režija filma, već joj je tada bilo jasno da se želi izraziti kroz medij slike. Prvi ozbiljan susret s iskustvom rada u kreativnom okruženju imala je u srednjoj školi, koju je pohađala u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako kaže njezina mama, bila je toliko neovisna već tada da ju je poslala u Ameriku kako bi se dodatno osamostalila. Završila je u Iowi, gdje se nalazi jedno od jačih sveučilišta za kreativno pisanje. Štoviše, u samoj se školi jako poticalo izražavanje kroz različite medije, govori Vanja, – od keramike i pisanja pa do crtanja, slikanja i fotografije.
"Sviđa mi se što se u Americi podrazumijeva da je moguće živjeti od umjetnosti. Toga u Hrvatskoj često nema. Još kad su me kao djevojčicu pitali što želim biti kad odrastem i kad bih rekla fotografkinja, odmah bi mi govorili da moram razmišljati o ozbiljnijim zanimanjima, a to su naravno poslovi u pravnim i medicinskim institucijama. Taj američki osjećaj da je umjetnost legitimna profesija za mene je bio vrlo ohrabrujući", govori Vanja koja je zbog financijskih ograničenja studiranja u inozemstvu, po povratku u Zagreb upisala dizajn tekstila i odjeće.
Iako su je u tom razdoblju jedino zanimali fotografija i crtanje, nije uspjela upisati kameru na Akademiji dramske umjetnosti. Kako se prisjeća, ušla je u uži krug, ali su joj naposljetku ipak rekli da se vrati na drugi rok. Kako nije vjerovala da bi tada bila primljena, upisala je dizajn na koji je odmah upala. Tamo je upoznala i blisku prijateljicu, Tajanu Čanić Stanković, s kojom je napravila i jednu od zapaženijih modnih revija te generacije, dodaje, a danas pak surađuju na filmovima – Tajana u ulozi scenografkinje, Vanja u ulozi redateljice.
Bez obzira na uspjeh u području dizajna, za vrijeme studija nastavila se baviti fotografijom, što je ubrzo preraslo u ljubav prema kameri i montaži. Sredinom devedesetih kroz glazbene spotove i reklamne filmove počela je raditi kratke dokumentarce, a tek je kasnije stekla dovoljno samopouzdanja da krene i prema igranom filmu.
"U svijetu filma i danas se pomalo osjećam kao autsajderica. Ne mislim da je to nužno loše, ali ponekad se i dalje pitam jesam li uopće ušla u taj svijet. Kad bih trebala procijeniti trenutak u kojem sam sebi dala dopuštenje da se bavim filmom i da samu sebe percipiram kao redateljicu, rekla bih da taj proces još uvijek traje. Imam veliko poštovanje prema filmskoj umjetnosti i mislim da je to jedan od razloga zašto sam oprezna prema autorskim funkcijama. Snagu režije prvi put sam stvarno osjetila kroz rad s glumcima, ali i u radu sa svojim snimateljem, kroz spoznaju da se mogu osloniti na intuiciju koja mi pomaže donositi brze odluke, nalaziti rješenja i vidjeti cjelinu filma unatoč fragmentiranom procesu snimanja", ističe Vanja.
Iz projekta u projekt
Do sada je imala tu sreću, priznaje, da je išla iz filma u film i stalno živjela u procesu stvaranja, uspješno održavajući kontinuitet pisanja. No, isto tako, važno joj je pronaći vrijeme za prijatelje, vožnje biciklom po Berlinu, odlaske u kino i na izložbe, kao i za putovanja i jedrenje sa svojim partnerom Martinom.
Uz to, najdraže joj je opuštati se uz dobar film, knjigu, glazbu, hranu i blisko društvo. Njezin je glazbeni ukus šarolik, pa je tu sve od punka do elektronike, a voli i filmsku glazbu gdje posebno ističe Ryuichija Sakamotoa. Trenutačno čita knjigu "Doing Philosophy at the Movies" Richarda A. Gilmorea, a posljednji film koji ju je oduševio bio je "Mistress Dispeller", redateljice Elizabeth Lo.
"Nemam baš strogu razliku između radnog i slobodnog dana, pa svako jutro imam svoje rituale, meditaciju i jogu, a onda montiram ili pišem na novom projektu. Iako su mi dani često slični, imam osjećaj da sam stalno u nekom procesu i da se krećem između različitih stanja i svjetova, stvarnih i onih koji to nisu, ali su za mene jednako prisutni, intenzivni i često transformativni. Idealna subota bila bi slična: buđenje sa suncem, meditacija, joga, rad na filmu, pa jedrenje prema nekoj egzotičnoj destinaciji", zaključuje Vanja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....