Mogu sama - riječi su koje smo sve mi žene nebrojeno puta izgovorile - od mogu sama nositi teške stvari, mogu sama sve stići, mogu sama napraviti sve, mogu sama nositi svoje brige, mogu sama do liječnika, trgovine, po djecu, na poštu... Riječi su to i koje su pjesnikinji, diplomiranoj psihologinji, satiričarki, spoken word umjetnici i naratorici Eni Rajić (32) u samo tri dana donijele četiri milijuna pregleda na Instagramu, Facebooku i TikToku i dotaknule stotine tisuća žena, a na kraju natjerale nas da se stvarno zapitamo - mogu li sama? Posljedica je to njezine pjesme i pratećeg videofilma istoimenog naziva, koji su odjeknuli neočekivano glasno, što ni autorica, kako priznaje, nije očekivala.

Ena piše otkako zna sebe - majka ju je još kao djevojčicu vodila na večeri poezije, a učiteljica Božena Volić nju i čitav njen razred bodrila da piše i glumi

Ena piše otkako zna sebe. Majka ju je još kao djevojčicu vodila na večeri poezije, a učiteljica Božena Volić nju i čitav njen razred bodrila da piše i glumi. Njezine prve dječje pjesme prije više od dvadeset godina ukoričile su se u knjizi "Tračak djetinjstva" zajedno s pjesmama njezinih školskih prijatelja, u srednjoj školi počela je koketirati s rap pjesmama, a spoken word poeziju, kojom se profesionalno bavi, otkrila je 2018. Pisala je i na hrvatskom i na engleskom jeziku, prvi autorski naslovi bili su joj "Kriza srednjih dvadesetih" i "Ugliness in Beauty", a 2021. izdala je zbirku poezije "Razmrljane boje nevremena". Riječi su danas njezin najvredniji alat zahvaljujući kojem je gotovo cijela regija čula njezino ime i kojim se mnogi, čak i u današnje vrijeme, rijetko usuđuju glasno progovoriti.

Kada ste prvi put osjetili potrebu da pišete i da kroz poeziju govorite o stvarima koje mnogi možda radije prešute? Jeste li se oduvijek tako najlakše izražavali ili je to došlo kao neki oblik suočavanja, možda i terapije?

- Natruhe sve snažnije potrebe da pišem poeziju o psihološko-društvenim temama pojavile su se tijekom apsolventske godine psihologije koja je označavala ulazak u svijet odraslih. Pisanje, uz performans, doživljavam kao najslobodniji način izražavanja vlastitih misli, stavova i emocija. Općenito govoreći, stvaralački proces ima katarzičan učinak na mene pa ga doista i smatram oblikom terapije.

Što vas je u početku najviše inspiriralo - emocije, ljudi, društvo ili unutarnji nemir, a u čemu danas pronalazite inspiraciju?

- Inspiracija za mene više nije samo iznenadna struja kreativne svijesti kao što sam nekoć vjerovala. Smatram da je inspiracija rafinirana sposobnost promatranja unutarnjeg i vanjskog svijeta pomnožena s talentom. Ranija faza mog autorskog rada obojena je entuzijazmom, ali i naivnošću, sumornijim pjesničkim slikama pa i svjetonazorima koji više nemaju mjesta u mom životu. Trenutna faza stvaralaštva presvučena je u nešto vedriji ton, vizualno upečatljiviji storytelling i zrelije psihološko-društvene osvrte koji nastaju kao posljedica životnog iskustva, rada i (samo)preispitivanja. Sve vrijeme autorski rad baziram na psihološkoj tematici i društvenoj refleksiji ispreplićući spektar tema koje sežu od odnosa prema sebi, preko slobode govora pa sve do korupcije.

Spoken word scena u Hrvatskoj još je relativno mala - što vas je privuklo baš tom obliku izražavanja?

- Fuzija literarnih, kazališnih i glazbenih elemenata. Za razliku od tradicionalne poezije koja se oslanja na recitiranje, čitanje ili jednostavno ostaje mukla na papiru, u spoken word poeziji ključan je autorov performans koji evocira emociju i introspekciju kod publike. Citirat ću Slobodana Roksandića, doktoranda na temu govorne poezije kojeg sam nedavno upoznala, a koji je napisao tekst koji savršeno oslikava moje razloge bavljenja ovim žanrom - "Miroslav Antić, koji je znao da istu pjesmu napiše i djetetu i zaljubljenom čovjeku, često je bio analiziran kao previše ‘narodan‘. Ali upravo to što je bio blizak ljudima činilo ga je umjetnikom estrade, one iskrene, tople, nepatvorene umjetnosti koja ne traži distancu, već prisustvo. Možda je baš to razlog zašto se najveće pjesme ne rađaju u tišini kabineta, nego na sceni, na ulici, na salveti".

Pisala je i na hrvatskom i na engleskom jeziku, prvi autorski naslovi bili su joj "Kriza srednjih dvadesetih" i "Ugliness in Beauty", a 2021. izdala je zbirku poezije "Razmrljane boje nevremena"

Kako izgleda vaš kreativni proces - od ideje do izvedbe? Kako birate lokacije za snimanja, outfite...?

- Proces pisanja pjesme u prosjeku traje između četiri i osam sati. Nakon toga odložim ih na neko vrijeme jer prve verzije najčešće nisu završne. Nakon pauze vraćam im se i potencijalno revidiram dijelove koji su mogli biti napisani jasnije, zabavnije, zanimljivije. Kad sam zadovoljna sadržajem i formom, izvodim ih pred Karlom - svojim partnerom, redateljem, snimateljem i montažerom naših videofilmova. On potom dolazi do ideje za vizualnu priču nakon čega je prokomentiramo i po potrebi dodatno brainstormamo. Snimamo i u interijerima i u eksterijerima, a scenografijom i rekvizitima nastojimo prikladno stvoriti atmosferu, naglasiti temu i unutarnje stanje lika. Dok Karlo kreira knjigu snimanja, ja se bacam na učenje teksta, a outfite biramo zajedno ovisno o tome kakav tekst izvodim te kakav lik utjelovljujem. Obično odvojimo četiri do šest sati dnevno za snimanje. Nakon toga mogu se odmoriti - a Karlo se posvećuje montaži, kolor-korekciji, color gradingu te pažljivom odabiru glazbene pozadine koja čini i do 50 posto doživljaja videofilma. Na kraju dolaze titlovi, biranje naslovne fotografije videofilma, marketing i sve je spremno za premijeru!

Kako ste se povezali s Karlom? Je li to bila ljubav na prvi pogled?

- Povezali smo se nakon prve izvedbe satirično-poetskog showa "Bez dlake na jeziku" koji sam u pratnji pijanista Zvonimira Glibušića održala u listopadu 2023. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Javio mi se s prekrasnim osvrtom na iskustvo showa te upitom za potencijalnu suradnju koja je posve neočekivano prerasla u ljubav, a potom i u poslovno partnerstvo. Od proljeća ove godine Karlo se kao suvlasnik pridružio MEDIA SCENI čija sam vlasnica od 2020. U samo šest mjeseci kvaliteta videoprodukcije rapidno je skočila, razina angažmana publike nikad nije bila viša, a online zajednica koja se svakog mjeseca inspirira našim videofilmovima narasla je za više od 25 tisuća ljudi. Ni jedno ni drugo nismo zainteresirani za praćenje trendova niti hakiranje algoritama. Ne natječemo se ni s kim, ne osvajamo tržišta i ne znamo masu marketinško-prodajnih kratica. Obožavamo svoj posao, puno radimo i ostajemo dosljedni sebi čak i kad nam nije najugodnije biti pred povećalom javnosti.

Postoji li razlika između Ene koja piše i Ene koja izvodi svoje pjesme ispred kamera?

- Rekla bih da je Ena koja piše introvertnija.

Pjesma i video naziva "Mogu sama" u kratkom su vremenu postali viralni i izazvali velik interes javnosti. Jeste li očekivali takav bum?

- Niti približno.

Riječi su danas njezin najvredniji alat zahvaljujući kojem je gotovo cijela regija čula njezino ime i kojim se mnogi, čak i u današnje vrijeme, rijetko usuđuju glasno progovoriti

Vaša poezija često dotiče teme mentalnog zdravlja, društvenih pritisaka i ženskog identiteta - što vas potiče da ih otvarate? Imate li ponekad osjećaj kao da otvarate Pandorinu kutiju?

- Umjetnici su oduvijek reflektirali vremena u kojima žive. Kako sam spomenula, po vokaciji sam psihologinja pa iako se psihologijom ne bavim u konvencionalnom smislu, psihološko-društvene teme ostale su srž mog rada. Na nastupima uživo volim istaknuti utjecaj uže obitelji na osobu i umjetnicu u kakvu stasam. Majka je u bratu i meni poticala znatiželju za istraživanjem unutarnjeg svijeta, dok nas je otac, kao pravnik istančanog osjećaja za zajednicu, odgajao da izrastemo u socijalno osjetljive ljude. Kombinacija osobnih interesa, odgoja i iskustva doprinijela je tome da je moje dosadašnje stvaralaštvo prošarano takvim temama.

Kako doživljavate svoju generaciju - kao više osviještenu ili samo više preplavljenu informacijama?

- Mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva okruženosti prijateljima i poznanicima, no ako moram generalizirati, reći ću da volim svoju generaciju. Možda jesmo preplavljeni informacijama i ovisni o internetu, ali smo ljudi koji su zadržali vrijednosti poput kućnog odgoja i manira, savjesnosti i radišnosti. S nostalgijom se sjećamo vremena kad smo s uzbuđenjem čekali novo izdanje omiljenog časopisa, nemamo fobiju od razgovora uživo, kad se nađemo na kavama, ne visimo na mobitelima, već smo prisutni jedni za druge.

Što mislite da današnjoj mladoj ženi najviše nedostaje - prostor, sigurnost ili glas?

- Živimo u državi koja se smatra vrlo sigurnom za život, mlade žene u Hrvatskoj imaju svoj glas, a kako sam i sama poduzetnica, nemoguće je ne primijetiti kako ih je sve više koje pomiču granice i postaju primjer mogućeg. Ipak, u konačnici, svaka žena sama za sebe zna što joj najviše treba.

U kakvom društvu biste voljeli da vaša poezija živi - kakvoj publici se obraćate?

- Zbirka poezije "Razmrljane boje nevremena", spoken word poetry videofilmovi i nastupi koje izvodimo uživo namijenjeni su osobama koje ne traže nježne rime i slatke metafore, već surovu emociju i britke stihove koji potiču na razmišljanje. Osim poezije, snimamo i satirične skečeve, a voljela bih da naš rad opstaje u društvu u kojemu ne postoje nedodirljive teme i u kojemu se sa svime smijemo šaliti jer, suprotno dominantnom narativu, smatram da put u bolji svijet nije cenzura govora, već još više govora. Koristim ovu priliku da zahvalim više od sto tisuća pojedinaca koji nas prate na društvenim mrežama - od Instagrama do LinkedIna, posjetiteljima koji dolaze i vraćaju se na naše nastupe, ali i svima onima koji nas podržavaju u misiji da nastavimo stvarati beskompromisno i slobodno kao neovisni umjetnici.

Osobne je mantre najbolje sažela u pjesmi "Jednom doći će kraj"

Imate li neku mantru ili misao koja vas vodi u pisanju i životu?

- Osobne sam mantre najbolje sažela u pjesmi "Jednom doći će kraj" iz koje vam prenosim posljednju strofu: "Jednom doći će kraj i od obrisa ostat će izbori koje donosio si dok bilo te tu, od svega što poznaš ostat će jedino važno jel bilo za pamtit il si živio onako, usput".

Radite li trenutačno na novoj zbirci ili projektu koji će objediniti vaš rad? Kakvi su vam planovi za sljedećih godinu dana?

- Prvo izdanje zbirke poezije "Razmrljane boje nevremena" rasprodano je, što nas je iznimno razveselilo, tako da smo nedavno izdali drugo, dopunjeno izdanje u većoj tiraži. Ljetos smo pokrenuli membership "Bez filtera" - mjesečni program pretplate za fanove koji žele otključati ekskluzivne pogodnosti i podržati naš neovisni umjetnički rad, nastavljamo s izvođenjem satirično-poetskog showa "Bez dlake na jeziku" koji objedinjuje moja omiljena autorska djela pa tako već početkom 2026., točnije 22. siječnja, nastupamo u zagrebačkom kazalištu KNAP, 29. siječnja stižemo u zadarsko Kazalište lutaka u sklopu programa Večernje scene, a 19. ožujka i 21. svibnja vraćamo se u kultni zagrebački klub Sax! Aktivnosti i nastupa neće nedostajati ni tijekom ostatka godine, a nastavljamo i s produkcijom redovnih mjesečnih skečeva i spoken word poetry videofilmova.

Što radite kada ne pišete? Imate li neke omiljene hobije ili rituale?

- Omiljeni rituali su mi čitanje knjige prije spavanja, a od hobija bih izdvojila bicikliranje i sviranje klavira. Kada ne radim, kao i svaka druga osoba uživam provoditi vrijeme s prijateljima i obitelji. Volim pogledati dobar dokumentarac i podcast, a u zadnje vrijeme pojačano me okupiraju geopolitičke teme.

Tko vam je najveća podrška u svemu što radite?

- Obitelj, prijatelji i Karlo.