Premijera predstave koja je nastala prema istoimenom romanu francuske spisateljice Annie Ernaux održat će se 6. lipnja u zagrebačkom HNK, jedan je od najiščekivanijih naslova sezone, a u njoj glumi pet glumica - Ksenija Marinković, Lana Meniga, Iva Mihalić, Jadranka Đokić i Daria Lorenci Flatz.
"Tjedan prije premijere glumce se ne pita kako su, jer će njihov odgovor uvijek biti isti – ‘pretpremijerno‘", kroz smijeh nam govori Ksenija Marinković, nacionalna dramska prvakinja, tik pred jedno od najintimnijih i najsloženijih kazališnih putovanja. U središtu pozornice ovaj put je adaptacija romana "Godine" nobelovke Annie Ernaux, a Kseniji se na daskama pridružuju i glumice Iva Mihalić, Jadranka Đokić, Lana Meniga i Daria Lorenci Flatz – sve redom snažne, emotivne, ranjive i britke, baš kao i njihove kazališne junakinje.
Iako se u hodnicima kazališta uvriježeno govori kako se u zadnjem tjednu ne rade izmjene, na sceni se, naravno – rade. Glumice, našminkane, isfrizirane i u kostimima, ležerno sjede, hodaju, grle se na pozornici, dok redateljica Jovana Tomić i dramaturginja Mirna Rustemović promatraju iz prikrajka, tražeći širu sliku - doslovno i figurativno.
"Mislim da ti ono prije ima puno više smisla", čuje se kako glumice dobacuju van scene, dok se replike isprobavaju ponovno – stara verzija, nova verzija, još novija. Svaki trenutak prolazi kroz fino sito traženja onog nečeg, onog što publiku neće ostaviti ravnodušnom.
Dvije sasvim različite uloge
Roman "Godine" (Les Années) francuske nobelovke Annie Ernaux smatra se jednim od njezinih najvažnijih i najambicioznijih djela, a u njemu autorica na jedinstven način ispisuje kolektivnu autobiografiju jedne žene i cijelog društva. Riječ je o knjizi koja je objavljena 2008. te spaja intimno i političko, osobno i povijesno, i to kroz priču žene koja odrasta u Francuskoj od 1940-ih do ranih 2000-ih.
Umjesto klasične autobiografije, Ernaux koristi množinu (mi) kako bi vlastiti život utkala u tkivo generacijskog iskustva – sve ono što su žene (i ljudi općenito) proživljavali kroz desetljeća: djetinjstvo nakon Drugog svjetskog rata, seksualnu revoluciju, feminizam, studentske proteste 1968., promjene u obiteljskim i rodnim ulogama, porast konzumerizma, digitalizaciju i globalizaciju.
U pauzi između proba, uspijevamo porazgovarati s Ksenijom i Lanom – dvije Annie koje nam predstava donosi. Lana je ona mladenačka, buntovna, ranjiva i puna pitanja, dok je Ksenija žena koja iza sebe nosi iskustvo, zrelost, nježnost i duboko razumijevanje svijeta.
Sam tekst iznimno je ogoljen pa se Annie kroz autobiografske događaje i osjećaje vraća u prošlost te donosi presjek povijesti prožet vlastitim osjećajima, i svojim, drugačijim pogledom na sve što se događalo. "Sviđa mi se brutalna iskrenost kod njezinog pisanja - mislim da se svaka žena prepoznaje u romanu ‘Djevojačke uspomene‘, na kojemu je baziran moj lik. Mislim da su te situacije koje joj se događaju, zaista nešto što je svaka mlada djevojka preživjela", govori Lana koja igra Annie u prvoj, djevojačkoj fazi.
Uloga koju tumači oblikovana je pokretom, tijelom i ritmom. "Nastojim tijelom prikazati sve njezine emocije i sazrijevanje", kaže mlada glumica, uz osmijeh priznajući kako već deset godina glumi tinejdžerice – i da se to, eto, nije promijenilo ni ovaj put.
Počast ženskoj ljepoti
Kseniji je pripala uloga Annie u posljednjoj, zreloj životnoj fazi. "To je nekakav univerzalan ženski osjećaj... prolaziš kroz faze. Fazu kad si važna, fazu kad tražiš mir i prestaneš se dokazivati. Radiš ono što želiš, a ne ono što se očekuje. Annie čak i zamišlja sebe kao stariju gospođu u šarenoj fotelji, s unukom u krilu", govori Ksenija, pa dodaje kroz smijeh: "Nemam još tu fotelju, ali nabavit ću je."
Roman ju je osvojio odmah. "Dotaknuo me duboko, donio mi prepoznavanja koja dugo nisam nigdje pročitala", iskreno priznaje. Iako smještena u neko drugo vrijeme, priča o Annie itekako rezonira i danas jer nas i dalje tište ista pitanja: pravo na pobačaj, prijetnje ratom, tehnološki razvoj,eksplozija konzumerizma irast nezaposlenosti.
"Zabrinjava me što se položaj žena sve više vraća na onaj iz pedesetih. Ima jedna snažna rečenica u romanu: ‘Žene se više no ikad pažljivo pratilo, a sada su navodno imale sve. U slikanju sisa i bedara, u reklamama, trebali smo vidjeti počast ženskoj ljepoti‘", kaže Ksenija, podcrtavajući koliko je ova predstava, iako tiha i poetična, zapravo glasna i angažirana.
Iako stoji iza nje isključivo ženski autorski tim, predstava "Godine" nije ženska predstava. To je predstava za svakoga tko želi zaviriti u intimu jedne žene, a kroz nju i u intimu jednog vremena, jednog društva i jedne epizode ljudske povijesti. I, iznad svega, to je predstava o prolaznosti. "Ima jedna misao s kojom bih voljela da ljudi napuste kazalište, a to je rečenica iz predstave ‘Na blagdanskim ručkovima ostat ćemo samo ime koje će sve više gubiti lice, dok naposljetku ne nestanemo u bezimenoj masi nekog dalekog naraštaja‘", poručuje Ksenija. I možda upravo zato, ova predstava toliko vrijedi. Jer nas podsjeća da postojimo. I da, dok postojimo - imamo što reći.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....