Bez obzira na to je li riječ o istinskoj želji da krivac bude priveden pravdi, edukativnim svrhama ili samo morbidnoj fascinaciji, sve veća glad za ovu tematiku reflektira se i na streaming platforme gdje su podcasti s takvim sadržajem sve popularniji - i sve ih je više.
Opsesija stvarnim zločinom započela je "Hladnokrvnim ubojstvom", pričom u nastavcima Trumana Capotea - objavljenom 1965. u mjesečniku New Yorker, a godinu dana kasnije i kao roman. Roman se bavi okrutnim ubojstvom obitelji u Kansasu što su ga počinila dva muškarca, ne znajući kako su informacije da je ispod doma žrtava skriveno bogatstvo bile krive. Capote je bio fasciniran ovim stvarnim zločinom i proveo je dosta vremena razgovarajući sa stanovnicima Holcomba, kao i s muškarcima optuženim za ubojstvo. Iako je Capote smatran začetnikom true crime žanra, neki misle da je fascinacija počela još s Jackom Trbosjekom kasnih 1800-ih. Usprkos tome, nakon što je objavljeno "Hladnokrvno ubojstvo", čovjekova glad za knjigama koje se bave stvarnim zločinom, zahvaljujući filmovima, serijama i podcastima samo je evoluirala. A istinite krimi priče pokrivaju različit raspon žanrova: od serija na Netflixu, poput "Lošeg vegana", do priča o životu i smrti u podcastu "National park after dark", pa svatko može pronaći nešto što bi ga moglo zanimati. Iako je možda Capote zainteresirao ljude za stvarni zločin, neka istraživanja pokazuju da naše zanimanje za ovakav sadržaj počinje još u mlađoj dobi, jer nas privlači pojam dobra i zla. S tim se motivom susrećemo u većini knjiga i filmova, a otkrivamo ga čak u religijskoj literaturi. Također nas uče da potiskujemo svoje loše nagone pa te osjećaje kanaliziramo kroz različite vrste zabave, poput filmova o superherojima, pa i priča o istinitim zločinima.
Oni koji imaju lijepa sjećanja iz djetinjstva vezana za priče o duhovima tijekom prespavanca kod najbolje prijateljice ili gledanja "zabranjenih" horora vjerojatno su i u odrasloj dobi ostali fascinirani uznemirujućim pričama. Tijekom godina provedeno je mnogo studija koje su se bavile ženama (posebno milenijalkama i pripadnicama generacije X) i njihovom povećanom fascinacijom žanrom poznatim kao stvarni zločin (true crime). Mnoge žene mogle bi se pronaći u tome. Njihova fiksacija na stvarni zločin često je bila izvor straha, ali njihova znatiželja bila je jača od toga. Filmovi strave, serijal "911" koji je vodio William Shatner, "American Justice" gdje smo gledali scene zločina i snimke sa suđenja samo su neki od primjera koji su hranili želju za takvim sadržajem. Mogli ste osjetiti uznemirenost i tugu, ali istodobno vas je zanimalo sve vezano za te slučajeve. Iako nekima takav žanr uopće nije zanimljiv, stvari su se počele mijenjati prije desetak godina pojavom podcasta "Serial" i priče o Adnanu Syedu čiji je slučaj prvi obrađen. Odjednom su true crime podcasti, knjige i dokumentarci preplavili tržište. Što se promijenilo? Zapadnjačko društvo oduvijek je imalo morbidnu fascinaciju stvarnim zločinima. U 19. stoljeću u Britaniji su brojne dnevne novine i časopisi pomno pratili slučaj ubojstava Jacka Trbosjeka. Uvijek je postojala publika za takvu vrstu sadržaja. Sedamdesete godine prošlog stoljeća u Americi su bile takozvano "zlatno doba serijskih ubojica", kada su manijaci poput Teda Bundyja, Johna Waynea Gacyja i Kennetha Bianchija bili aktivni i slobodni.
Postojala je glad za takvim pričama strave i brutalnosti, ali tek su dvijetisućitih istraživači i psiholozi doveli u vezu žene i istiniti zločin. Zato je profesorica psihologije Amanda Vicary sa Sveučilišta Wesleyan u Minnesoti prije deset godina sudjelovala u velikoj studiji koja se bavi ženama i njihovom fascinacijom pričama o silovanjima, ubojstvima i serijskim ubojicama. Iako je njezino istraživanje dovršeno prije nego što su neki popularni dokumentarci o serijskim ubojicama snimljeni, Vicary naglašava da su njezine prve opservacije o ženama i stvarnom zločinu ostale nepromijenjene.
"Iako se moja originalna studija provodila na knjigama o stvarnim zločinima, čvrsto vjerujem da bi rezultati ostali isti bez obzira na to je li riječ o podcastima, serijama ili dokumentarcima. Promatrate li statistike koje se odnose na konzumente true crime podcasta, primijetit ćete da su to uglavnom žene. Jasno je da njih takve teme više zanimaju bez obzira na to o kojem mediju govorimo", izjavila je Vicary. Takav sadržaj ujedno nam pomaže da istražimo i svoje mračne emocije.
"Postoji nekoliko karakteristika koje privlače ljude, posebno žene, stvarnom zločinu. Jedna od njih je to što žene vole priče koje otkrivaju kako su druge žene preživjele, primjerice ako su bile otete i uspjele pobjeći" objašnjava.
Iz svog istraživanja je zaključila da ih, među ostalim, privlači stvarni zločin zbog podsvjesnog straha da i same ne postanu žrtvama. Zato konzumiraju takav sadržaj kako bi se naučile obraniti ako se dogodi najgore i kako bi uspjele preživjeti takve situacije.
"Međutim, opasnost da neka žena bude oteta ili ubijena je veoma mala. Muškarci su češće žrtve ubojstava u nasilnim zločinima, ali ne onih o kojima se govori. Ali ako nekoga otmu dok hoda pored ceste, takav slučaj završi u podcastu", kaže.
Podcast "Wine and Crime" je 2018. otkrio da žene čine 85 posto njihove publike, što se poklapa sa studijom objavljenom iste godine koja je pokazala da su 73 posto konzumenata true crime podcasta upravo žene. Ponekad ženska publika ima osjećaj krivnje jer ih privlači ovaj žanr. Prije nekoliko godina pojavio se podcast "My Favorite Murder", ali trenutak u kojem su tijekom snimanja uživo s publikom žene počele vikati i pljeskati kad je voditelj najavio da će tema biti Ted Bundy, neke je odbio. Cijela ta predstava izgledala je poput zabave pa se postavlja pitanje: kad smo postali desenzibilizirani? Postoje podcasti koji se smatraju ekspolativnim - u emisijama se puštaju audiosnimke ubojstava ili poziva službi za pomoć. Oni su manje popularni među mainstream publikom. No postoje podcasti i serije koji poštuju žrtve i njihove obitelji. Neki su dokumentarci i podcasti fokusirani na pronalazak nestalih ljudi ili se bave slučajevima krivo optuženih. Zajednica koja stvara takav sadržaj može učiniti i puno dobrih stvari. Osim što konzument dobiva potpuni uvid u slučaj, osim što se rekonstruira svaki ubojičin potez, većina istinitih priča prožeta je mnoštvom detalja. Što ih je motiviralo na zločin, je li žrtva poznavala svoga ubojicu, je li netko preživio i kako su pobjegli? Sve odgovore na ova pitanja želimo saznati. Vicary smatra da žene vole istinite zločine jer se tako ne osjećaju usamljeno. Prema njezinim riječima, njihov strah je opravdan. One vole takav sadržaj kako bi se naučile zaštititi te kako bi se osjetile osnaženo.
"Moja studija otkrila je da ljude privlače priče koje imaju elemente povezane s preživljavanjem ili da pokušaju shvatiti što motivira ubojicu ili kako pobjeći ako vas netko otme. Žene uče iz ovih priča, čak i ako toga nisu svjesne. U tome leži dio privlačnosti", izjavila je Vicary.
Cijeli taj fenomen o ženama i stvarnom zločinu je nevjerojatan, ali što bi bilo da su stvari obrnute i da su muškarci ti koji većinom konzumiraju takav sadržaj? Bismo li uopće to doživjeli? Mnogi žene smatraju nježnijim spolom, što je stereotip. I unatoč tome što se možda više zgražaju nad eksplicitnim scenama nasilja od muškaraca, uživaju u pričama o stvarnom zločinu. Nema ništa loše u tome, naprotiv.