Nathalie Rayes objašnjava zašto ne treba težiti nedostižnom idealu savršene majke, supruge i radnice, već napokon priznati vlastitu ranjivost, dopustiti si biti ono što zaista jesmo i ne sramiti se potražiti pomoć.
Da sam dobila euro svaki put kad me netko nazvao "superženom", moja bi torbica bila poprilično puna. Iako se tom riječi želi odati priznanje svemu što činimo, sve sam uvjerenija da nam zapravo više šteti nego koristi.
Jer, istina je sljedeća: nisam superjunakinja. Ja sam žena - kao i mnoge druge - i pokušavam dati sve od sebe na poslu, kod kuće i svugdje između toga. Neki dani djeluju poput malih pobjeda. Druge preživljavam zahvaljujući dostavi hrane, suhom šamponu i smislu za humor. Ako ovo čitate dok kuhate večeru, pomažete djeci oko zadaće i istovremeno odgovarate na poslovni mail - onda točno znate o čemu govorim.
Izraz "superžena" zvuči laskavo, ali nas zapravo zatvara u idealiziranu sliku ženstvenosti u kojoj nema mjesta za pogreške. Superžene se ne umaraju. Superžene ništa ne zaboravljaju. Superžene ne plaču u automobilu nakon dugog dana. Namećemo si nemoguće standarde - da uvijek budemo staložene, uvijek kompetentne, uvijek "uključene". A što ako, neizbježno, ne uspijemo održati taj mit? Tada nas preplavi osjećaj krivnje. Ne osjećamo se kao da podbacujemo samo u jednoj stvari, već u svemu. Pitamo se jesmo li dovoljno dobre majke, partnerice, radnice. To je iscrpljujući začarani krug kroz koji svakodnevno i tiho prolazi previše žena. Potreba da izgledamo savršeno - da balansiramo sve obaveze i još se činimo potpuno smirenima - nije samo nešto što dolazi iznutra. Ona je ukorijenjena u društvene obrasce koji već dugo žensku vrijednost mjere kroz njezinu sposobnost da se brine o drugima, drži obitelj na okupu i pritom bude ljubazna. To nije osnaživanje - to je pritisak. I dugoročno nije održivo.
Dok sam boravila u Hrvatskoj, upoznala sam brojne žene koje su bile briljantne, sposobne, srdačne i snažne - ali istovremeno iscrpljene, rastegnute do krajnjih granica i potiho se pitale zašto ne mogu sve stići. Nisu im trebale pohvale za nemoguće. Trebalo im je dopuštenje da prestanu glumiti kako moraju sve moći napraviti. Čak i u najboljim danima, balansiranje je bilo neprestano. U jednom trenutku sam bila na važnom sastanku, a u sljedećem pomagala sinovima s domaćom zadaćom. No, bilo je i dana kad mi je nešto promaknulo, kad sam zakasnila, kad sam se osjećala kao da nigdje nisam dovoljno dobra. To me ne čini manje vrijednom. To me čini čovjekom.
I još nešto: tražite pomoć. Ljudi vas ne mogu poduprijeti ako ne znaju da vam je potrebna pomoć. Snagu ne stječemo same - gradimo je oslanjajući se jedni na druge, iskrenošću i dopuštanjem drugima da budu uz nas. Možda je došlo vrijeme da prestanemo dijeliti plašteve i počnemo stvarati prostor - za nježnost, za borbu, za istinu. Ne morate biti savršene da biste bile moćne. Ne morate sve nositi same kako biste bile vrijedne. I apsolutno ne morate sve to prolaziti same. Niste superžene. Vi ste nešto daleko stvarnije: cjelovita osoba. A to je, drage moje, i više nego dovoljno.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....