Ivan Šarić izgradio je karijeru u javnosti kao komičar, no posljednjih godina sve se više profilira i kao poduzetnik. Njegov mikrobrend Cannella u kratkom je roku ostvario međunarodni uspjeh, a nedavno je okrunjen zlatnom medaljom na London Spirits Competitionu 2026. U razgovoru otkriva kako je izgledao put od prve ideje do nagrađivanog proizvoda, što je bilo najteže u tom procesu i kako danas gleda na odnos kreativnosti i poduzetništva.

Kako ste se osjećali kad je stiglo veliko priznanje?

Bio sam ponosan i sretan. Put je bio puno duži nego što ljudi možda misle. Gotovo tri godine smo razvijali proizvod. Znali smo da želimo napraviti nešto novo, nešto što nije samo još jedan proizvod na polici, nego proizvod koji ima svoj karakter. Danas, nakon dvije godine na tržištu i zlatne medalje na London Spirits Competitionu, ta cijela priča dobila je jednu veliku potvrdu. Ali nama je možda najvažnije to što znamo koliko je rada, testiranja i razmišljanja ušlo u svaku fazu.

Na početku karijere sam uspjeh puno više vezao uz dokazivanje - kaže Ivan Šarić

VEDRAN PETEH CROPIX

Što vas motivira kad stvari ne idu po planu?

Motivira me odgovornost. Kako u poslu nosiš odgovornost i za druge ljude koji su uključeni, onda ti nije opcija samo odustati jer je nešto teško. S druge strane, volim izazove. Ne na način da uživam u problemima, nego volim onaj osjećaj kada nešto prođeš, riješiš i iz toga izađeš pametniji. Puno toga smo naučiš putem.

Postoji li neka odluka koju biste danas donijeli drugačije?

Sigurno postoje odluke koje bih danas donio drugačije, ali više na razini nekih mikro odluka nego velikog smjera. Kada krećeš u nešto novo, pogotovo ako nemaš unaprijed nacrtanu kartu za svaki korak, puno stvari radiš po instinktu. Dosta puta se taj instinkt pokazao dobrim. Nekad i nije. Ali mislim da su i te manje greške bile važne jer smo kroz njih naučili kako neke stvari stvarno funkcioniraju. Možda bismo danas neke procese napravili brže, neke odluke donijeli ranije, neke detalje bolje predvidjeli, ali ne bih mijenjao cijeli put. Čak mislim da neke greške moraju postojati. One su dio izgradnje brenda. Važno je samo da nisu takve da unište povjerenje kupaca ili smjer u kojem ideš. Mi smo imali sreću da su to uglavnom bile greške koje potrošači možda nikada nisu ni primijetili, ali su nama interno puno značile jer smo zbog njih postali bolji.

Ljudi vole stavljati druge ljude u kalupe jer im je tako lakše stvoriti sliku o njima - smatra poduzetnik

VEDRAN PETEH CROPIX

Koliko je teško balansirati između različitih poslovnih uloga?

Mene to zapravo dosta zabavlja. Volim imati više uloga i volim kada mi dan nije uvijek isti. Naravno, postoje trenuci kada se sve odluke iz različitih poslova i projekata nagomilaju u isto vrijeme, pa to zna biti opterećujuće. Ali to više dolazi iz činjenice da ne želim ništa napraviti ofrlje. Kada radiš više stvari, najveći izazov je ne izgubiti fokus i ne pristupati nijednoj površno. Svaki projekt traži pažnju, ljude, odluke i energiju. S vremenom naučiš da ne moraš sve sam, ali moraš znati dovoljno o svemu da možeš donositi dobre odluke. Sve u svemu, zahvalan sam što imam takav život. Nije uvijek jednostavno, ali mi je zanimljivo. Volim taj osjećaj da se mogu prebacivati iz jedne uloge u drugu i da svaka od njih traži drugačiji dio mene.

A kako pomiriti kreativnost i poduzetničku stranu?

Nisam siguran da su to dvije odvojene stvari. Mislim da su kreativnost i business jako komplementarni. Kreativnost nije samo smisliti lijepu ideju, a business nije samo tablica i Excel. Dobar business traži kreativnost, a dobra kreativnost često treba business logiku da bi preživjela. Meni je zanimljivo biti negdje između. S jedne strane razumijem ljude koji se bave brojkama, operativom, distribucijom i izračunima. S druge strane, zanimaju me marketing, PR, priča, emocija, nastup proizvoda prema van. Mislim da je dobro kada netko može biti most između tih svjetova. Ako imaš samo kreativnost, a nemaš strukturu, ideja često ostane samo ideja. Ako imaš samo strukturu, a nemaš kreativnost, možeš napraviti korektan proizvod koji nikoga posebno ne zanima. Prava stvar se dogodi kada se to dvoje spoji.

Jeste li ipak kreativac ili poslovni čovjek, što biste rekli?

Ne znam volim li uopće te podjele. Ljudi vole stavljati druge ljude u kalupe jer im je tako lakše stvoriti sliku o njima. Netko je kreativac, netko je business čovjek, netko je ovo ili ono. Ali mislim da su ljudi puno kompleksniji od toga. Za sebe bih rekao da sam i jedno i drugo, ali ne u smislu da mislim da sve znam savršeno. Više u smislu da me zanimaju oba svijeta. Mogu razmišljati kreativno, ali me zanima i kako nešto funkcionira kao posao. Mogu se baviti pričom, ali me zanimaju i brojke. Mogu smisliti ideju, ali me zanima i kako će ona doći do kupca. Možda bih rekao da sam kreativac u businessu i business čovjek u kreativi. Ali na kraju, to uvijek drugi ljudi nekako definiraju. Meni je važnije da ne dopustim da ono kako me drugi vide određuje što ja smijem ili mogu raditi.

Koliko je danas storytelling važan za uspjeh?

Storytelling je danas izuzetno važan, možda važniji nego ikad, ali samo ako je autentičan. Danas svi govore da im treba storytelling, ali često se to svodi na pokušaj da se nešto zapakira ljepše nego što stvarno jest. Za mene storytelling nije ništa mistično. To je samo moderan naziv za vrlo jednostavne stvari: tko smo, što radimo, zašto to radimo i kako to radimo. Ako imaš stvarnu priču, ne trebaš je previše izmišljati. Trebaš je samo znati jasno ispričati.

Kako birate ljude s kojima radite?

Najviše gledam mogu li im vjerovati i jesu li dobri u onome što rade. Naravno da su znanje, iskustvo i sposobnost važni, ali dugoročno mi je jednako važno kakva je netko osoba. Volim raditi s ljudima koji imaju snage koje meni možda fale. Mislim da je to jako važno. Ne treba mi tim ljudi koji razmišljaju potpuno isto kao ja. Trebaju mi ljudi koji vide stvari koje ja ne vidim, koji me mogu nadopuniti i koji mogu preuzeti dio odgovornosti bez da stalno moram razmišljati hoće li nešto biti napravljeno. Dobar tim nije samo skup talentiranih ljudi. Dobar tim je skup ljudi koji mogu zajedno izdržati i dobre i teške faze.

Mislim da su kreativne blokade često luksuz koji si profesionalac ne može uvijek priuštiti - kaže Ivan

VEDRAN PETEH CROPIX

Koju osobinu najviše cijenite kod suradnika?

Najviše cijenim pouzdanost. Kada netko kaže: “To je moj zadatak, ja ću to riješiti”, i ja znam da će to stvarno biti riješeno, to mi je neprocjenjivo. Cijenim i brzinu, upornost i sposobnost da se ne raspadnemo čim dođe prvi problem. U svakom poslu ima problema. Pitanje je samo kako ljudi reagiraju kada se dogode. Volim ljude koji ne traže odmah izgovor, nego pokušavaju pronaći rješenje. I na kraju, stvarno cijenim kada su ljudi dobri ljudi. Može netko biti jako sposoban, ali ako stvara lošu energiju oko sebe, dugoročno to nije dobro. Meni je važno da s ljudima s kojima radim mogu imati i profesionalno povjerenje i ljudski mir.

Što radite kada se želite potpuno “isključiti” od posla?

Iskreno, tu nisam najbolji primjer. Meni je problem što se često želim isključiti od posla tako da započnem neki hobi koji se vrlo brzo može pretvoriti u novi projekt ili novi posao. U zadnje vrijeme sam shvatio da me opuštaju tehničke stvari koje radim rukama. Spajanje stvari po kući, sređivanje garaže, automatizacija doma, popravljanje nečega, čak i lemljenje ili šarafljenje. Možda mojoj ženi to ne izgleda uvijek kao odmor, ali meni stvarno pomaže. Mislim da mi odgovara kada radim nešto konkretno i fizičko, nešto gdje rezultat vidiš odmah. U poslu često radiš stvari koje se grade mjesecima ili godinama. Kada nešto popraviš ili spojiš rukama, dobiješ taj mali osjećaj završetka koji zna biti jako dobar za glavu.

Kako punite baterije?

Prije nekoliko godina bih možda rekao da se opuštam uz televiziju ili nešto slično, ali danas sve više shvaćam da baterije punim dobrim ljudima oko sebe. Volim druženja s prijateljima, ali ne ona koja te dodatno iscrpe. Ne volim drame i ne volim kada se svako druženje pretvori u nečije emocionalno pražnjenje. Najviše me pune ljudi koji imaju dobru energiju, s kojima se možeš nasmijati, razgovarati normalno i nakon toga otići doma lakši, a ne teži. Mislim da je to s godinama sve važnije. Manje mi treba buke, a više dobrog društva i pozitivnih razgovora.

Kako rješavate kreativne blokade?

Možda će zvučati grubo, ali ja baš ne vjerujem previše u kreativne blokade. Mislim da su kreativne blokade često luksuz koji si profesionalac ne može uvijek priuštiti. Naravno da postoje dani kada ti ne ide. Postoje trenuci kada je sve što napišeš loše, kada ti nijedna ideja nije dovoljno dobra i kada ti se čini da nemaš ništa. Ali tada ne staneš. Tada radiš loše dok ne dođeš do nečeg boljeg. Kreativnost je proces. Često je početak ružan, težak i nezgrapan. Ali ako sjediš, pišeš, razmišljaš i guraš dalje, mozak se u jednom trenutku prebaci. Dođeš do prve dobre rečenice, prve dobre ideje, prvog pravog smjera. Za mene je to razlika između amaterskog i profesionalnog pristupa. Ne čekaš inspiraciju, nego radiš dok je ne uhvatiš.

Postoji li neka knjiga ili osoba koja je snažno utjecala na vaš način razmišljanja?

Možda će zvučati neobično, ali Douglas Adams i njegova trilogija u pet dijelova, “The Hitchhiker’s Guide to the Galaxy”, dosta su utjecali na mene. To je knjiga koju stvarno obožavam. Ona je apsurdna, duhovita, pametna, kaotična i nekako istovremeno potpuno neozbiljna i jako ozbiljna. Taj način razmišljanja mi je blizak. Ponekad mi baš takav humor i takav pogled na svijet daju energiju ili čak rješenje za neki potpuno konkretan problem. Mislim da me ta knjiga podsjetila da ne treba sve gledati previše linearno. Nekad treba prihvatiti apsurd, igrati se s idejama i ne shvaćati svaku prepreku kao smak svijeta. To mi je korisno i u kreativnom radu i u poslu.

Ivan Šarić

VEDRAN PETEH CROPIX

Kako definirate uspjeh danas, u odnosu na početak karijere?

Na početku karijere mislim da sam uspjeh puno više vezao uz dokazivanje. Imao sam potrebu pokazati ljudima što mogu, pokazati da su bili u krivu, dobiti neku validaciju izvana. To je možda prirodno kada si mlađi i kada pokušavaš pronaći svoje mjesto. Danas uspjeh gledam drugačije. Danas mi je uspjeh kada napravim nešto i iznutra znam da sam zadovoljan. Kada ponos ne dolazi samo od toga što su drugi ljudi rekli bravo, nego od toga što ja znam koliko sam truda uložio i što sam napravio nešto što ima smisla. Naravno da je lijepo kada ljudi prepoznaju ono što radiš. Bilo bi neiskreno reći da to nije važno. Ali danas mi je važnije da me uspjeh ne izbaci iz ravnoteže i da me neuspjeh ne slomi. Uspjeh mi je ostati sretan, pozitivan i dovoljno miran da mogu nastaviti stvarati.