S grafitima se bliže upoznala na pripremama za studij, a nakon posjeta jednom festivalu ulične umjetnosti i sama je uzela sprej u ruke: danas je crtanje murala njezina najveća strast
Prošle su tri godine otkako je Zagrepčanka Jana Kekez (22) ušla u svijet street style umjetnosti, ni ne sanjajući da će vrlo brzo postati nova mlada nada domaće scene. S grafitima se upoznala na pripremama za prijemni ispit za arhitekturu, gdje je na satu opće kulture slušala o poznatom hrvatskom grafiteru Slavenu Kosanoviću Lunaru. To ju je potaknulo da posjeti njegovu izložbu "Recycle or Try", a nakon toga i zagrebački Street Art Festival na kojem je prvi put uzela sprej u ruke i - nova strast je rođena.
Otada kad god uhvati slobodnog vremena stvara umjetnost na zidovima, bilo Zagreba ili Beča, u kojem je studentica prve godine diplomskog studija arhitekture. Tijekom nedavnog boravka u rodnom gradu sudjelovala je u Ohoho festivalu u Medici, crtala na Zavrtnici i u jednom prolazu u Travnom, rekavši kako je jednako ispunjava rad i oduševljena lica prolaznika.
Što vas privlači grafitima - kreativnost, adrenalin, sloboda...?
- U grafitima me najviše privlači medij i "veliko platno", ali i sloboda koju osjećam dok stvaram. Stvarajući na većim površinama imam snažan osjećaj prisutnosti i cijelo mi je tijelo u pokretu. Riječ je i o nekoj vrsti fizičke aktivnosti koja mi pomaže opustiti se i zaboraviti na sve probleme, restrikcije i pravila prisutna na faksu, ali i u svakodnevici.
Koliko vam je trebalo da pronađete svoj stil?
- Grafitima se aktivno bavim oko dvije godine i u tom kratkom vremenu dugo mi je trebalo da primijetim da ja možda i imam svoj neki stil. Bez ikakve umjetničke škole iza sebe bilo mi je teško prihvatiti da sam sposobna stvoriti vizualni identitet koji spaja sve moje radove u te dvije godine. No, to mi je zaista sjelo kada mi je prijatelj rekao da je vidio jedan moj rad koji nije imao potpisa, ali me prepoznao. To je bio grafit koji sam na brzinu našvrljala i ostavila bez potpisa jer nisam bila zadovoljna. U tom trenutku sam počela vjerovati da u tome ima nešto i da "to nešto" ima svaki moj rad. Iako i dalje radim na svom vizualnom identitetu, ponosna sam što drugi mogu iščitati moje ime iz nekog rada.
Što vam grafit omogućuje izraziti, a što možda ne možete kroz neki drugi oblik umjetnosti?
- Grafiti mi omogućuju stvaranje i interveniranje u prostoru. Ti radovi aktivno sudjeluju u neverbalnoj komunikaciji s prolaznicima i u načinu na koji netko može doživjeti prostor. Kako volim crtati životinje, nerijetko mi se događa da djeca prilaze mojim zidovima, dive im se i žele se slikati ispred radova. Mislim da drugi oblici umjetnosti nemaju toliko izražen taj efekt interakcije. Nedavno sam crtala s prijateljicom Helenom, koja je ilustratorica, u jednom prolazu između dviju zgrada u Travnom. Samoinicijativno smo došle i fasadnom bojom prefarbale stare i već pošarane grafite. Cijeli dan smo crtale dva rada ukupno dugačka oko 15 metara. Reakcije ljudi bile su nevjerojatno pozitivne, i to među svim dobnim skupinama. Rad im se toliko svidio da nam je predstavnik stanara odlučio očistiti i prefarbati drugu stranu prolaza za buduće radove. Tako je jedan mračan i beživotni prolaz u Novom Zagrebu dobio novi ugođaj koji je oduševio svakog prolaznika s kojim smo se mi tamo susrele.
Koji vam je vaš rad posebno važan i zašto?
- Grafit mojeg psa Oddyja koji se nalazio na Zavrtnici. Nema nekog posebnog razloga zašto mi je taj grafit toliko drag, osim što je, naravno, prikazivao meni najdraže stvorenje na svijetu. Nedavno je taj zid prekriven novim grafitom prilikom jednog graffiti događanja. Napravila sam drugi na novom zidu ali nije mi toliko prirastao srcu kao prethodni.
Kako izgleda grad kada ga promatrate očima street artistice?
- Kada sam počela razmišljati o studiju arhitekture, počela sam i svoj grad promatrati na drugačiji način nego prije. Naučila sam opažati, gledati u visinu... Počela sam više primjećivati okolinu i stvari koje me okružuju. A kada sam ušla u svijet grafita, ta već drugačija vizija grada postala je još šira. Prije sam Zagreb smatrala malim i dosadnim, a sad mi je sve zanimljiviji. Shvaćam koliko se toga ima za vidjeti i primijetiti. Ponekad se ulovim kako bez plana šetam po gradu i ulazim u slučajne haustore, prolaze na koje naletim i otkrivam Zagreb u potpuno drugačijem svjetlu.
Dogodi li vam se da vidite neki prazan zid i odmah zamislite što bi na njemu nacrtali?
- Često mi se dogodi, kad vidim neku zgradu ili prazan zid, da u glavi razmišljam kakav bi rad na tom mjestu pasao. Zamišljam si različite kompozicije, motive i boje. To mi omogućava drugačije viđenje i analizu prostora, što mi je u mojem radu dosta bitno. No, ne gledam uvijek svijet analitičkim okom i ne opterećujem se tim stvarima previše. Pogotovo kada više puta stvaram na istoj lokaciji. Onda nerijetko zid zaista vidim kao platno, slobodno za izražavanje i isprobavanje različitih novih stvari.
Neki ljudi grafite doživljavaju kao umjetnost, a drugi kao vandalizam. Zašto je to tako?
- Tagovi i slova na čistim fasadama grada su nešto s čime se ljudi ne mogu direktno povezati, niti je svrha tih radova pridonijeti prostoru. Dapače, postiže se suprotan efekt. To je kultura za sebe i zbog toga mnogo ljudi ima negativan osjećaj oko grafita. Drugi grafite smatraju umjetnošću jer možda znaju povijesnu pozadinu ili su otvoreniji poslušati priče grada. Za mene se ta granica umjetnosti prelazi kad su nove fasade, pogotovo u centru grada, zašarane. Gradske fasade na neki način vidim kao oličenje našeg društva. U posljednje vrijeme mi se sve više čini da se ljudi kod nas zanimaju za grafite. Često se i spominje termin ulična umjetnost, koji ljudi bolje prihvaćaju. Vezano za moje zadnje radove u Zagrebu nisam imala nijednu negativnu reakciju vezano za to što radim. Sve su bile nevjerojatno pozitivne i s velikim zanimanjem.
Je li arhitektura utjecala na vaše crtanje ili je možda bilo obrnuto?
- Dugo sam odvajala te dvije stvari. No, kada sam shvatila koliko su ta dva svijeta kompatibilna i nadopunjavaju se, aktivno tražim svaki način da jedno i drugo dođe u sve veću interakciju. Ne samo direktno, već i indirektno. Ne samo kao obična slika na zidu, već kao način shvaćanja prostora, društva, kretanja i oblikovanja prostora. To su sve aspekti koji su mi ključni za rad na faksu, ali i za razmišljanje kakav bi grafit u kakvom prostoru odgovarao.
Što grafiterka može naučiti od arhitektice, a što arhitektica može naučiti od grafiterke?
- Često samu sebe u različitim aspektima dijelim na dva dijela. Kako studiram u Beču, dijelim se na sebe koja priča njemački i sebe koja priča hrvatski. Na curu "clean" izgleda i curu koja se zaprlja bojom dok crta. Cura koja studira arhitekturu i cura koja se bavi grafitima. Iz svakog tog dijela učim više o sebi i tako se onda nađem u sredini. Ono što je Jana studentica arhitekture naučila od grafiti Jane jest biti više spontana. Ne opterećivati se perfekcionizmom jer je sprej takav medij. Što sam bliže svom radu na zidu, vidim više manjih nepravilnosti koje, kad se udaljim, izgledaju dobro ukomponirano u radu. Iz toga sam naučila da arhitektura nije toliko surova, već da može pričati nebrojene priče. Ono što je grafiti Jana naučila od arhitektice Jane jest ne gledati rad samo dvodimenzionalno. Potaknulo me da promatram rad kao intervenciju u prostoru te sam se našla u sve većem eksperimentiranju u radovima. Krenula sam i na tečajeve crtanja kako bih što bolje shvatila aspekte boja, kompozicije i atmosfere u radu. Aktivno radim na svojoj umjetnosti postavljajući si jednu bazu koja će mi pomoći što bolje biti sudionik u određenom prostoru bez mojeg prisustva. Jer upravo to i je arhitektura. ■
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....