Inspiraciju za svoje stvaralaštvo često pronalazi u malim, ali značajnim trenucima svakodnevice, u razgovorima, susretima i borbi protiv društvenih stereotipa, što joj pomaže da kroz umjetnost šalje snažne i autentične poruke.
U samom središtu Zagreba, koji je za potrebe umjetničkog projekta "Okolo" u kolovozu bio pretvoren u kreativni atelje, između ostalog su bili predstavljeni i radovi Ivane Mrčele (41), umjetnice, dizajnerice i profesorice na Tekstilno-tehnološkom fakultetu koja se u svojim radovima, između ostaloga, bavi gorućim temama ženske solidarnosti i svakodnevnog života. Kroz svoj rad šalje snažne poruke koje diraju publiku, a s Ivanom smo razgovarali o tome kako je došla do ideje da postane umjetnica, o njezinoj svakodnevici, privatnom životu i životnim uvjerenjima.
Ivana je odrasla u Čakovcu, gdje je, kako sama kaže, još u djetinjstvu zavoljela crtanje. Kreativnost je bila sastavni dio njezina svakodnevnog života – otac, karikaturist koji je redovito ilustrirao za novine, bio joj je veliki uzor, a u obitelji se umjetnost prirodno živjela i poticala. "Stalno smo crtali. Sestra i ja bile smo uključene u tatin rad, hoćeš-nećeš, uvijek je na dnevnom redu bilo nešto kreativno. Igrali smo se vani, gradili, crtali... Sjećam se da smo s jako malo stvari doslovno stvarale čuda. Mašte nam nije nedostajalo", prisjeća se.
Ljubav prema umjetnosti koju je naslijedila iz obiteljskog doma vodila ju je kroz život. U rodnom gradu završila je srednju školu za dizajn, nakon čega se seli u Zagreb gdje najprije upisuje modni dizajn. Ipak, strast prema likovnosti bila je jača. "Dugo nisam bila sigurna hoće li Akademija biti moj put, pa sam prvo upisala modni dizajn. No, shvatila sam da želim spojiti modu i umjetnost – zato sam odlučila upisati i Likovnu akademiju", dodaje. Dvije godine Ivana je paralelno studirala na oba fakulteta, bilo je to za nju izazovno razdoblje koje joj se, kako nam i sama kaže, u potpunosti isplatilo.
Umjetnost kao otpor i terapija
U Ivaninu radu česta je tema ženske pozicije u društvu – njezina vidljivost, snaga, borba, ali i nježnost. U tome ne vidi kontradikciju, dapače. "Moja umjetnost u posljednje vrijeme ima sve angažiranije note. Želim da u fokusu bude ženska priča, ali i univerzalna. Instalacija ‘Naše sestre‘ tako govori o solidarnosti i trenutku kad žene pružaju ruku jedna drugoj, kad se znanja prenose iz generacije u generaciju, kad se tereti dijele...", objašnjava umjetnica. Upravo je ta njezina instalacija bila postavljena u javnom prostoru, no jedan njezin dio – skulptura jedne od sestara – uništena je samo nekoliko dana nakon otvorenja.
"Ne vjerujem da je uništena zbog tematike. Mislim da je to bila mladost, ludost – petak navečer, nepromišljenost... Ali nisam htjela da rad nestane. Poruka je bila previše važna. U roku od par dana napravila sam novu figuru i ponovno je postavila. I to je, zapravo, bilo najmoćnije – taj moj povratak, otpornost", naglašava.
"Naše sestre" bile su tekstilne figure velikih dimenzija, oslikane, šivane i ručno izrađene, a na "koži" su nosile poruke. "Na tetovažama su bile misli o ženskoj solidarnosti, citati bendova s aktivističkim porukama, reference na veganstvo, osobne crte poput crteža mog psa ili datuma rođenja. Taj rad mi je dosad svakako najosobniji... Nisam se još skroz odmaknula od njega – previše mi znači", priznaje Ivana.
Izazovi jedne veganke
Ivana je već trinaest godina veganka, od vremena kad takav način prehrane nije bio ni približno prihvaćen kao danas. "Krenula sam s tim još za vrijeme studija i bilo je teško – menze su imale samo vegetarijanske opcije, a veganske ne. Ali nekako sam znala da ne želim da uz moju hranu ide patnja. Samo sam jednog dana rekla da je dosta. Bio je to moj mali korak, ali osjećala sam da sam barem djelomično pridonijela nekoj većoj promjeni", objašnjava.
Ova etička dimenzija jasno se osjeća, ali i vidi u njezinu radu – nije agresivna, nije nametljiva, ali je tu. Prisustvo vrijednosti, dosljednosti i empatije, kako ju sama opisuje.
Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da se velik dio Ivanina stvaralaštva odvija izvan galerijskih prostora – na ulici, među prolaznicima. Tamo gdje je umjetnost ranjivija, ali i mnogo snažnija. "Kad umjetnost izađe na ulicu, ona mora izazvati reakciju. Bilo bi lijepo da su sve pozitivne, ali nekad, kao recimo u mom posljednjem slučaju, nisu. Ako ti se ne sviđa, samo prođi. Nemoj uništavati", smatra. Uništenje skulpture nije ju obeshrabrilo, ali jest zaboljelo.
"Ipak ti stojiš iza toga, utrošeno je mnogo vremena, truda, financija... I onda ti to netko slomi. Naravno da ti nije svejedno. Ali opet, to je realnost ulične umjetnosti, s time uvijek riskiraš. No, reakcije koje su uslijedile nakon toga bile su nevjerojatne. Ljudi su me tražili, pitali, dolazili razgovarati sa mnom... To me stvarno nahranilo i dodatno motiviralo", govori nam.
Na pitanje o položaju žena u umjetnosti, Ivana iskreno odgovara kako je svjesna da se stvari mijenjaju, ali da je taj proces spor i često nevidljiv.
"Ženi je uvijek teže. Ona nije samo umjetnica – mora biti i organizatorica, i emocionalni oslonac, i tko zna što sve još", kaže Ivana dodavši kako ipak primjećuje određene pomake u društvu. "Mislim da se stvari mijenjaju. Sporo, ali se mijenjaju. I mislim da smo mi žene sve solidarnije jedna prema drugoj. Gradimo neku žensku mrežu, podršku. To je važno", objašnjava umjetnica.
U pauzama između stvaranja i predavanja na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu, Ivana baterije najradije puni putovanjima. "Ona su mi, bez sumnje, uz druženje s partnerom Markom, najdraža stvar na svijetu. Volim se izgubiti u gradovima, u izložbama, u arhitekturi... Inspiracija mi tada dolazi sa svih strana. Sad se spremam u Pariz, idem na veliku izložbu Ricka Owensa i ne mogu dočekati", otkriva nam.
Novi ciklus radova ujedno je označio i prekretnicu u Ivaninu umjetničkom izrazu – pomak od klasičnih formi prema snažnijem, emocionalno nabijenom narativu. Kroz skulpture koje progovaraju o zajedništvu, ranjivosti i unutarnjoj snazi, Ivana je ušla u novu umjetničku fazu, dublju, osobniju i izraženiju. Istovremeno, ti su radovi, kaže nam, privukli i novu publiku – ljude koji možda nikada nisu ni zakoračili u galeriju, ali su njezinu posljednju instalaciju pogledali i osjetili. "Ne moraš razumjeti sve. Dovoljno je samo da staneš. Da te nešto pomakne, pa makar samo na sekundu. To je umjetnost", zaključuje Ivana Mrčela.
Snimljeno u Themeliji, Zagreb
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....