Umjetnica želi ukazati na pretjeranu potrošnju i bacanje te da se iz viška i odbačenih stvari može stvoriti nešto zanimljivo. Ali ona se ne ograničava na stvari - upozorava i da zajednice isključuju članove koji im više nisu potrebni.
U vremenima prekomjerne potrošnje, gdje se stvari i ljudi olako odbacuju čim izgube svoju "funkciju", umjetnica Matea Šiprak (30) iz Zagreba stvara u potpunosti drugačiji svijet. Njezina umjetnost rađa se upravo tamo gdje drugi okreću pogled – u napuštenim gradilištima, uz cestu, na glomaznom otpadu. Tamo gdje većina vidi samo kraj, ona pronalazi početak. Čim smo zakoračili u njezin atelje, osjetili smo posebnu energiju, kao da ulazimo u svijet prepun skrivenih priča i novog života.
Rođena 1995. u Zagrebu, Matea je magistrirala na diplomskom studiju Likovne kulture na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, pod mentorstvom kipara Ivana Fijolića. Danas, uz svoj umjetnički rad, predaje likovnu kulturu u osnovnoj školi u Vrapču, ali i dalje, kako sama kaže, ne prestaje tražiti.
"Rekla bih da sam prvenstveno netko tko stalno traži - bilo da je riječ o predmetima, pričama ili smislu u svakodnevici. Volim kopati po slojevima – i doslovno i metaforički", govori nam umjetnica.
Da se upravo ovime želi baviti otkrila je, kaže, još u studentskim danima.
"Tada sam nađene predmete lijepila i vezala u kompoziciju koju sam kasnije presvlačila drugim materijalom, točnije glinom ili silikonom. Oni su u tom slučaju služili kao unutarnji kostur skulpture. Bilo mi je zanimljivo, s obzirom na oblik objekta, kakva će skulptura nastati sukladno tome. Za diplomski sam predmete vezane uz određenu osobu oslikavala u njihove portrete. Kasnije me nije privlačilo kupovati skupe materijale za nove radove, više me zanimalo što sve već postoji oko mene, a nitko to više ne želi. Kad sam shvatila da u otpadu i starim stvarima postoji nevjerojatna količina energije, priča i potencijala, bilo je logično krenuti tim putem", objašnjava Matea.
Njezin rad je kritika
Njezina praksa bazira se na ready-madeu, assemblageu i raznim kombiniranim tehnikama. Skulpture i instalacije često nastaju iz predmeta koje je pronašla na ulici ili sačuvala od zaborava - bilo da se radi o komadu betona, hrđavoj šipki ili plastici koju su drugi odbacili.
"Moje stvaranje je svojevrsno preslagivanje stvarnosti. Uzimam ono što već postoji, ali je zanemareno ili odbačeno, i pokušavam ga ponovno učiniti vidljivim", objašnjava nam Matea. U tom kreativnom procesu ništa nije brzo, ali sve je duboko intuitivno.
"Živimo u vremenu prekomjerne potrošnje i bacanja. Moj rad je i mala kritika tome, ali i pokazivanje da iz tog viška možemo stvoriti nešto zanimljivo. Ti su predmeti nekada imali svrhu i mjesto. Sada, kada su odbačeni, više nisu potrebni, ali na njima su vidljivi tragovi upotrebe, njihov oblik govori o njihovoj namjeni, vidljiva je njihova priča. I tu je početak, u toj priči koju stvar nosi te u onome što ona govori o nama samima. Ne odbacujemo samo stvari, zajednice isključuju članove koji im više nisu potrebni. Kako se brzo empatija ugasi kada netko više nije koristan našem životu. Moj rad je na neki način i refleksija tog procesa", dodaje.
Predmeti koji danas čine instalaciju često znaju mjesecima čekati u njezinu ateljeu – ili, kako kaže, lutati s njom dok na kraju nisu pronašli svoje mjesto.
Ovog ljeta njezina samostalna izložba "Uno" postavljena je u prostorima Matice hrvatske, a sam naziv izložbe, baš kao i radovi koji su se ondje našli, odraz su onoga "što je skriveno izvan naše pažnje" – i kod ljudi i kod stvari.
Hrelić i odlagališta otpada njoj su izvori sirovina
"Svatko od nas svaki dan odlučuje koji dio sebe će pokazati, a koji sakriti. Isto radimo i s predmetima. Moj rad pokušava zaustaviti tu ‘nevidljivu svakodnevicu‘ i pokazati da ona itekako vrijedi", objašnjava.
Iako ne voli razdvajati formu i sadržaj, Matea priznaje da vizualni aspekt mora biti onaj koji "prvo uhvati", ali bez smislenog sloja umjetnost za nju gubi dubinu.
"Poruka i vizual idu zajedno. Ako jedno ne funkcionira, drugo također otpada", dodaje.
Zagreb joj, kaže nam, nije samo rodni grad - on Matei predstavlja svojevrsni atelje, poligon, pa čak i mjesto inspiracije. S velikim veseljem govori o Hreliću, kvartovskim kontejnerima i mjestima gdje ljudi ostavljaju građevinski otpad. Prijatelji joj također nerijetko sami donose "sirovinu" znajući da će u njezinim rukama možda postati – skulptura.
Matea nam je i priznala kako je za nju stvaralački proces često terapijski, pa gotovo i meditativan. Najviše voli raditi popodne ili navečer, kad svijet malo utihne. Tad joj misli postaju jasnije, a ruke, kaže, slobodnije.
Kad ne stvara, Matea se najbolje opušta kuhanjem, heklanjem torbi, a za vrijeme pandemije naučila je i svirati ukulele. "Ne bih rekla da mi ide savršeno, no volim naučiti neku novu pjesmu koja mi je draga", priznaje.
"Inspiraciju nalazim u svakodnevici. Kad me sve preplavi, vraćam se lutanjima i miru. Naučila sam da inspiracija nije stalna, ona se vraća kad joj ostaviš prostora", na kraju zaključuje Matea Šiprak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....