Salonski feminizam, glam feminizam, sve su to mogući oblici sintagmi kojima bi se moglo (kada bi se htjelo) difamirati film „Barbie” odnosno namjeru koja je navodno postojala kod kreatora ovog mega hita koji je od prvog dana prikazivanja do danas zaradio preko 750 milijuna dolara. Margot Robbie i Ryan Gosling vrsni su izvođači ovog zadnjeg woke filmskog uprizorenja Grete Gerwig.
Film je (a doista ga ne želim spojlati pa i neću) izvrstan spoj mitologije o slavnoj – uzornoj ženi /modelu/lutki, narativa o sestrinstvu i ženskoj moći, imaginaciji drugog svijeta u kojemu je sve moguće, stereotipiziranih uzusa, gesti i replika, osigurača iz spektra asortimana političke korektnosti koja je ulizivački i deklarativno „inkluzivna”(imamo queer i debele i crnce kao reprezente drugačijeg, demokratičnijeg svijeta), refleksivne i popularne filozofije koja „glumi” egzistencijalistička pitanja o smrtnosti i potom pitanja uobličenja, postajanja ljudskim bićem, kao svojevrsne kazne.
Seksizam i mačizam su glavni ekstrakt ovog filmskog narativa koji se tobože propituje, a u onda u klasičnoj maniri kapitalističke kooptacije nastavlja neukusno reproducirati. Glupost i banalnost su imanentni elementi – jer, je li - obraća se široj javnosti, a javnost je uvijek i nužno glupa, banalna i prosta. To gotovo redovito misle proizvođači medija, popularne kulture, a sve češće i konceptualni umjetnici sa svojim besprizornim podvaljotkama.
Ponuđeni Barbie Land kao opozit ovog realnog i okrutnog svijeta opasna je verzija iluzije u kojoj ne valja dugo spavati, kao što je to uostalom i realan svijet. U svim ponuđenim i zamišljenim svjetovima dominantno vlada radikalni princip – ili je sve lijepo, pa je žensko ili je sve ružno i okrutno pa je muški, patrijarhalno. Srednjeg principa gotovo da nigdje nema, niti u primisli. Ili je histerična sreća, ili je bol. U tim diskrepancijama protječe ovaj film.
A tu je i jedna dimenzija koja meni kao gay muškarcu koji se igrao s barbikama nedostaje, ali koja je pohvalna – slika ljubavi je promijenjena u ovoj filmskoj priči. Ona ga više ne treba kao što ga je u prijašnjim pričama željela. Nije njegova funkcija, Ken je skinut s trona. Ona je samodostatna, oslonjena na svoje druge oblike društvene i intimne podrške. Na sestrinstvo, susjede, povjerenje u život. Učinilo mi se na tren, da je i publici u kinu (ovoj starijoj) to također nedostajalo. Otkada se taj narativ krenuo propitkivati, prestalo je postojati uporište (toksičnih) snova o spasenju preko Drugog. Odrastanje isuviše boli, a na njega smo se pozvani odazvati ako ne želimo infantilno i nedostojanstveno okončati ovaj život. Možda je i to poruka, ili je to ključna poruka ovog filma: u procesu prihvaćanja sebe, treba znati napustiti svoju sigurnu zonu snova, uzeti u obzir ljude oko sebe, svoje tijelo i početi razmišljati što radiš ovom svijetu a što samoj/om sebi u tom istom svijetu. Očito, biramo ono u što vjerujemo i kakvim što proglašavamo. Opasno je i nepotrebno spavati s iluzijama. Wake up and walk!
