Naš Highlander

Bili smo na Velebitu: Čudesno je lijep krajolik naše najveće planine

Unatoč skromnom planinarskom iskustvu, Glorijin novinar Feđa Kalebić odvažio se na avanturu zvanu Highlander te u tri dana prošao 50 kilometara staze od Zavižana do Baških Oštarija.

Volim prirodu, volim planine, ali kad sam prvu večer avanture zvane Highlander kod planinarske kuće Alan postavio šator i bacio se na karimat (prostirku), prvo što sam pomislio bilo je - kog mi je vraga ovo trebalo. Već sam hodao po dvadesetak kilometara dnevno, ali nikad prije nisam nosio ruksak težak više od 15 kilograma. Nisam ga vagao, ali kad sam otprilike zbrojio težine svega što sam u njega natrpao, uključujući više od tri litre vode, ispalo je otprilike toliko.

Krajem kolovoza, dok su na obali temperature još prelazile trideset stupnjeva, odvažio sam se, naime, na trekking po Velebitu koji organizira Highlander Adventure. Nudi se verzija u kojoj u pet dana prehodate 100 km, u tri dana 55 ili u dva dana 35 kilometara. Odvagao sam sve opcije, uzeo u obzir svoje 63 godine i ne baš idealnu kondiciju te odabrao srednju turu koja počinje na Zavižanu, na početku Premužićeve staze, jedne od najljepših u Hrvatskoj, a završava na njenom kraju u Baškim Oštarijama.

image

Velebitski pašnjaci

FEđA KALEBIć

Večer prije polaska, u sparnom i vrućem Senju, još sam jednom provjerio svu opremu. U ruksak sam spremio hranu, rezervnu odjeću, kabanicu za kišu, komplet prve pomoći, planinarske štapove, kompas, šator, plinsko kuhalo (kartušu), pribor za jelo, karimat i vreću za spavanje, punjač za mobitel, lagane cipele koje ću navući nakon cjelodnevnog hodanja u gojzericama, vodu... Kad sam ga stavio na leđa i zaključio da je pretežak, izbacio sam dio suhog voća i konzervu tunjevine, nakon toga i lagane cipele - čime sam za barem kilogram olakšao ruksak koji ću sljedeća tri dana nositi na leđima.

Sljedeće jutro na parkiralištu ispred kule Nehaj, odakle je organiziran prijevoz do starta na Zavižanu, prvi put sam sreo druge sudionike Highlander avanture - šaroliko društvo uglavnom mlađih ljudi, neki od njih sa psima, i tek nekoliko sijedih glava. Nakon sparnog Senja, na Zavižanu, na oko 1590 metara nadmorske visine, olakšanje - desetak stupnjeva niža temperatura, osvježavajući povjetarac, miris borova i pašnjaka, prekrasni vidici...

image

Uzduž i poprijeko Velebita

PREDRAG VUCKOVIC

Nakon što su nam volonteri Highlandera podijelili suhu hranu, topografske karte i vreće za smeće - jer se na planini nikada ništa ne ostavlja, nego se nosi sa sobom - posljednji put provjeravamo ruksake i avantura počinje. Od livade ispod kapele svetog Antuna Padovanskog "highlanderi" u grupama kreću makadamskom cesticom, prolaze pokraj odvojka za Velebitski botanički vrt i stižu na početak Premužićeve staze - trasirane i izgrađene između 1930. i 1933., kako bi ljubiteljima prirode i planinarenja učinili dostupnim inače neprohodan, divlji i surov Velebit.

Prvih nekoliko kilometara staza vodi kroz šumu, a onda počinje onaj po mnogima najljepši dio, kroz čudesne kamene oblike Hajdučkih i Rožanskih kukova. Korak po korak, kilometar po kilometar, uz kratke stanke duge tek toliko da se upiju prizori koji se pružaju pred očima, za tri sata dolazi se do Rossijeve kolibe, planinarskog skloništa koje je lako promašiti ako ne znate gdje ga potražiti. S lijeve staze je, naime, idealno mjesto za odmor, a kako je ono malo niže od staze, s desne strane se zbog drveća koje zaklanja pogled koliba ne vidi.

image

Staza prolazi kroz NP Sjeverni Velebit

FEđA KALEBIć

Tek gledajući topografsku kartu shvatio sam da je ona tu, pa sam skrenuo desetak metara sa staze i sjeo na klupu kod kolibe. Temperatura nije visoka, no sunce ipak peče i nema vjetra. Iako smo prošli najvišu točku Premužićeve staze, hodanje postaje sve napornije zbog stalnih uspona i spustova. Oblaci svako malo zakriljuju sunce, no ne donose olakšanje od vrućine.

Prolazi se pokraj odvojka za vrh Gromovača na 1676 metara nad morem, a pred kraj ovog dijela staze može se popeti i do 1641 metra visokog vrha Crikvena. Ovdje se staza strmo spušta kroz uski kameni prolaz i ubrzo se dolazi do šume u kojoj je ipak nešto svježije. Oko 18 sati napokon dolazim do putokaza za planinarsku kuću Alan, označenog zastavama Highlander Adventure. Na njemu piše da do kuće treba deset minuta, ali to nije točno - treba skoro pola sata jer umor na kraju dana čini svoje. I jedan planinar kojeg susrećem kaže mi da je natpis pogrešan. Zato brzo nastavljam dalje i napokon dolazim na cilj prvog dana hodanja, gdje nas čeka topli obrok i mjesto za postavljanje šatora.

image

Highlander Velebit

PREDRAG VUCKOVIC

Olakšanje nakon što sam se predvečer bacio na karimat teško je opisati. Nešto poslije je, kažu mi drugi planinari, na livadi ispod kuće Alan svirao gitarist Zoran Rončević Ronac, a ujutro je u svitanje bila organizirana joga. Moram im vjerovati na riječ jer sam sve prespavao, ipak se ujutro probudio odmoran, što baš nisam očekivao.

Nakon prvog dana tijekom kojih sam prešao 14 kilometara, mislio sam da će drugih 20 km do sljedeće kontrolne točke biti teže, no pokazalo se da nije tako. Staza se uglavnom lagano spušta, a kad se nakon nekoliko kilometara dođe do prijevoja koji povezuje "kontinentalnu" i "morsku" stranu Velebita, pa se otvori pogled na Jadran i na otoke Rab, Lošinj i Pag, uz tu ljepotu i koraci postaju lakši.

Ovim dijelom Premužićeva staza uglavnom krivuda po obroncima prekrivenima pašnjacima obraslima požutjelom travom, što još više ističe kontrast s plavim morem na horizontu. Povremeni šumarci pružaju pak priliku za kratke odmore u hladovini. Tu sve češće prepoznajem druge sudionike ove avanture, prolazim pokraj njih, a neki i mene zaobilaze kad zastanem predahnuti. Nikamo mi se ne žuri, uživam u krajoliku koji se svako malo mijenja. Neki uz put staju i pripremaju dehidrirana jela na malim plinskim kuhalima. Jedna grupica je skinula gojzerice, raspakirala prostirke i izvalila se, vidi im se na licima da uživaju u odmoru.

image

S prijevoja se pruža pogled na Jadran i otoke Rab, Pag i u daljini Lošinj

FEđA KALEBIć

Potkraj dana dolazim do druge kontrolne točke - planinarske kuće Škorpovac. Već se iz daljine čuju glasovi onih koji su stigli prije mene. Neki pitaju ima li iza još planinara na stazi, treba li im pomoći.

U Škorpovcu nas volonteri dočekuju s jabukama, pivom i izotoničnim napicima, drugi dijele pitku vodu za treći dan hodanja, do Baških Oštarija i završetka Premužićeve staze. Svi kažu da je to najlakši dio, dug je samo 14 km i staza se također lagano spušta, pa nije teška za hodanje.

Ujutro, kad je većina highlandera već krenula na put, u miru na klupi ispred Škorpovca, po nekima najljepšoj planinarskoj kući na Velebitu, ispijam kavu i uživam u krajoliku.

Put do Baških Oštarija zaista nije težak. Velikim dijelom se prolazi kroz hladovinu šume, pa i to olakšava hodanje. Priroda je cijelo vrijeme čudesno lijepa, svako malo ukaže se pogled na plavu pučinu s desne strane ili na usamljene kamene vrhove Velebita s lijeve.

image

Natpis na stazi s imenom njenog graditelja Ante Premužića

FEđA KALEBIć

Na ovom dijelu staze doživio sam jedinu neugodnost - dok sam stavljao ruksak na leđa, pod bradu me ubola pčela. Moj suputnik vidi žalac i odmah ga izvlači, a kako ubod nije bolan, ubrzo nastavljamo put. Uz razgovor se sve lakše hoda, osobito kad znamo da cilj nije dalek.

Pred sam kraj staze, prvi put se tijekom ove avanture skupljaju tamni oblaci, a kišica počinje kad dolazimo do zadnje kontrolne točke, gdje jedni volonteri dijele napitke, drugi lupaju žigove u Highlander knjižice koju su svi sudionici dobili na startu, ispisuju imena na diplomi kojom se potvrđuje da smo prošli cijelu stazu...

U hostelu nas čeka topli gulaš, a ubrzo dolazi i autobus kojim se spuštamo u Senj, odakle se, pod dojmom zadivljujuće divlje ljepote Velebita, vraćamo kući.

Linker
18. rujan 2022 09:02